Nedavno sam sreo jednog prijatelja koji mi je rekao da mu se dopada što pišem i o „običnim“ ljudima. Upitao sam ga ko su to „obični“ ljudi, a on je odgovorio da su to ljudi koji nemaju neku laskavu titulu, prestižnu funkciju, položaj u društvu. Moj komentar na to je bio: Pa, zar nismo svi obični, jer ćemo svi, bez izuzetka, na kraju dunjalučkog putovanja, bez obzira na zvanja i društvena stanja, završiti pod hladnim kaburskim busenjem?!

Nekoliko dana poslije ovog susreta na telefon me pozvao Bekto Hećo, naš Bošnjo koji već 40 godina živi u Australiji. Tada mi je rekao da je stigao u Sarajevo da pohizmeti babi hadži Numi, koji je ukoračio u 93. godinu života. A Bektu, tog istinskog reprezenta svog naroda i svoje države Bosne i Hercegovine u Australiji, upoznao sam prije pet godina u Melbourneu. Tad sam se impresionirao njegovom bosanskom sobom u modernoj kući urađenoj prema uzusima australske arhitekture. Ta njegova bosanska soba je pravi muzej s artefaktima i eksponatima iz Bosne i Hercegovine. U jednom dijelu bosanske sobe je i bosanska narodna nošnja koju Bekto oblači na svim vjerskim i kulturnim svečanostima. Odmah smo dogovorili da se vidim kod njegovog babe hadži Nume.

Bijah prijatno iznenađen pojavom hadžije Nume. Pred sobom vidjeh čustog i vedrog starinu s fesom na glavi kome bih, prema prvom dojmu, skinuo dvadesetak godina iz vremenskog sepeta koji nosi već 93 godine. Htjedoh se našaliti s Bektom pitanjem: Ko je od vas dvojice stariji? Uz bosansku kahvu koju je Bekto ispekao, hadžija Numo otpoče svoju životnu priču.

„Hvala Bogu, ništa me ne boli. Jedini zdravstveni problem mi je, da prostiš, prostata. Najstariji sam mještanin sarajevske mahale Heće. Ukoračio sam u 93. godinu. Zdravlje me, hvala Bogu, dobro služi. Memorija me ne izdaje. Nisam matuh. Rođen sam 1930. u Borovskom kod Rogatice. U zavičaju sam živio do 1962. godine, kad sam preselio u Sarajevo. Do Drugog svjetskog rata pohađao sam mekteb i školu. Sjećam se četničkih zločina nad Bošnjacima i u tom ratu. U Paževićima su zapalili četiri porodice. 'Vako je to bilo. Te nesretne Bošnjake turili su u jednu štalu i zapalili, a dvoje djece je nekako pobjeglo. Naše selo je bilo izgorjelo. Ratovi su svi bili opasni. U Drugom svjetskom ratu harala je i glad. Ne daj Bože nikome rata. Mene je to tralo dva puta. Hudovac sam 15 godina. Bio sam sirotinja. Dok sam bio na selu, bavio sam se poljoprivredom. Po dolasku u Sarajevu 1962. zaposlio sam se u fabrici Žica i radio do penzije. S 33 godine radnog staža, te neke beneficije, postao sam penzioner. Evo 35 godina sam u penziji. U Drugom svjetskom ratu izbjegli smo bili u Sumbolovac, pa se vratili u Borovsko. Pošto je sve bilo izgorjelo, preselili smo kod rodbine u Kramer Selo, jer mi je majka od Kapa iz Kramer Sela. Teški su ratovi. Kad čovjek odmah umre, to je mubareć. Problem je kad ga rat osakati. Allaha molim da mi da smrt s dinom i imanom, bez patnje.“

Hadžija Numo je veliki radoholičar. Sad su ga godine pribile uz plot pa ne može raditi teže poslove. Rad je njegova draga tema u svim razgovorima pa i u ovom našem.

„Ako je iko trebao da umre od rada, onda sam trebao biti ja. Pošto se ne umire od običnog rada, tako da nisam ni ja. Uvijek sam volio raditi. Logična je formula: radi pa ćeš imati. Kad god sam radio, imao sam. Uvijek sam imao. Nisam dao ženi da radi. Svašta sam viđao. Muž ženu čeka na kapiji da izađe, a ona ode s drugim na drugim izlaznim vratima. Velim ja mojoj hanumi: 'Ti se brini o našoj djeci, a ja ću raditi. Moja je obaveza da obezbijedim sredstva za život.'

Nikad se nisam pokajao što je tako bilo. Ona je dobro odgajala našu djecu. Imam svega što mi treba. Allah mi je dao lijepu starost. Ali sam puno radio. Prošao sam sve faze u životu. Sve negativnosti sam na vrijeme otarasio. Kad bih pred sobom imao fabriku cigareta, ne bih zapalio, ili kad bi pored mene tekla rijeka alkohola, ne bih se ni okrenuo. Čuvao sam i štedio. Uvijek sam bio kućanik. Bilo je teških vremena. Jednom prilikom za 15 dana nisam okusio hljeba. Bilo je mlijeka, zelja. Danas ljudi, pogotovo ova mlađarija, ne znaju šta je glad, šta je nemati. I ovo što smo ovdje stekli stekli smo radom. Danas mnogi neće da rade. Ja sam nekad imao samo jednu košulju, a danas ih imam 20. Allah mi je dao svega više nego što mi treba.“

Po Hećama je jedna sarajevska mahala dobila ime. Hadžija Numo smatra da danas samo u Sarajevu ima više od pedeset porodica ove familije. Po dolasku u Sarajevo s bratom popola napravio je kuću. Prvi je u Heća mahali kupio fiću. Pogodila ga je odluka njegovog sina Bekte da trbuhom za kruhom ode u Australiju. Evo kako je njegov odlazak doživio:

„Moj sin Bekto završio je zanat za električara. I radio je neko vrijeme ovdje. Jednog dana izrazio je želju da ode u Australiju. Ja molio, kumio da ne ide, on hoće pa hoće. U huji mu rekoh: 'Hajde, čuli se, ne vidjeli se.' Nakon tri godine javlja nam da bi se ženio. Ja mu poručim da dođe ovamo pa da se oženi. Poslušao me je. Došao je. Preporuče mu jednu viđenu djevojku. I, bogami, oženi se. Ovdje je bio pet-šest mjeseci. Kad je izganjao papire za mladu, ponovo je otišao u Australiju. Sad je aga. Domaćin. Evo, došao je da mi pohizmeti. Imam još dvojicu sinova Ekrema i Fikreta. I oni i snahe me paze. Imam osmero unučadi i troje praunučadi. Ne zam da je iko u mojoj familiji dogurao na 90 godina.“

Jednom prilikom, dok je bio mlađi, posjetio je sina u Australiji. Kao vrsnog majstora, zvali su ga ljudi da radi i zaradi, ali mu sin nije dao. Želja mu je bila da se babo odmori i nadiše australske have. Čak mu je obezbijedio jednog komšiju Bošnjaka da babu, dok je Bekto na poslu, provoza po gradovima Australije i posjeti tamošnje džamije i druge znamenitosti. Hadž je obavio odmah poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Na kraju je Bekto iznio svoju radost što je babu zatekao zdravog i živog.

„Allah me je počastio da dođem i pohizmetim babi. U dogovoru s mojom hanumom došao sam da mu pohizmetim, a to nam je i vjerska i općenito ljudska dužnost. Cilj mi je bio da ga živa zateknem i pohizmetim mu. Hvala Allahu, on je bolji nego što sam očekivao.“