Ako ćemo suditi prema Đorđe Balaševiću, Jugoslavija je umrla na njegovom albumu Panta rei i s njegovom pjesmom Requiem iz 1988. godine. Stoga, posve je kriva konstatacija muzičkog kritičara Aleksandra Dragaša da je sa smrću Đorđa Balaševića “simbolički i duhovno izdahnula i Jugoslavija”.

Stihovima upućenim komandantu Brozu, referirajući se na svoj stari hit Računajte na nas iz 1978, on je suštinski najavio i raspad Jugoslavije: “A gde smo mi, naivni / što smo se dizali na Hej, Sloveni / kao da smo uz tu priču izmišljeni / i prevareni.” Priča o Balaševiću, Jugoslaviji i Titu definitivno je završena 1993. njegovom angažiranom pjesmom Krivi smo mi, poznatoj i kao Putuj, Evropo, nemoj više čekati na nas. Balašević je bio muzički nostalgičar, nije bio jugonostalgičar. Mnogi će, dakle, pobrkati emocije iz prošlosti (odrastanja, mladosti, zaljubljivanja...) s emocijama koje se tiču političkog okvira Jugoslavije.

Nekima upravo zato smeta Balašević, krivo razumijevajući da je krivac za nostalgično prizivanje bivše države. To da je uspio probuditi emocije publike od Vardara do Triglava, bez obzira na nacionalnost, emocije koje, vjerovali ili ne, postoje na univerzalnom nivou, to da je pripadao prije svega publici, a ne političkom prostoru ne može biti opisano drugačije nego kao vrlina, kao rijedak uspjeh, a ne kao omađijavanje s nečim za što je označio propalim. Za sebe je rekao da je “jugoplastičar, a ne jugonostalgičar”, da mu “fali Jugoplastika, a ne Jugoslavija”. Time je ujedno i opisao emocije svoje publike, kojih ni oni sami možda nisu bili svjesni. Ovaj vojvođanski šarmer i ljudina dobro je to znao.

Drugi su, pak, bili iziritirani masovnim dijeljenjem kolektivnih emocija, a uslijed izlijeva često patetičnih nježnosti nakon smrti ovog kantautora. Takvi su reagirali iz oholog kulturnog snobizma ili elitizma, nadmeno definirajući svoj suprotstavljeni ukus alternativnim, pankerskim, rokerskim itd. Osjećali su otpor balaševićevskom Weltschmerzu (svjetskoj boli), što je sasvim prirodno kada se definirate kroz pripadnost subkulturalnim plemenima, ali posve je neozbiljno kada odrastao čovjek svoj identitet i dalje definira kao pubertetlija. Tražili su neki, posve nerazumno, mane ličnosti koja ih, u političkom smislu, nema.

Neki su Srbi potezali njegove “izdajničke” koncertne putešestvije po BiH i po Hrvatskoj, a neki drugi su mu pripisivali krimen da je pjesmom Ne lomite mi bagrenje (1986) sudjelovao u velikosrpskoj propagandi protiv Albanaca. Balašević je i sam priznao da je ta pjesma zaista nastala pod dojmom kosovske krize, ali da je nadrasla politički trenutak. Kao i sve drugo što se tiče ovog muzičara, njen kontekst zaista je postao univerzalan. Općenito gledajući, nema ništa kod Đorđa Balaševića da bi se moglo svrstati u bilo koji drugi kontekst mimo mirotvorstva, univerzalnih emocija, muzičke izvrsnosti i nastupa koji su širili pozitivnu atmosferu počesto u formi kabarea i stand-upa.

I neki Bošnjaci su preispitivali objavu sarajevskog imama Muhameda ef. Velića, koji se nekovrsnom dovom oprostio od ovog velikog muzičara. Neki ograničena horizonta rekli su da se “ćafiru ne smije učiti dova”, a neki su isticali da je “psovao Boga”. Ustvari su ponovili optužbu Muamera Zukorlića iz 2016. pred njegov koncert u Novom Pazaru. Pjesmu tetku je napisao prije 45 godina i nikada se nije našla na njegovom albumu. Ipak, Balašević se tada javno izvinio muslimanima, a za Bošnjake je rekao da s njima ima poseban odnos. I zaista je imao. Nakon njegovog koncerta Spavaj, mala, mašala u Sarajevu 1998. godine u Banjoj Luci su mu poručili da ga “čeka metak”. Dova se može učiti kome god hoćemo, pa i Panonskom Mornaru iz novosadske Ulice Jovana Cvijića br. 33, a mi možemo slobodno reći da Bošnjacima niko ne može valjati ako im ne valja Đorđe Balašević.

Na kraju nešto sasvim lično jer bez toga, kada je riječ o Balaševiću, nije moguće. Naime, mnogi će posvjedočiti da ih je pratio u svim etapama života.

Triput sam vidio Đorđa Balaševića. Prvi put na majčinom krilu 1984. u Zagrebu, na nekom koncertu u narodnom domu. Ono o čemu je pjevao prepoznavao sam već u ranom djetinjstvu. I Vasu Ladačkog i Baneta. Drugi put sam imao 15 godina. U Hrvatskoj je tog novembra 1994. vladao režim Franje Tuđmana. Balašević je bio zabranjen. Zbog ekavice, nije bilo drugog razloga. Trauma rata i željezna zavjesa jezičkog puritanizma nisu dozvoljavali emitiranje bilo čega istočnijeg od Dunava. Bez obzira na to što je Balašević 1993. pjevao Vukovaru i bio zabranjen i u Srbiji.

U vlaku, na putu do “neutralne” Ljubljane, gdje je održavao svoj koncert, hrvatski graničari maltretirali su nas, gotovo dva sahata, pitanjima poput “što idemo na koncert tom četniku”. Slušati Balaševića tada, pod Tuđmanom, bila je neka vrsta otpora i revolucije koju sam zdušno podržao. Treći i zadnji put sam vidio Balaševića u Mariboru. Imao sam 16 godina. Tada sam čitao avangardnu poeziju i na živce mi je išla patetična raja koja se okupljala po klupama i svirala uz gitaru njegove pjesme, pila T'gu za jugom i Colu.

No, ona je voljela Balaševića pa sam ga morao voljeti i ja. Zajedno smo otišli na koncert. Palili su se upaljači, publika se njihala zagrljena, a njene su se oči caklile. Baš kada je trebao pasti poljubac, ja sam morao glumiti revolucionara. Gledao sam njene napućene usne, sve te upaljače, sve te zajedničke emocije i odlučio sam da je sve to odvratna patetika u kojoj, ja revolucionar, ne mogu sudjelovati. Ljubav se, posebno poljubac, mislio sam, ne može dijeliti kolektivno. Čak sam je, onako raznježenu i podatnu, optužio da je malograđanka. Oholi i ljubomorni “babin sin jedinac” prezreo je zicer poljubac. Tu smo se Balašević i ja razišli. Zakratko, slušao sam ga i dalje, ali ponovo sam mu se intenzivno vratio s 27 godina. Dirnuo me tada njegov album Dnevnik starog momka, a posebno pjesma Princezo, javi se. S 28 godina sam se oženio.

Toliko o meni, nama i Balaševiću, spokoj neka je njegovoj plemenitoj duši.