Iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Khamenei, ubijen je u napadu Izraela i SAD-a. Imao je 86 godina.

Iranski državni mediji potvrdili su smrt u ranim jutarnjim satima u nedjelju nakon što je američki predsjednik Donald Trump rekao da je Khamenei ubijen u zajedničkom američko-izraelskom zračnom napadu koji je u subotu pogodio njegov kompleks.

- Iranskom narodu se objavljuje da je Njegova Eminencija Veliki Ajatolah Imam Sayyid Ali Khamenei, Vođa Islamske revolucije, poginuo u zajedničkom napadu koji su pokrenuli Amerika i cionistički režim u subotu ujutro, 28. februara - izvijestila je iranska poluslužbena novinska agencija Tasnim. Iranski državni mediji izvijestili su da su ubijeni i Khameneijeva kćerka, zet i unuk.

Trump je ranije rekao da Hamenei i drugi iranski zvaničnici "nisu mogli izbjeći američke obavještajne podatke i napredne sisteme praćenja".

Khamenei je preuzeo vodstvo Irana 1989. godine, nakon smrti ajatolaha Ruhollaha Homeinija, harizmatičnog vođe koji je deceniju ranije predvodio islamsku revoluciju.

Dok je Homeini bio ideološka snaga iza revolucije koja je okončala vladavinu Pahlavi monarhije, Khamenei je oblikovao vojni i paravojni aparat koji čini iransku odbranu od neprijatelja i pruža mu utjecaj daleko izvan njegovih granica.

Prije nego što je postao vrhovni vođa, vodio je Iran kao predsjednik kroz krvavi rat s Irakom 1980-ih. Analitičari kažu da je teški sukob, u kombinaciji s osjećajem izolacije među mnogim Irancima dok su zapadne zemlje podržavale iračkog vođu Saddama Husseina, produbio Khameneijevo nepovjerenje prema Zapadu općenito, a posebno prema SAD-u.

Taj osjećaj bi podupro njegovu višedecenijsku vladavinu i učvrstio ideju da Iran mora ostati u stalnom stanju odbrane od vanjskih i unutrašnjih prijetnji.

- Ljudi smatraju teokratijom jer on nosi turban, a jezik države je jezik religije, ali u stvarnosti je bio ratni predsjednik koji je iz rata izašao s pretpostavkom da je Iran ranjiv i da mu je potrebna sigurnost. Da su SAD neprijateljski raspoložene prema Iranu i da revolucija, Islamska republika i nacionalizam nisu odvojeni te da ih stoga treba zaštititi - rekao je Vali Nasr, stručnjak za iranska pitanja i autor knjige "Iran's Grand Strategy: A Political History".

Prema toj viziji, Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) evoluirao je od paravojne snage u moćnu sigurnosnu, političku i ekonomsku instituciju koja je postala centralna za širi iranski utjecaj u cijeloj regiji. Khamenei je također promovirao "ekonomiju otpora" kako bi podstakao oslanjanje na vlastite snage uprkos kažnjavajućim zapadnim sankcijama, održavao je snažan skepticizam prema angažmanu sa Zapadom i snažno odgovarao kritičarima koji su tvrdili da njegov fokus na odbranu blokira prijeko potrebne reforme.

No njegova je vladavina tokom godina bila ozbiljno testirana, uključujući 2009. godinu, kada su demonstranti koji su izašli na ulice zbog onoga što su tvrdili da su namješteni predsjednički izbori dočekani s brutalnim obračunom, te 2022. godine zbog ženskih prava.

Vjerovatno najveći izazov njegovoj vladavini dogodio se u januaru kada su protesti potaknuti ekonomskim teškoćama prerasli u nacionalne nemire, a mnogi demonstranti direktno su pozivali na rušenje Islamske republike. Reakcija vlasti dovela je do jednog od najnasilnijih sukoba od revolucije 1979. godine.

Kritičari su ga smatrali previše odvojenim od mladog stanovništva koje traži reforme i ekonomski napredak umjesto izolacionizma i vječnih ratova u sjeni sa SAD-om i Izraelom.

- Iranci su platili previsoku cijenu za ovaj stepen insistiranja na nacionalnoj nezavisnosti – pritom je izgubio iransko stanovništvo jer više nisu vjerovali u mudrost te nezavisnosti - rekao je Nasr.

Rane godine

Rođen 1939. u svetom šiitskom gradu Mašhadu na sjeveroistoku Irana, Khamenei je bio sin poznatog muslimanskog vođe i etničkog Azerbejdžanca iz susjednog Iraka. Porodica se prvo nastanila u Tabrizu na sjeverozapadu Irana prije nego što se preselila u Mašhad, mjesto omiljeno među vjerskim hodočasnicima, gdje je Khameneijev otac vodio azerbejdžansku džamiju.

Khamenei je opisao svoju majku Khadijeh Mirdamadi kao strastvenu čitateljicu Kur'ana i knjiga koja je sinu usadila ljubav prema književnosti i poeziji, a kasnije je podržala sina dok se pridružio pokretu protiv vladavine dinastije Pahlavi.

Khamenei je započeo školovanje s četiri godine učeći Kur'an, a osnovno obrazovanje završio je u prvoj islamskoj školi u Mašhadu. Nije završio srednju školu, već je pohađao teološke škole i učio od poznatih islamskih učenjaka tog vremena, poput svog oca i šeika Hašema Gazvinija. U sljedećim godinama nastavio je studij u prestižnijim šiitskim centrima za visoko obrazovanje u Najafu i Komu.

U Qomu je učio od i zbližio se s brojnim drugim poznatim muslimanskim učenjacima, uključujući ajatolaha Homeinija, koji je bio popularan među mladim bogoslovima zbog svog prkosa šahu.

Khamenei je predavao pravne predmete i javne teološke interpretacije, što mu je omogućilo pristup rastućoj publici, posebno mladim studentima koji su počeli biti razočarani monarhijom.

Tadašnja monarhija je vraćena na apsolutnu vlast nakon puča koji su organizirali MI6 i CIA 1953. godine, a kojim je svrgnut demokratski izabrani premijer Mohammed Mosaddegh nakon što je pokušao nacionalizirati iransku naftnu industriju.

Kao politički aktivista, Khameneija je više puta uhapsila šahova tajna policija (SAVAK) i osudila na progonstvo u udaljenom gradu Iranshahru na jugoistoku Irana, ali se vratio kako bi učestvovao u protestima 1978. koji su doveli do kraja vladavine Pahlavija.

Vrhovni vođa

Nakon što je monarhija svrgnuta, Khamenei je postao ključna figura u uspostavljanju novog Irana. Kratko je služio kao ministar odbrane 1980. godine, a kasnije kao nadzornik Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) nakon izbijanja iransko-iračkog rata. Kao vatreni govornik, osigurao je i utjecajnu poziciju vođe teheranske molitve petkom.

Godina 1981. pokazala se značajnom za Khameneija. Izgubio je desnu ruku nakon što je jedva izbjegao pokušaj atentata od Mojahedin-e Khalqa (MEK), opozicione grupe koja je započela oružani ustanak protiv novoosnovane iranske teokratije nakon sukoba s Homeinijem. Iste godine Khamenei je osvojio predsjedničke izbore, postavši prvi iranski klerikalni predsjednik.

Godine 1989. Homeinijeva smrt bila je prekretnica za Islamsku republiku. Prije smrti, Homeini je udaljio s trona svog dugogodišnjeg nasljednika, ajatolaha Hosseina Alija Montazerija, zbog njegovih kritika masovnog pogubljenja zatvorenika 1988. godine.

Vijeće koje je osnovano za reviziju ustava imenovalo je Khameneija umjesto njega. Da bi se to dogodilo, vijeće je moralo ublažiti kvalifikacije potrebne za obnašanje najviše dužnosti u zemlji. Khamenei nije imao titulu hojatoleslam – visoku šiitsku klerikalnu titulu.

- Vjerujem da ne zaslužujem ovu poziciju. Možda vi i ja to znamo. To bi bilo simbolično vodstvo, a ne stvarno vodstvo - rekao je tada Khamenei.

Ali njegovo vodstvo bilo je sve samo ne simbolično, piše Al Jazeera English.

Khameneijev rani mandat kao ajatolaha obilježili su napori za obnovu zemlje razorene osmogodišnjim ratom s Irakom. U sukobu je ubijeno više od milion ljudi, a ekonomija je ostala u ruševinama. Sukob je također podstakao ogorčenost prema međunarodnoj zajednici zbog njezine uočene neaktivnosti nakon što je Irak upotrijebio hemijsko oružje protiv iranskih snaga i civila. Dok je još bio predsjednik, Khamenei je često posjećivao prve linije, zasluživši odanost IRGC-a i stekavši iz prve ruke razumijevanje realnosti rata.

- On je vođa čije je formiranje bilo u ratu s Irakom – to je uokvirilo njegov pogled na domaću i vanjsku politiku. Nakon što je postao vrhovni vođa, usredotočio se na izgradnju vojnog i paravojnog aparata za opsadu, za stalni otpor - rekla je Narges Bajoghli, vanredna profesorica antropologije i bliskoistočnih studija na Univerzitetu John Hopkins.

No raspoloženje se počelo mijenjati 1990-ih. Zemlji su očajnički bila potrebna ulaganja, dok se revolucionarni žar počeo donekle hladiti. Neki, iscrpljeni ratom, željeli su vidjeti povratak Irana na međunarodnu scenu.

Taj se osjećaj pretvorio u uvjerljivu izbornu pobjedu reformista Mohameda Khatamija 1997. godine, zagovornika zbližavanja sa Zapadom i promicatelja "dijaloga među civilizacijama".

Ipak, Khameneijev vlastiti skepticizam i nepovjerenje prema Zapadu ostali su nepokolebljivi. Glasove za reforme, uključujući i one iz redova vojnog i paravojnog aparata, vidio je kao prijetnju statusu quo. Stoga je, prema Bajoghliju, krenuo u stvaranje stabilnog glasačkog bloka lojalnih pristalica protiv reformatora.

- Khamenei nikada nije imao prirodnu osnovu za sebe u usporedbi s Khomeinijem. Stoga je uložio mnogo sredstava u ponovno obrazovanje i obuku mladih generacija unutar paravojnog sistema koje bi potom pronašle svoj put prema gore - rekao je Bajoghli, također autor knjige Iran Framed.

To je značilo davanje IRGC-u odriješenih ruku za izgradnju mreže preduzeća koja bi im omogućila dominaciju iranskom ekonomijom, a istovremeno intenziviranje programa obuke, posebno za mlađe članove njihovih paravojnih dobrovoljačkih snaga, Basija. Iako je to bio ograničeni dio društva, bio je to onaj koji će rasti u skladu s Khameneijevim stavom trajnog otpora Zapadu i onaj kojem su dani veliki resursi. Što je još važnije, rekao je Bajoghli, bili su spremni boriti se i umrijeti.

Ti novi redovi unutar paravojnih snaga bili su pozvani ugušiti nacionalne proteste koji su izbili nakon sporne pobjede Mahmouda Ahmadinejada na predsjedničkim izborima 2009. godine. Do tada je nova generacija Iranaca – rođena nakon 1979. – bila manje sklona antiimperijalističkom, antikolonijalnom narativu koji je inspirirao revoluciju njihovih roditelja.

U onome što se tada smatralo najjačim izazovom Khamneijevom vodstvu, stotine hiljada demonstranata izašle su na ulice pod onim što su mediji nazvali Zelenim pokretom kako bi osporili rezultate izbora i izrazili podršku poraženom reformističkom kandidatu Miru Hosseinu Mousaviju. Dok su demonstranti tvrdili da su izbori namješteni kako bi Ahmadinejad pobijedio, Hamenei je podržao rezultate. Hiljade ljudi je uhapšeno, a deseci ubijeni, prema Amnesty Internationalu.

Iransko vodstvo optužilo je zapadne zemlje za poticanje nemira kako bi srušilo vjerski establišment.

- Vi (Zapad) trebali biste biti odgovorni za svoje postupke. Iranska nacija bi tako snažno ošamarila one sa zlim namjerama da bi izgubili put kući - rekao je Ahmadinejad.

- Bio je to trenutak pragmatizma – ponekad zaštita države zahtijeva kompromise. Khamenei je bio zagovornik politike ni mira ni rata sa SAD-om. Vjerovao je da Iran treba težiti svojoj nezavisnosti od SAD-a, za što je vjerovao da je inherentno protiv Irana. Iz te perspektive, nuklearni sporazum nije bio normalizacija sa SAD-om, već uski sporazum o kontroli naoružanja poput onog koji su SAD sklopile sa Sovjetima - rekao je Nasr.

No tri godine nakon potpisivanja tog sporazuma, predsjednik Donald Trump povukao je SAD iz sporazuma, čime je okončao približavanje. Dok je Washington nametnuo novi niz sankcija Iranu, Khamenei se vratio agresivnijem stavu, isključujući pregovore sa SAD-om i podržavajući postepeno kršenje sporazuma. Tokom sljedećih godina, Iran je nastavio obogaćivanje uranijuma na 60 posto, nivo na kojem postaje brže pretvoriti u 90-postotni uranijum za oružje. Iran je insistirao – i nastavlja insistirati – da je njegov nuklearni program isključivo civilne prirode. Godine 2003. Khamenei je izdao fetvu kojom se zabranjuje proizvodnja, upotreba i skladištenje nuklearnog oružja.

S obzirom na zapadne sankcije koje su oštre, a inflacija rastuća, protesti su izbili diljem Irana 2019. nakon vladine odluke o povećanju cijena benzina. Sigurnosne snage optužene su za nasilno gušenje demonstracija na kojima je, prema Amnesty Internationalu, ubijeno više od 100 ljudi. Hamenei je demonstrante odbacio kao "nasilnike" i optužio kontrarevolucionare i strane neprijatelje za poticanje nemira.

Usred unutrašnjih previranja i rastuće izolacije, na predsjedničkim izborima pobijedio je Ebrahim Raisi – visoki tužilac koji je bio kritiziran zbog svojih veza s masovnim pogubljenjima krajem 1980-ih – uz najnižu izlaznost u historiji Islamske republike.

S bliskim saveznikom poput Raisije na predsjedničkom mjestu, Khamenei je promovirao tzv. ekonomiju otpora oslanjajući se na unutrašnje iranske sposobnosti, a istovremeno je usmjeravao poslovanje prema Istoku – pristup koji nije dao opipljive rezultate.

Nacionalni protesti 2022. godine zbog smrti Mahse Amini u policijskom pritvoru zbog navodnog kršenja zakona o obaveznom nošenju hidžaba označili su još jedan veliki izazov za Khameneija. Ajatolah je bio kritiziran kao osoba odgovorna za društvena ograničenja nametnuta stanovništvu i brutalno suzbijanje demonstracija od sigurnosnih snaga. Prema Amnesty Internationalu, ubijeno je više od 500 ljudi.

Khamenei je ponovno cijelu aferu vidio kao pitanje nacionalne sigurnosti. Okrivio je zapadne i regionalne protivnike za poticanje nemira, tvrdeći da protesti nisu bili zbog smrti Aminija ili nošenja hidžaba, već zbog strane intervencije.

- Radi se o nezavisnosti, otporu, snazi i moći islamskog Irana. O tome se ovdje radi - rekao je tada.

"Osa otpora"

Nezavisnost i moć, prema Khameneijevom mišljenju, bile su potrebne i izvan granica zemlje kako bi se održala "prednja odbrana" koja bi odvratila potencijalnu agresiju ili prekoračenje granica od protivnika, uključujući SAD i Izrael.

To se pretvorilo u tkanje mreže posredničkih odnosa i prijenos znanja i resursa o oružju u konstelaciju saveznika izvan Irana – tzv. osu otpora, Khameneijev najutjecajniji strateški projekt.

Glavni arhitekta ove strategije bio je Qassem Soleimani, odani Khameneijev pristalica i komandant iranskih snaga Quds, elitnog krila IRGC-a prvenstveno odgovornog za njihove inozemne operacije. Soleimanija su ubile SAD 2020. godine.

Savez je uključivao Hezbollah u Libanu, bivšeg predsjednika Bashara al-Assada u Siriji, Hamas u Palestini, Hute u Jemenu i naoružane grupe u Iraku.

Ipak, osovina se počela raspadati nakon napada Hamasa na jug Izraela 7. oktobra 2023. Izrael je potom započeo genocidni rat u Gazi, u kojem je ubijeno više od 70.000 ljudi, a većina palestinskog teritorija pretvorena u ruševine. Mnogi visoki lideri Hamasa ubijeni su u ratu.

Izrael je također napao Hezbollah u Libanu, ubivši mnoge osobe u njegovom višem vodstvu, uključujući glavnog sekretara Hassana Nasrallaha. Zatim je u decembru 2024. uslijedilo svrgavanje sirijskog režima Bashara al-Assada od pobunjeničkih snaga. Koridor koji je Iran koristio za opskrbu Hezbollaha – preko Sirije – prestao je biti održiv.

S oslabljenim iranskim saveznicima, izraelski premijer Benjamin Netanyahu, koji je decenijama insistirao na udaru na iranski nuklearni program, iskoristio je priliku.

Dana 13. juna 2025. izraelska vojska – uz znanje SAD-a – napala je Iran, ubivši desetke njegovih viših komandanata i vrhunskih nuklearnih naučnika, napavši nekoliko nuklearnih lokacija te civilnu i vojnu infrastrukturu. Izrael je tvrdio da je napad bio usmjeren na sprečavanje Irana u proizvodnji nuklearnog oružja, uprkos odvojenim procjenama američkih obavještajnih službi i Međunarodne agencije za atomsku energiju da Teheran nije u procesu proizvodnje nuklearnog oružja. Taj se napad dogodio upravo kada je Teheran vodio pregovore s Washingtonom o svom nuklearnom programu.

Iran je odgovorio projektilima koji su pogodili Tel Aviv. Uslijedio je pravi rat koji je trajao gotovo dvije sedmice, a kulminirao je američkim bacanjem bunkera na tri ključna nuklearna postrojenja.

Netanyahu je prijetio da će ubiti Khameneija, dok je Trump zahtijevao njegovu "bezuvjetnu predaju".

To je imalo malo učinka.

- Inteligentni ljudi koji poznaju Iran i njegovu historiju nikada ne bi razgovarali s ovom nacijom prijetećim jezikom jer se iranska nacija neće predati, a Amerikanci bi trebali znati da će svaka američka vojna intervencija nesumnjivo uzrokovati nepopravljivu štetu - oštro je odvratio Khamenei.

Za neke, Khameneijeva nepokolebljivost, koja je nekada bila kritizirana zbog njegovog mentaliteta opsade, dobila je drugačije značenje nakon 12-dnevnog rata s Izraelom. Iranci su prkosili pozivima Izraela na pobunu protiv Islamske republike.

Ali okupljanje oko efekta zastave nije dugo trajalo.

Iranske sankcije teško su opteretile ekonomiju zemlje. Krajem decembra protesti zbog kolapsa valute pretvorili su se u nacionalne nemire koji su pozivali na kraj Khameneijeve vladavine. To je dovelo do najbrutalnijeg obračuna u decenijama. Iranske vlasti saopćile su da je ubijeno više od 3.000 ljudi, ali američka grupa za ljudska prava procijenila je taj broj otišao na više od 7.000.

Nakon nemira, zemlja se našla na raskrsnici. Dok je tokom prethodnih krugova protesta država mogla ili dodijeliti neke subvencije ili ublažiti društvena ograničenja, ovaj put imala je malo mogućnosti za rješavanje temeljnih ekonomskih problema koji su izazvali demonstracije. Iran je morao napraviti teške kompromise kako bi izborio ublažavanje sankcija i popravio ekonomiju – ili se suočio s daljnjim previranjima, rekli su stručnjaci.

To je dovelo do novih rundi pregovora između SAD-a i Irana o ograničavanju Teheranovih nuklearnih aktivnosti u zamjenu za ublažavanje sankcija. Uprkos izjavama o "napretku", nekoliko rundi pregovora u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Ženevi nije donijelo nikakav napredak. Iz SAD-a je rečeno kako žele da Iran u potpunosti demontira svoju nuklearnu infrastrukturu, ograniči svoj arsenal balističkih projektila i prestane podržavati regionalne saveznike. Iako je Teheran pokazao fleksibilnost u raspravi o ograničenjima obogaćivanja uranijuma za civilnu upotrebu, do sada je projektile i posrednike tretirao kao nepregovaračke teme.

U međuvremenu, SAD su prikupile svoj najveći vojni arsenal u regiji od invazije na Irak 2003. godine.

Dana 28. februara Trump je objavio da su SAD započele "veliku borbenu operaciju" u Iranu. U svom govoru američki predsjednik jasno je dao do znanja da SAD traže promjenu režima.

- Sat vaše slobode je pred vratima. Kad završimo, preuzmite svoju vladu. Bit će vaša. Ovo će vjerovatno biti vaša jedina prilika generacijama. - rekao je Trump, obraćajući se iranskom narodu na kraju svog subotnjeg jutarnjeg obraćanja.

Rekao je da je "spreman učiniti" ono što nijedan prethodni američki predsjednik nije učinio.