Njihova kuća je prostrano mjesto. Ima bijele zidove i sive podove, a u jednom kutu, odmah ispod prozora, nalaze se dva identična bež tepiha s resama. Na drugom kraju je bijela ploča na kojoj je napisana rečenica na arapskom. Sa strane je sto s knjigama: "Sveti Kur'an na španskom", "Kršćanstvo, putovanje od stvarnosti do fikcije", "Čuje li Bog vaše molitve?".

U sobi je Ima radni sto, dvije police za knjige i nekoliko slika. Među njima se najviše ističu crno-bijele slike šestorice muškaraca koji nose istu bradu i isti turban. Jedan je iznad, a ostalih pet je poredano, savršeno, ispod. Čovjek iznad je Mirza Ghulam Ahmad, vrhovni poglavar Ahmedija, osnivač pokreta Ahmedija. Muškarci na ostalim fotografijama su njegovi nasljednici.

Yousaf Khan je visok muškarac. Ima smeđu kožu, crne oči, čupave obrve. Nosi urednu bradu koja mu uokviruje lice, sako i hlače, bijelu košulju i kravatu. Priča o historiji zajednice Ahmedija diljem svijeta: osnovana je 1889. u Kadianu u Indiji, prisutna je u 200 zemalja, prati je oko 12 miliiona ljudi.

Islamska svjetska liga je 1970-ih proglasila da pokret Ahmedija nije muslimanski i dodala da žele uspostaviti novu religiju. Oni pak kažu da je njihovo tumačenje islama izvorno i odlaze u svijet da ga podučavaju.

Yousaf je rođen u Pakistanu. Kad je bio vrlo mlad, otišao je s porodicom živjeti u Kanadu. U svojoj rdonoj zemlji, kaže, njegova zajednica je proganjana, zatvarana i ubijana. Godine 2014. otišao je kao misionar u Ekvador. Nije znao ništa o Latinskoj Americi i ono malo što je znao bilo je iz filmova. Naučio je španski i počeo širiti islam, pomagao onima koji su htjeli učiti.

Sadaf Ahmed je rođena u gradu Rabwah, gradu u kojem živi veliki dio zajednice Ahmedija u Pakistanu. Yousafa je prvi put vidjela na fotografijama. Njena ga je porodica upoznala i mislila da je dobar kandidat za nju da se uda. Ista stvar se dogodila i Yousafu.

"Brakovi su dogovoreni", kaže Sadaf. “Oboje možemo reći ne. Ako jedan kaže da se ne želi oženiti drugom, to se ne radi i to je to. Žene i muškarci su isti u islamu, samo imaju različite uloge?” Ali oni su rekli jedno drugom da. Yousaf je već bio u Ekvadoru i vratio se u Pakistan kako bi se vjenčao.

Ono što je uslijedilo, kaže Sadaf, bilo je teško vrijeme. Dobili su prvo dijete, Yousaf se morao vratiti u Ekvador, a ona zbog problema s vizama nije mogla otići. Ubrzo nakon što je njezin suprug prebačen u Urugvaj, ona i sin su došli za njim. Bilo je to 2016. godine.

Obilazio je biblioteke u zemlji kako bi u njima ostavio knjige o islamu, učestvovao je na sastancima i debatama o vjeri, držao predavanja na fakultetima i u različitim institucijama. S vremena na vrijeme kuhaju i izlaze dijeliti hranu i organiziraju aktivnosti kao što su, na primjer, debate o ulozi žene u islamu.

I dalje im se događa, da hodaju gradom i da ih se gleda na čudan način. Ponekad je, kaže Sadaf, ljudi pitaju nosi li hidžab standardno i kažu joj da ga skine, da se u Urugvaju ništa neće dogoditi ako bude gologlava. “Ono što im je teško razumjeti je da ga nosim jer to želim, jer je to moja tradicija, moja kultura.”

Khan nije osjetio diskriminaciju na temelju nacionalnosti ili vjere u Urugvaju, osim nekoliko komentara. “Mislim da je Urugvaj vrlo prijemčiva zemlja s migrantima. Sustav migracije je vrlo jednostavan u usporedbi s drugim zemljama. Urugvajci su također ljudi otvorenog uma. Postoji znatiželja, ljudi nas gledaju, ali ja sam živio u Evropi i Sjevernoj Americi i mogu se upoređivati“, kaže, zaključivši: „Vidim da u Evropi ima više rasizma, u Sjevernoj Americi također. Ali ovdje nisam imao negativno iskustvo s Urugvajcima. Mislim da postoje neke predrasude, ali nikada se nisam osjećao omražen.“