Nije odabrano | 28.08.2021.

Afganistan u očima Zuke Džumhura

“U predjelu sumornom i mrtvom, punom žutog pijeska, leži jedna ustajala voda uramljena glibom. U toj rijeci se odavno više ne ogleda – ni nebo, ni ptica, ni čovjek. Stoljećima su preko ove vode prolazili ratovi, pustošenja, pokolji i plivali leševi. Možda na Zemlji ima mjesta gdje se više ljudske krvi prolilo, ali ne vjerujem da ima bjednije pozornice na kojoj se sve to odigralo”, napisao je Zuko u svom putopisu objavljenom 1974.

SANADIN VOLODER

Afganistan, udarna vijest u svijetu nakon što su ga sredinom ovog mjeseca zauzeli talibani, po abecednom je redu prva država u mnogim enciklopedijama i atlasima. Afganistan nazivaju srce ili pupak Azije, a imao je burnu historiju.

Godine 1974. iz štampe je izašla knjiga Pisma iz Azije našeg slavnog putopisca Zuke Džumhura (1920–1989) u izdanju Prve književne komune Mostara. Na početku knjige u 11 tekstova Zuko Džumhur nam donosi svoje putešestvije u ovoj drevnoj zemlji na Putu svile kroz koju su marširali razni osvajači, od Aleksandra Makedonskog preko Mongola, Perzijanaca, Indijaca, Arapa, Britanaca, Sovjeta i do prije koji dan Amerikanaca. Čini se da je svima njima Afganistan bio krupan zalogaj. Takva burna historija za sobom po pravilu ostavlja samo ruševine: Zuko odlično primjećuje da u Kabulu nema starih građevina kao u svim većim i značajnijim gradovima čiji monotoni obilazak umara i iscrpljuje turiste.

Zukini putopisi trajni su zapis sekvenci života mjesta u kojima je boravio. Zahvaljujući njegovim opisima, možemo zamisliti razne prizore i bolje nego gledajući stare videozapise jer Zukin osjećaj za detalje, poređenja i opise sačuvao je mnogo više od kamere jer “dosta je vidjeti jednu čaršiju u Aziji, pa znati kakve su sve ostale”.

NA OBALAMA RIJEKE IZ GIMNAZIJSKIH UDŽBENIKA

Zuko nam u svom stilu, sažeto, ali slikovito, donosi historiju Afganistana, promjene vlasti, opise najvažnijih kraljeva i njihovih naravi, prve Evropljane koji su otkrivali drevni Afganistan, brojne legende i mitove. Detaljno opisuje izgled, posebno lica, odjeću i ponašanje Afganistanaca. Za muškarce piše da su im lica mrka, naborana od sunca, vjetra i hladnoće te da liče na drevne škrinje.

“Na glavama imaju turbane i svi su u američkim vojnim uniformama sa ostacima oznaka i nazivima jedinica još iz vremena ratovanja američkog Sjevera i Juga. Niko ne nosi čarape, ali poneko ima papuče. Žene su u čadorima uvijene od glave do pete. Njihovi muževi liče mi na krijumčare mumija.”

Svoje kazivanje Zuko počinje s Putom u Bamijan, gdje nam preporučuje da posjetimo dolinu velikih Buda, kojih više nema, gdje se susreće s hipicima iz cijelog svijeta. Oni nastanjuju ćelije isklesane u stijenama u kojima su nekad davno boravili budistički svećenici. Teško je iz današnje perspektive shvatiti da je prije sovjetske invazije Afganistan bio meka hipika nakon Nepala, “da se izbave od dosade i čamotinje raznih Kopenhagena, Melburna ili Amsterdama”. Zuko nam pojašnjava da su Afganistanci “hrabri i otmjeni ratnici”, vrlo oprezni prema strancima, ali da su hipike koji su usvojili dijelom njihov način života ljubazno primili.

U tekstu Mrtva voda Amurdarija Zuko opisuje autobuse i kamione koji svojim šarenilom privlače znatiželju stranaca.

“Autobusi i kamioni u Afganistanu prvo su šareno čudo na točkovima. I oni se poput ostalih automobila prave po fabrikama, ali za Afganistance fabrika obavi samo jedan dio posla. Tek kada njima padnu u šake, ti autobusi i kamioni dobijaju svoj konačni oblik. Nikad nisu zadovoljni fabričkom linijom, modelom i izgledom. Maštoviti Afganistanci autobusima dodaju još mnogo svog 'ličnog' dizajna. Da ih udese po svom ukusu i svojim potrebama, oni skidaju, zamjenjuju i dodaju nove dijelove i površine koje u fabrici niko nije ni slutio, a kamoli predvidio. Pored zavjesica, praporaca, lančića i gajtana, oni metalne autobuse ili kamione pretvore u veliki drveni sanduk nalik na nekakav ogroman trpezarijski kredenac pogodan za prevoz putnika i slikanje svakojakih prizora iz života i oko života.”

Na kaju puta, na samoj granici sa Sovjetskim Savezom, Zuko se susreće s rijekom iz gimnazijskih udžbenika – Amurdarije.

“U predjelu sumornom i mrtvom, punom žutog pijeska, leži jedna ustajala voda uramljena glibom. U toj rijeci se odavno više ne ogleda – ni nebo, ni ptica, ni čovjek. Stoljećima su preko ove vode prolazili ratovi, pustošenja, pokolji i plivali leševi. Možda na Zemlji ima mjesta gdje se više ljudske krvi prolilo, ali ne vjerujem da ima bjednije pozornice na kojoj se sve to odigralo.”

ZAMRŠENA GEOPOLITIKA

U Balkhu Zuko uspijeva utažiti mladalačku žeđ za gledanjem borbe pijetlova. On je prvu borbu pijetlova vidio u čitanci, pa na slici Paje Jovanovića, a desetak godina prije posjete Afganistanu uzaludno je u carigradskim sokacima tražio, “u nekoj skrovitoj i zabitoj avliji, (...) skriven skup ljubitelja ovih neobičnih igara”?.

Zuko detaljno opisuje pijetlove, njihove vlasnike, cijelu atmosferu, ali i svoje stanje dok gleda borbe pijetlova.

“Odlazim desetak koraka dalje da čučnem pored novog borilišta i da opet navijam. Dok gledam, žvaćem neki domaći zeleni duhan pomiješan sa krečom i korijenjem od jasena i blago se drogiram. Taj duhan nosim stalno u džepu u maloj okrugloj kutiji. Ponekad mi se od dva pijetla učini da vidim četiri, ali na taj način borba postaje još zanimljivija. Uskoro ću prisustvovati tuči čitavih kokošinjaca, ili ću se podići sa zemlje, povjerovati da sam i sam pijetao i glasno zakukurikati. Tome se ovdje niko pametan ne bi čudio.”

Zuko Džumhur pohodio je Afganistan na početku 70-tih godina prošlog stoljeća, kada su se u ovoj zemlji, kao i danas, prelamali utjecaji velikih svjetskih sila. Zuko nam diplomatske odnose predstavlja kroz aktivnosti država i slikovito dočarava zamršenost geopolitike i njenu apsurdnost.

“Putevi u ovoj zemlji su nastali jedanput kao sovjetski podvig i inat Amerikancima, a drugi put kao američki podvig i inat Sovjetima. Onomad Rusi su ovdje podizali minarete, a Amerikanci plaćali mujezine. Sutra će Amerikanci podizati minarete, a Sovjeti će plaćati hodže. Sovjeti školuju oficire, a Nijemci podučavaju policiju. Česi ovdje podižu bolnice, a indijski ljekari liječe bolesnike. Ovdje Kinezi navodnjavaju polja, a Jugoslaveni podižu vinovu lozu. Sovjeti daju avione, a Italijani podučavaju pilote. Ruka ruku mije, a Afganistanci vladaju svojom zemljom.”

Iz Zukina putopisa možemo saznati mnogo o bližoj i daljoj historiji Afganistana, ali i bolje razumjeti burnu sadašnjost ove zemlje.

Afganistan
Notice: Undefined offset: 1 in /usr/www/users/stavmi/post-parts/text.php on line 91
Zuko Džumhur
Notice: Undefined offset: 2 in /usr/www/users/stavmi/post-parts/text.php on line 91
Sanadin Voloder

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Porinut prvi 100% električni autonomni brod Yara Birkeland

Stanovnici zapadnog Balkana zahtijevaju ukidanje viza i potpunu slobodu kretanja

Jedini način da njihov zajednički kandidat pobijedi na izborima jeste da taj kandidat bude Bakir Izetbegović

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN