Talibani su 15. augusta 2021. nakon dva desetljeća američke prisutnosti uspjeli zauzeti Kabul. Bilo je to brzo, haotično preuzimanje koje nije zahtijevalo nasilje i označilo je kraj najdužeg i najskupljeg rata Sjedinjenih Država. Bivši afganistanski predsjednik Ashraf Ghani pobjegao je iz prijestolnice, dok su u isto vrijeme kada je on bježao islamisti uspjeli sami doći do predsjedničke palače zemlje. Ghani se branio da je pobjegao s ciljem "izbjegavanja krvoprolića (...) Kabul nije htio da zemlja postane drugi Jemen ili Sirija", tvrdio je.

U trenutku kada su pobunjenici zauzeli glavni grad, američka vojska je započela povlačenje u roku od 15 dana. Samo sat vremena nakon polijetanja posljednjeg američkog vojnog aviona sa aerodroma u Kabulu, talibanske snage preuzele su punu kontrolu nad zemljom. Te su noći Talibani slavili pucnjevima u nebo. Isti ljudi protiv kojih su se američke trupe uspjele boriti i protjerati ih iz zemlje sada su poništavali utjecaj Washingtona u regiji. Na svim razinama.

"Vojna misija je završila. Započeo je novi diplomatski put", rekao je američki državni sekretar Antony Blinken, nakon što je zahvalio međunarodnoj zračnoj pomoći pruženoj za ubrzanje procesa izlaska. „Novi diplomatski put“ je, međutim, predstavljao novu epizodu u novijoj historiji Sjedinjenih Država koja je označila početak kraja njihove prisutnosti na Bliskom istoku.

Odlaskom trupa iz Afganistana, zemlje regije izričito su zatražile od vlade Joea Bidena da prekine prisutnost njihove vojske. Jedna od njih je Irak, koji unatoč svom protivljenju i višestrukim zahtjevima da Sjedinjene Države napuste njegovu teritoriju, gleda kako američke snage ostaju što je izazvalo nove napade šiitskih milicija na američke baze što koincidira s ratom u Gazi.

U slučaju Iraka, američka vojska je u toj zemlji već gotovo 20 godina. Naime, 20. marta 2003. u 5:03 ujutro nebo nad Bagdadom počelo se obasjavati. Nakon udara groma koji je, prema tadašnjim svjedocima, “noć pretvorio u dan”, prvo su se čule četiri eksplozije oko rijeke Tigris. Nakon ova četiri uslijedili su deseci bombaških napada kojima su pogođena sva područja glavnog grada, gdje je živjelo više od četiri miliona ljudi. U centru, na periferiji, na sjeveru, na jugu... tutnjava bombi zaglušila je svaki dio Bagdada.

Po nalogu Bushove vlade - koja je tvrdila da Irak ima oružje za masovno uništenje koje nikada nije pronađeno - tokom tog ranog jutra, CIA-ini komandosi za specijalne operacije uspjeli su se infiltrirati u Irak i zatražiti prve zračne napade. Pod nazivom “Operacija Iračka sloboda” Sjedinjene Države su započele invaziju na zemlju, koja će trajati do 2011. kada je bivši predsjednik Barack Obama naredio povlačenje trupa. Iako još ne postoji institucija koja bi službeno potvrdila te brojke, think tankovi navode da je u ovom ratu poginulo između 100.000 i 300.000 ljudi.

 

 

Tri godine kasnije, Sjedinjene Države vratile su se u arapsku zemlju. Ovaj put, na zahtjev Iraka. Godine 2014. prisutnost takozvane Islamske države bila je tolika da je džihadistička skupina uspjela proglasiti glavni grad svog halifata u Mosulu. U tom razdoblju teroristička organizacija proširila se po sjeveru i istoku zemlje, kontrolirajući gradove kao što su Tikrit, Fallujah i Tal Affar. S obzirom na povećanje teritorijalne kontrole i povećanje broja napada, Sjedinjene Države su počele predvoditi međunarodnu koaliciju protiv takozvane Islamske države kroz NATO misiju Inherent Resolve. Godine 2019. Sjedinjene Države, zajedno s iračkim i kurdskim snagama, uspjele su okončati godine terora i terorizam više ne predstavlja prijetnju u Iraku, iako izvještaji Ujedinjenih naroda ukazuju na određeni oporavak džihadističkih aktivnosti.

Unatoč tome, pet godina nakon proglašenja pobjede nad džihadizmom, američke trupe su još uvijek prisutne u zemlji. Iako neće još dugo. Vlada Mohameda Shia al Sistanija već mjesecima poziva na kraj Međunarodne koalicije protiv terorizma. Za njegovu vladu, odlazak Sjedinjenih Država iz Iraka je prioritet i to je nešto što se, prema riječima glasnogovornika iračke izvršne vlasti, Basema al Audija, mora dogoditi tokom al Sistanijevog mandata.

Luis de la Corte Ibanez, profesor na Autonomnom univerzitetu u Barceloni i stručnjak za istraživanje džihadizma, objašnjava u intervjuu za El Confidencial da, za Irak, "povlačenje trupa predstavlja određenu diplomatsku distancu od Sjedinjenih Država. Nema ni mnogo alternativa. Prisutnost Sjedinjenih Država godinama je imala marginalni utjecaj, iako je to još uvijek problem za Irak jer Iranci, naravno, vrše pritisak na njih i jer Sjedinjene Države postaju meta šiitskih i proiranskih milicija“.

Unatoč ovim zahtjevima i činjenici da su obje vlade počele razgovore o tome, Sjedinjene Države ne žure napustiti zemlju. Tvrde da, prije svega, moraju osigurati da su kapaciteti iračke vojske dovoljni da se odbrane od džihadističke prijetnje. Nešto što je, prema izvorima iz iračke vlade, vojska postigla "u manje od deset godina". Ibanez ukazuje da će se "Sjedinjene Države pokušati oduprijeti tako skorom odlasku. Washington zna da će otići, iako je sve što se dogodilo od sedmog oktobra stvorilo novi razlog da ostanu u zemlji. Rat u Gazi je ukazao na potrebu da Sjedinjene Države imaju trupe u regiji u slučaju da sukob eskalira." Međutim, prisutnost proiranskih milicija u Iraku predstavlja, u isto vrijeme, prijetnju Sjedinjenim Državama.

Iz tih razloga, povlačenje trupa "je pobjeda za Iran“. Ibanez kaže da ako američke trupe odu, "ono što bi Irak mogao otkriti jest da su njegove mogućnosti obuzdavanja džihadizma ograničene. Kada trupe odu, vidjet će se je li cijela ova misija obuke doista služila stvaranju jake vojske. Godine 2014. nije bilo tako. Zemlja je imala malo kapaciteta i malo morala. To su navodno pokušavali promijeniti od tada do sada. Zbog ove slabosti vojske, Daesh je mogao učiniti ono što je učinio u Iraku, poput pobjeđivanja u bitkama, a da se čak nije morao boriti u njima. Iračke trupe su napustile gradove u koje je Daesh namjeravao ući kako se ne bi sukobili s njima ili predstavljao minimalan otpor. Nema boljeg pokazatelja nedostatka kapaciteta vojske nego to učiniti, dijelom i zato što nije imala potporu većinskog sunitskog stanovništva", naglašava Ibanez.

Utjecaj Irana u Iraku nastavlja rasti. Proiranske milicije Snaga narodne mobilizacije (PMF) uspjele su se infiltrirati u strukture zemlje do te mjere da postanu druga po snazi formacija iračkog parlamenta. Zapravo, prisutnost tih milicija, koje su u zemlji od 2004. godine, predstavlja težak udarac džihadizmu jer su oni "prirodni neprijatelji džihadista u Iraku jer su suniti. Vjerojatno je to resurs u kojem Irak povjerenje kao nadopuna protiv džihadizma kada trupe odu."

Kako utjecaj Sjedinjenih Država blijedi, moć Irana nastavlja rasti. I vojno i politički. Što je veći utjecaj milicija, veći su napadi na američke snage u Iraku i Siriji. Još više od sedmog oktobra, s najmanje 160 incidenata od tog datuma, uključujući napad u Jordanu u kojem su poginula tri Amerikanca. "Ako Irak pokuša eskalirati sukob, jedna od alternativa koje ima je navesti te proiranske milicije da povećaju svoju aktivnost protiv američkih trupa u Iraku. Da bi to učinili, primijenili bi strategije provokacije, na što SAD ne bi imao drugi izbor nego da odgovori, koliko god on znao da je to provokacija, jer oni to sebi ne mogu priuštiti“, dodaje stručnjak.

Ove reakcije, međutim, predstavljaju i još jedan faktor regionalne eskalacije. Iako Sjedinjene Države ne žele eskalaciju sukoba, u administraciji će "mjesecima postojati suprotstavljena stajališta o tome šta učiniti s iračkim trupama". Dok se jedna strana brani da je imati trupe važno za brzu reakciju na bilo koji događaj u regiji, u isto vrijeme održavanje američke vojske znači "dati Iranu cilj". El Confidencial