Bilo je to 24. decembra 1980. godine. "Njemački admiral Karl Dönitz, čovjek koji je naslijedio Adolfa Hitlera 1945. nakon njegovog samoubistva i koji je potom potpisao bezuslovnu kapitulaciju Njemačke, preminuo je u srijedu, u 89. godini." Tako su završili dani čovjeka zaduženog za vođenje njemačke države nakon kapitulacije pred Saveznicima i, na papiru, posljednjeg šefa Reicha koji je u toj ulozi bio samo 24 dana.

Prisiljen voditi nužnu tranziciju, Dönitz je bio jednako prezren od strane historije kao i od strane svojih stranačkih kolega u zatvoru Spandau, gdje je završio nakon što je uhapšen. Saveznici su ga optužili da se nastavio boriti nakon što je proglašen Hitlerovim nasljednikom. Visokorangirani nacisti smatrali su ga izdajnikom jer nije branio ruševine Trećeg Reicha do posljednjeg čovjeka. Heroj ili negativac, najbolje što se o njemu može reći je ono što je napisao u svojim memoarima 'Deset godina i dvadeset dana'. U njima se odriče holokausta, ali ne i vođe kojega je slijepo slijedio.

Budući vođa Reicha bio je privučen nacističkom ideologijom otkako je saznao za njene stavove protiv Versailleskog ugovora. Dönitz je uživao u usponu na vlast NSDAP-a 1933. i, samo dvije godine kasnije, imenovan je šefom korpusa podmornica. Od 1939. do 1943. kada je unaprijeđen u velikog admirala mornarice, pomogao je u velikim pobjedama u Poljskoj i Francuskoj. Tada je, na svoju nesreću, doživio ludilo koje je bilo invazija na Rusiju i početak njemačkih poraza. Cijelo to vrijeme, i unatoč onome što je kasnije insinuirao, smatrao je Hitlera svjetionikom za društvo. "Budala je svako ko misli da može bolje od Führera", rekao je.

Član Nacističke stranke s brojem 9.664.999, Dönitz je svjedočio početku debakla Trećeg Reicha nakon neuspjele opsade Staljingrada. Također je svjedočio savezničkom iskrcavanju na Siciliji i Normandiji, što je u praksi navelo Hitlera da pređe u odbranu jer su njemačke vojske pretpostavile da neće dobiti rat. Najkrvaviji neuspjeh bio je na Istočnom frontu, gdje su Sovjeti od 1944. nadalje napredovali velikim koracima prema Njemačkoj. Veliki admiral shvatio je da je sve izgubljeno u januaru 1945. kada je primio izvještaj koji potvrđuje da su Amerikanci, Britanci i Rusi započeli trku prema Berlinu. “Sadržao je planove, pripreme i mjere koje su saveznici trebali usvojiti nakon osvajanja Njemačke nakon izvršene bezuslovne predaje”, otkriva.

U svojim idealiziranim memoarima, Dönitz tvrdi da tokom posljednjih dana Reicha nije učestvovao u državnim poslovima. Navodno je još u februaru, tokom posjete Hitleru zatvorenom u 'Führerbunkeru', kratko odgovorio Speeru kada ga je ovaj upitao o ishodu rata: "Ja predstavljam mornaricu, ostalo me se ne tiče. 'Führer' zna što radi." To je bila njegova glavna odbrana na sudu nakon rata: da se predstavi kao oficir koji je zapovijedao najmanje ideologiziranim krilom njemačke vojske. Stoga nije odgovoran za poziv da se umre za Reich koji je upućen u Berlin kada je feldmaršal Georgij Žukov dobio zeleno svjetlo nakon što je Ike Eisenhower odustao od zauzimanja grada i stigao u njegova predgrađa u drugoj polovini aprila.

 

 

Ta se činjenica ne poklapa s činjenicom da je Dönitza izabrao Hitler za svog nasljednika. Mornar se, međutim, branio kako je on jedini preostao preuzeti komandu nakon sumnji u izdaju dvojice glavnih kandidata: Hermanna Göringa i Heinricha Himmlera. U svakom slučaju, prvog maja potvrđeno mu je samoubstvo nacističkog diktator jednostavnim radiogramom: "'Führer' se oprostio jučer u 15:30. Oporuka od 29. 4 predaje vam položaj predsjednika Reicha." Unatoč svom čuđenju, veliki admiral je prihvatio, znajući da se "bliži najcrnji čas za vojnika, onaj kapitulacije".

Od početka je njegova maksima bila odgoditi predaju dovoljno dugo kako bi se njemačkim trupama i civilima koji su se povlačili s istoka omogućio prelaz na britansku i američku teritoriju. Nakon zločina počinjenih nad Rusima, znao je da će svi oni koji padnu u Staljinove ruke biti internirani u koncentracione logore i na kraju istrijebljeni. "Nastavit ću borbu protiv boljševika koliko god bude potrebno sve dok se borbene trupe i stotine hiljada porodica u istočnim njemačkim područjima ne spase od ropstva ili uništenja", rekao je u govoru 1. maja.

Iz sjedišta svoje vlade u Flensburgu, trgovačkog broda gdje se sastao sa svojim ministrima, Dönitz je premjestio nekoliko dijelova trupa koje su mu bile na raspolaganju i odgodio, koliko je mogao, pregovore sa saveznicima koji su zahtijevali potpunu i bezuslovnu predaju. Političkim trikovima uspio je uvjeriti Eisenhowera da na nekoliko dana odgodi potpisivanje kapitulacije kako bi dobio na vremenu. Najprije sedmog maja 1945. a potom i osmog maja nije imao izbora nego poslati svoje podređene da potpišu prekid rata.

Kao i u slučaju njegove ograničene uključenosti u glavne odluke u ratu, Dönitz je negirao bilo kakvo znanje o holokaustu. Prema njegovim riječima, postao je svjestan zločina počinjenih u logorima za istrebljenje kada su se sedmog maja 1945. dvojica njegovih ministara vratila s brojem američkog časopisa 'Stars and Stripes', "Sadržao je fotografije Buchenwalda. Oni su bili užasnuti […] Pitali smo se kako su se takve stvari mogle dogoditi usred Njemačke, a da mi to nismo primijetili." Unatoč tome, nastavio je braniti postulate Hitlera koji je postigao "ujedinjenje svih njemačkih rasa u jednom Reichu".

Možda je najveća Dönitzova greška bila što je, barem na nekoliko dana, vjerovao da bi svojim sudjelovanjem u kapitulaciji mogao zaslužiti oprost Saveznika. Njegova naivnost navela ga je da razmisli o tome da bude vođa prelazne vlade koja bi procesuirala stare vođe za počinjena zlodjela i čiji je moto bio obnoviti zemlju. Stvarnost ga je, međutim, pregazila 23. maja, tokom sastanka na brodu koji je služio kao sjedište njegove vlade. "General Rooks pročitao nam je poruku u kojoj je naređeno, po Eisenhowerovoj naredbi, da nas treba pritvoriti." Posljednji 'Führer' je rezignirano odgovorio: "Riječi su suvišne."

Nakon suđenja prebačen je u Spandau. Ovaj zatvor, sagrađen 1876. godine u predgrađu Berlina, nakon Drugog svjetskog rata postao je rezidencija nacističkih vođa koji su se borili za Adolfa Hitlera. Unutar njegovih zidova od crvene opeke smjestili su se svi, od slavnog Rudolpha Hessa do Alberta Speera, svi oni branitelji svastike i svjetskog poretka koji je želio uspostaviti megalomanski nacistički vođa.