Gotovo svi oni koji su pisali o Mahićevoj poeziji i time je na izvjestan način valorizirali dijele mišljenje da je to poezija metafore i kontrasta. Poezija međuzavisnosti naizgled međusobno različitih sastojaka, čija se zajednička svojstva izdvajaju i ističu, a ostala potiskuju. Poezija metafore kao procesa tenzije i energije, očitovanih u trajanju jezika, a ne u pojedinačnoj riječi. Dakle, poezija rezonancije metafore – tendencije da se njezino značenje proširi i da se privuku druga semantička polja i sfere.

Kritičari su saglasni i u tome da Mahić zasniva pjesmu na empirijskim temeljima, od vrlo konkretnih pozicija do materijalne opipljivosti, do banalnosti, paradoksa, nasilja, erozije, privida i laži, odgovarajući na izazove i iskustva vremena u kojem živi(mo) i koje sve prisiljava na poslušnost, šutnju i saučesništvo; osjećajući se dužnim da svjedoči i piše o onome o čemu misli i boluje i da uoči ono što se vidi i ono što se ne da lahko vidjeti.

Pomenuta pjesnička kombinatorika, odnosno metaforički i začudni preobražaji trivijalne stvarnosti u smisleni poredak, nosi u sebi mnoge osobenosti i iskušenja, kojih pjesnik uvijek i nije svjestan i s kojima uvijek ne izvodi baš najbolju računicu. Pa, ipak, pjesnik Admiral Mahić intuitivno je odolijevao iskušenjima simplificiranog parafraziranja svakodnevice i banalne efemernosti, blagodareći ne samo poimanju značaja pamćenja stožera kulture, iako sve razuđenijih, ali bitnih za pjesničko rekonstruiranje društvenog bitka ili njegovih odjeljaka, već i selektivnosti relevantnog i magistralnog, koji su u stanju da stupe u kontakt s prošlim vremenom, uspijevajući da se elementi svakodnevnog i životna trivijalnost u Mahićevim stihovima s lahkoćom ogrnu poetskim oreolom.

U Mahićevom svijetu i jeziku pretočenom u poeziju kao da vlada nedokučivi zakon situacionih (i semantičkih) metamorfoza, brzi snimci, nalik fleševima iz noćnih mora ili polusna, najčešće ritmički transponirani u brzi, izlomljeni stih, emaniraju dinamikom napregnutog preobražavanja vremenskih, prostornih i uzročno-posljedičnih odnosa i veza. Riječ i stvar, jedno i drugo značenje, realnost privid, objekat i subjekat, sadašnje i negdašnje, neprestano se mijenjaju. Analogan režim pretakanja naslućujemo i u uzajamnosti infantilnog, verističkog i tragičnog sentimentalizma Mahićevog poetskog govora. U njemu na gotovo nerazlučiv način pulsira čudo djetinjstva (i djetinjstvo jezika) u najbližem susjedstvu s potonjim iskustvom svijeta, posebno grada, koji je istodobno model pakla i apsurda, pa i cirkusa.

Stoga je nužno pojasniti i razložiti Mahićevu sposobnost da, pišući o krajnje banalnim i trivijalnim stvarima čovjekove svakodnevice, aktivira vrlo ozbiljne semantičke ravni, što je inače ključna odrednica njegove poetike. I evo, u daljem tekstu, izdvojenih nekoliko bitnih i autentičnih pjesničkih obrazaca, koje treba apostrofirati, ali i iluminirati ponaosob, ne toliko zbog vrednovanja, koliko zbog izdvajanja iz horskog pjevanja.

Prvi preduvjet da bi se egzistencijalna tjeskoba i brutalne groteske pretočile u rafinirane slike i proširile krugove pjesme u više dimenzija, više značenja i više različitih čitanja i tumačenja jeste otvorenost pjesničkog teksta kao estetska vrijednost, koja je jedno od osnovnih obilježja moderne poezije i uopće umjetnosti, ali istovremeno i središte Mahićevog pjesničkog projekta. Umberto Eco izjednačuje otvorenost značenja umjetničkog djela s višeznačajnošću djela. Naime, otvorenost i dostupnost jesu intenciona ugrađena dimenzija strukture. One su dio pjesničkog postulata, odnosno specifičnog strukturiranja djela u okviru kojeg autor sebi zadaje zadatke da sve one koji učestvuju u estetskoj komunikaciji, znači čitatelje ili primaoce i recipijente (kako ih Eco oslovljava), dovede ili navede u situaciju svjesne i aktivne saradnje, pa i uživanja, u konačnom formiranju djela.

Admiral Mahić u svojim pjesmama sluti da se otvorenost i dostupnost, kada je u pitanju siva zbilja kao njegova tematska usmjerenost, mogu transformirati u površnost i katalogiziranje poznatog i čitanog. Da do doga ne bi došlo, pjesnik zagovara da je verbaliziranje izvorišnih emocija nužno sagledati (čitaj – čitati) kroz prizmu pjesnikovih i čitateljevih doživljaja, čulnog opažanja svijeta i engramske tragove i otiske, od kojih su pojedini potisnuti i poluzaboravljeni, ali i živahni i autentični, iako temporalno mjereno – zamrznuti, odnosno zaustavljeni.

Znači, Mahićeva poezija jeste dostupna i otvorena (Kuća, Mrtva priroda ili kuhinjski predio). I uvijek se vraća pukotinama i verističkim detaljima haosa i košmara svakodnevice kroz leksičko usložnjavanje i preoblikovanje pjesme, kao i destabiliziranje stvarnosti. I trudi se pjesnik da ponovo otvori pjesnički tekst prema mogućnostima iz stvarnosti, pa to postaje osnovna nit njegovog stiha.

Mahićeva poezija u širokim verbalnim i imaginativnim zamasima kazuje dramu postojanja i stvaranja, pri čemu, mahom, glas koji čujemo izgovara spoznaje o paralelnim smislovima svijeta koji je kolijevka i buke i jarosti, ali i milosrđa i dobročinstva. U nekim od opsesivnih scena iz Mahićevog poetskog filma razaznajemo brod, Nojev i Armstrongov, brod-podmornicu, vasionski brod, napušten ili topediran, barku i korablju, ploveću ili leteću i na njoj Admirala u nepretencioznom hrvanju s perifrastičkim okruženjem.

Od maglom, smogom i mahalskim šapatom zasićenih ulica sarajevske općine Centar, kroz dolinu rijeke Nil, preko ciriškog aerodroma do Den Haaga, u kome Erazmovo oko klizi po nerazboritim ljudima, od Toronta i Aljaske do miomirisnih, a škrtih mediteranskih predjela, kroz nanose bogatih mirisa i fosforescentnih pokreta kamenih anđela, sfingi, svjetionika, piramida, te kroz zvuke balade, sevdalinke, Bachove muzike i rokenrola, Mahićevo tretiranje tradicije pojavljuje se pred nama kao sredstvo kojim se dotada nepovezani predmeti, predstave, krajolici i pojave dovode u poeziji u kompatibilnu vezu radi djelovanja na misao i impulse izviruće iz njihove kolokacije i iz kombinacija uspostavljenih između njih. Pjesnik, dakle, realizira koncept pjesme iz dva ili više planova na autentičan i zanimljiv način. Naime, zgusnuti Mahićevi stihovi brzo se kreću na energiji zahtjevne retorike i na korak su do glasnosti i poentiranja pjesme – oni se stišavaju, zaustavljaju, dozvoljavajući drugim jezičkim i značenjskim slojevima iz podteksta i iz metajezika da se realiziraju, čineći na taj način da se svaka pjesma doživljava kao brižljivo i bez žurbe stvarana rečenica, odnosno kao razvoj jedne slike, misli ili osjećanja, odnosno kao razvoj više slika, misli i osjećanja unutar jedne slike – pjesme. Naravno, pretpostavka o pjesnikovoj brižljivosti i prilježnosti ove vrste uvijek može biti pod upitnikom, s obzirom na nekonvencionalnost pristupa životu i radu koji dugo godina upražnjava, ali stihovi izazivaju dojam upravo onakav kakvim sam ga definirao.

U strukturiranju pjesama iz dva plana Mahić poseže za tzv. poentiranjem pjesme, usaglašene na ličnu i kolektivnu empiriju. On to čini onako kako prozni pisci poentiraju u kratkim formama, mijenjajući tok pjesme i preusmjeravajući ga često ka tokovima neočekivanog, pa i sasvim suprotnog značenja. U tim tačkama ukrštanja pjesme potrebna je i dovoljna samo jedna riječ, slika ili asocijacija da bi se čitava do tada stvarnosna pjesma prebacila iz jednog vremena u drugo. Iz jedne oblasti u drugu, trudeći se da ostavi slobodne valence, zarad lahkog naknadnog vraćanja prvolikom izvorištu u sljedećoj ili u istoj pjesmi (Vjerujem, ne vjerujem, Stećci, Na aerodromu u Cirihu).

U namjeri da realizira semantičku dvostrukost, odnosno višestrukost pjesništva, Mahić poseže za verizmom neobične, odnosne neočekivane arhitekture, u kojoj osim elemenata arhetipskog mišljenja kao gradivna supstancija, pored učestalih dominirajućih monologa, postoje i dijalozi afektivnog tipa (U kinu, Exile in alcohol).

Očigledno je da je pjesnik postavio pred sebe obavezu da izmjenom jezika, termina neprestano usložnjava tok pjesme i izbjegava ne samo oslanjanje na samo jednu dimenziju i na jednu pritoku pjesme već i površnost tematskog polazišta iz svakodnevlja. Mahić je, bez bojazni od inovacija, pribjegao nenametljivom preimenovanju subjekta i pojava, ali i neočekivanom imenovanju identificiranih aktera, čime je stvorio svijet poetske imaginacije toliko potentan da se on leksički metamorfozira u sve sama fakta svijeta oko nas.

Kada poetska imaginacija u stihovima, postupkom (pre)imenovanja, odnosno preoblikovanja ili destabiliziranjem postojećeg i realnog uspije da nadraste ravan pojavnosti od koje je krenula – pred čitateljima je pjesništvo višestrukih značenja, utemeljeno i u literaturi, i u religiji, i u kulturi. Takvo je pjesništvo u isti mah aktualna slika svijeta data iz vizure poetske individualnosti i hod po rubu zaumnog.

Mahićev postupak naročita je metaforička prerada pjesnikove stvarnosti (i haosa, i historije koja opterećuje, i košmarne snohvatice, i bjesomučne boemije), čija je naročitost u kontrastu i kontrapunktu, što biva osobenost arhitekture njegovog pjesništva. Zato pjesnik i poseže, čini mi se, za oštrim semantičkim zaokretima od strofe do strofe, pa i od stiha do stiha, čime omogućava po pravilu identificiranom junaku pjesme (samom sebi) da izađe iz sebe, znači, iz jednog tematskog i temporalnog koordinantnog sistema značenja u drugi, na prvi pogled neočekivan, neobjašnjiv i začudan vrijednosni okvir poređenja.

Iako simplificirana konfiguracija Mahićeve poezije iskri kao metaforička prerada, kroz čije se segmente i sočiva prelamaju u više boja i značenja slike upamćenog, doživljenog, proisteklog iz mita, tradicije, literature, kulture, čini mi se da je pjesnik računao na pasivnu, tzv. emocionalnu pažnju svojih čitatelja i njihovu naklonjenost razbarušenom, nekonvencionalnom pristupu i pojavnosti. S pravom, možda.

 

IZ BIOGRAFIJE:

Admiral Mahić rođen je 19. januara 1948. u Banjoj Luci. Završio je tehničku školu. Bio je vanredni student na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali je napustio studije. Radio je kao mornar, ribar, konobar, poštar, radiospiker, novinar. Poezija mu je prevođena na francuski, slovenski, njemački i engleski jezik. Pored poezije, objavljivao je i prozu, zabilješke s putovanja i drame. Objavio je niz dramskih tekstova za djecu emitiranih na Radiju Sarajevo. Živio je kao slobodni umjetnik u Sarajevu. Radio je dobrovoljno kao urednik časopisa za poeziju i umjetničku fotografiju Republika poezije. Bio je jedan od osnivača PEN Centra BiH. Bio je član Društva pisaca u BiH, Društva hrvatskih književnika. Objavljene knjige poezije: Ljubavna inspiracija, Sarajevo, 1977; Epilepsija cvjetova, Sarajevo, 1981; Atlasna imperija, Sarajevo, 1985; Glasno zrim, Tuzla, 1988; Kameni stol, Sarajevo, 1990; Zvono, Sarajevo, 1990; Sahara, Sarajevo, 1993; Vijavica iz pisaćeg stroja; Džajina loza, Tešanj, 2002; Treba biti priseban, Zenica, 2004; Majčine ruže, Sarajevo, 2006; Planinski vodoskok, Sarajevo, 2008; Ljubavni red vožnje, Sarajevo, 2011.

Objavljene drame: Brod na Miljacki, 1982; Je li ovo cesta, 1982;

Preminuo je 19. septembra 2015. u Sarajevu.