Čuveni pomorac Barbarosa tjerao je strah u kosti po zapadnom Sredozemlju tokom prve polovine 16. stoljeća. On i njegov stariji brat Aruj plovili su neustrašivo pljačkajući luke i gradove, utovarivajući u svoje galije beskrajna bogatstva i ogroman broj zarobljenika.

Ali Hajrudin Barbarosa nije bio običan pomorac, on je bio vješt ratnik s političkim štihom koji je postao vrijedan podanik osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog, pomorac koji je izazivao evropske kraljeve i osnovao kraljevstvo u Alžiru.

Hajrudin je bio sin Albanca koji se nakon odricanja od kršćanstva nastanio u Mitileni, na grčkom otoku Lezbos, gdje je sa svojom suprugom, udovicom grčkog svećenika, vodio skroman život lončara. Aruj, stariji brat, prvi je krenuo u morsku avanturu, možda u mornarici Osmanskog carstva ili možda na nekom trgovačkom ili privatnom brodu.

Ali 1503. godine brod u kojem je putovao je napadnut. Zarobljen, Aruj je proveo dvije godine na galiji sve dok nije uspio pobjeći i spojiti se sa svojim bratom Hajrudinom. Obojica su se potom nastanili na otoku Djerba, nedaleko od Tunisa; mjesto je bilo prava gusarska jazbina kojoj su se oduševljeno pridružili.

Njihovi napadi na kršćanske galije koje su plovile tim područjem, posebno španske, donijeli su im značajne prihode i privukli pažnju muslimanskog gospodara Tunisa s kojim su osnovali udrugu. Njegova je flota brojila desetak brodova, a s njima su se Aruj i Hayreddin usudili napasti španske teritorije sjeverne Afrike, poput Bejaie, gdje je Aruj izgubio ruku.

Tada je Aruj sanjao da prestane biti obični gusar i da sam postane šef suverene države na sjevernoafričkoj obali. Prilika se dogodila 1516. godine, kada ga je guverner Alžira zamolio za pomoć u protjerivanju španskih vojnika. Aruj je brzo došao, ali umjesto da se bori protiv Španaca, iskoristio je prvu priliku da se riješi guvernera - govorilo se da ga je utopio -i proglasio se gospodarom Alžira, na radost svojih pristaša.

Aruj je stvorio moćno kraljevstvo u sjevernoj Africi. Bio je to priličan izazov za špansku monarhiju Carla V. i reakcija je bila trenutna. Godine 1518. španska vojska je napala i odrubila Aruju glavu.

U Alžiru je Hajrudin od svog brata preuzeo dužnost šefa. Suočen s pojačanim španskim pritiskom, pokazao je političku lukavost i odlučio potražiti pomoć osmanskog sultana. U zamjenu za vojnu zaštitu koju je pružio Stambol, koji je odmah poslao 2.000 janjičara, Alžir je postao nova provincija (sandžak) Osmanskog carstva. Na taj je način Hajrudin mogao narednih godina nastaviti s aktivnostima na moru i istovremeno konsolidirati svoju državu, osvajajući nove teritorije.

Unatoč tome, glavna prijetnja njihovoj vladavini i dalje je bila na vratima Alžira, na Stijeni koju su zauzeli Španci. Godine 1529., dok je Karlo V. boravio u Italiji da bi ga okrunili za cara, a Sulejman opsjedao Beč, Hajrudin je pokrenuo napad na kršćansku tvrđavu. Nakon 15 uzastopnih dana opsade, desetkovani španski garnizon morao se predati. Španske hronike kažu da je Barbarosa dao pogubiti kapetana tvrđave Martína de Vargasa u njegovom prisustvu.

Hajrudinova slava proširila se čitavim muslimanskim svijetom na Bliskom Istoku. S Levanta su u Alžir stigli iskusni gusari u potrazi za srećom, poput Sindana Jevreja ili Ali Caramána. Kada je Andrea Doria iz Genove, na zahtjev Karla V, ušao u istočni Mediteran i uspio zauzeti luke Corón, Modón i Naupacto, na Peloponezu, Sulejman je odmah poslao po Hajrudina.

Požurio je odazvati se pozivu. Da bi impresionirao sultana, napunio je svoje brodove najraskošnijim darovima: tigrove, lavove, deve natovarene svilom i zlatnim platnom, posude od srebra i zlata, a također i dvjesto žena predodređenih za istanbulski harem, kao i dobar broj robova. Sulejman je, nesumnjivo zadovoljan, učinio Hajrudina velikim admiralom osmanske flote.

Sa stotinjak brodova Barbarosa je tada započeo snažnu pomorsku kampanju preko Sredozemlja. Nakon što je ponovo osvojio Coron i Naupacto, njegova vojska terorizirala je obale Italije. U Napulju, nakon pokušaja hvatanja lijepe grofice Julije Gonzage, koja je nekako uspjela pobjeći, Hajrudin je sa svojim ljudima opljačkao brojne hramove.

Barbarossa je prijetio čak i Rimu, u kojem je umirao papa Klement VII., napušten od kardinala koji su pobjegli nakon pljačke apostolske riznice. Ali u stvarnosti, cijela Hajrudinova akcija bila je trik da se pozornost kršćana odvrati od njegove prave mete, Tunisa.

Uspjeh Hajrudina bio je kratkog daha, jer je Karlo V poveo snažnu ekspediciju koja je uspjela ponovno osvojiti Tunis, nakon sedmica teške opsade i krvavih borbi. Barbarosa se vratio u Alžir i tražio je priliku za odmazdu. Bez odgađanja krenuo je prema otoku Menorci, bazi španske carske čete. Po dolasku u Mahón dao je na jarbole postaviti zastave i oznake španskih brodova potopljenih u Alžiru prethodne godine i na taj je način bez otpora ušao u luku.

Shvativši obmanu, garnizon je pokušao odbraniti zidine, ali predao se nakon nekoliko dana kada im je obećano da će se poštovati životi i imovina stanovnika. Barbarosa je opljačkao grad i zarobio, prema hronikama, 1.800 ljudi kako bi ih prodao kao robove.

Sljedećih je godina Barbarosa, s flotom od 150 brodova, nastavio svoje napade duž obala kršćanskih teritorija Sredozemlja, od grčkih otoka i Italije do Iberijskog poluotoka. Godine 1538. godine porazio je veliku vojsku pod zapovjedništvom Andree Dorije kad ga je stjerao u kut u osmansku luku Preveza, u Grčkoj, koja je istočni Mediteran prepustila Turcima. Zatim je 1541. odbio i veliku ekspediciju koju je Carlo V lično vodio protiv Alžira.

Dvije godine kasnije Hajrudin je izveo još jednu od svojih legendarnih avantura. Ponovno je opljačkao obale južne Italije, zarobivši stotine robova. Nakon što je zauzeo tvrđavu Gaeta, hronike govore da se, tada već u sedamdesetim godinama, zaljubio u kćer španskog guvernera María la Gaitana i uzeo je sa sobom.

Iz Italije, Hajrudin je otišao u Marseille i Toulon, gdje su ga vlasti dočekale sa svim počastima, u skladu sa savezom između Francuske i Osmanskog carstva, ujedinjenih njihovim suparništvom protiv Karla V. Neki Barbarosini brodovi došli su na špansku obalu pljačkajući, pali su primorski gradovi Rosas, Cadaqués, Palamós i Villajoyosa.

Godine 1545. Barbarosa se povukao u Istanbul, gdje je živio posljednju godinu svog života, mirno diktirajući svoje memoare. Preselio je 4. jula 1546. Njegova grobnica, Zeleni mauzolej (Yesil Turbe), koju je sagradio poznati arhitekt Mimar Sinan, "osmanski Michelangelo", još uvijek stoji na evropskoj obali Bosfora, u kvartu Bešiktaš. Godinama nijedan turski brod nije napustio Istanbul, a da nije odao počast svom najvećem zapovjedniku dok je prolazio kraj njegovog mezara, na kojem stoji natpis: "Ovo je mezar ratnika vjere, admirala Hajrudina Barbarose, osvajača Tunisa i Alžira. Bog to imao u svojoj milosti.“