Adisa Subašić jedna je od onih bosanskohercegovačkih građana koji su  sedmog decembra 1992. godine, kada je još bila jedanaestogodišnja djevojčica, stigla na aerodrom Vitoria u društvu majke i brata.

Adisa je bila dio grupe od 133 žene i djece koji su stigli u Baskiju uz pomoć CEAR grupe za pomoć izbjeglicama. Tih je dana 2.500 izbjeglica evakuirano iz Bosne i Hercegovine različitim letovima i primljeno na različitim lokacijama diljem Španije. Adisa, danas 41-godišnjakinja, žali što je sukob u Ukrajini natjerao ljude koji su u Španiju došli kao izbjeglice iz Bosne da ponovo prožive noćnu moru koju su tada proživjeli.

"Bila sam dijete i iz svoje kuće smo gledali granatiranje. Morali smo otići i ponijeli smo samo najosnovnije da zavaramo komšije Srbe, da im ne damo do znanja da napuštamo Bosnu. To je užas rata", prisjeća se. Kad je sukob završio, uspjeli su se u Španiji ponovo spojiti s ocem kojeg nisu vidjeli četiri i pol godine, a koji je jedini preživio granatiranje u kojem je teško ranjen.

Danas porodica Subašić živi u Markini, gradu od nešto više od 5000 stanovnika koji je Adisa ubrzo osjetila svojim. Radi kao zdravstveni radnik i samo je jednom nakon Agresije posjetila BiH, 1998. godine.

Izbjeglice koje su prije trideset godina napustile ratom razorenu Bosnu kako bi započele novi život u Baskiji ohrabrile su Ukrajince koji stižu u ovih dana u Španiju. "Moja porodica je iz Srebrenice, gdje se dogodio genocid. Mojoj tetki je nestalo dijete, drugoj je jedna kćerka silovana... Vidiš im oči i treba ti cijela godine da zaboraviš taj pogled", kaže Adisa. "Sada su ukrajinske izbjeglice u šoku i morat će obnoviti svoje živote kao što smo to uradili mi Bosanci. Ljudska bića su sposobna izdržati i najgore“, kaže ova hrabra žena, koja je 14 godina vodila bar u Markinu i radila u lokalnoj sirani.

Javier Galparsoro je prije trideset godina bio zadužen za pratnju 133 građana BiH koji su u Baskiju stigli letom iz Skoplja. Galparsoro kaže da je doček ove grupe bio "vrlo uzbudljiv" trenutak, jer su bježali od rata koji je tek počeo, kao što je sada slučaj s ukrajinskim izbjeglicama. Iako većinom nisu govorili španski, nevinost i spontanost djece olakšali su integraciju porodica u baskijskim općinama prebivališta, gdje su se pobrinuli da im ništa ne nedostaje.

Tako su u općinama poput Markine stanove stavili na raspolaganje ovim novim komšijama, dok su u Mundaki preuređene stare kuće. "S vremenom, kada se vidjelo da je rat gotov, mnogi su se odlučili vratiti, a drugi su ostali. Naučili su jezik, vjenčali se...", tvrdi Galparsoro.

Uvjeren je da će, kao što se dogodilo prije trideset godina s ljudima koji su pobjegli od rata u BiH, i prijem Ukrajinaca u Španiji "biti izvanredan". "Mi smo narod koji je morao emigrirati tokom i nakon građanskog rata i nastojat ćemo im osigurati da budu primljeni na najbolji mogući način dok traje ova tragedija", obećao je, zaključivši: "Oni se nadaju da će se što prije vratiti u svoju zemlju, ali nažalost sukobi traju duže nego što mislimo i moramo biti spremni na njihov duži boravak."