Adis Lukač, akademski skulptor i profesor kiparstva u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu odavno je prepoznatljivo umjetničko ime kako u Bosni i Hercegovini, tako i u svijetu.

Učestvovao je na više međunarodnih izložbi i simpozija skulpture i član je ULUBiH-a. Autor je spomenika prvom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Tuzli, narodnom heroju Ivanu Goranu Kovačiću u Sarajevu, reljefa Hasanaginica postavljenog u Narodnom pozorištu u Sarajevu, spomenika Mirzi Delibašiću također u Sarajevu.

Osim kiparstvom bavi se i slikarstvom, a u svojim izložbama kombinira različite medije crtanja, slikanja i skulpture. Lukač je rođen u Sarajevu gdje je završio Srednju školu primijenjenih umjetnosti i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku za vajarstvo.

Koliko je umjetničkih ciklusa iza Vas, i kako birate teme kojim ćete se baviti. Zapravo birate li Vi njih, ili one biraju Vas?

- U svom dosadašnjem umjetničkom djelovanju izdvojio bih nekoliko ciklusa od Hasanaginice, Žene u sevdahu, Svjedoka... Međutim često se između većih ciklusa javljaju drugi pa se pretapanja iz jednog u drugi nekada gotovo ne osjete. Takav je bar moj osjećaj na ovom brodu kojim plovim ili sam se možda već izvještio pa mi i veći valovi budu izuzetni za ples na tom okeanu što umjetnost ga zovu.

Biranje teme je možda više refleksija unutarnjeg bića na datu temu, detalj, zvuk, riječ itd. Vjerujem da je sve sa razlogom pa i to da umjetnik, duša umjetnika, reaguje na različite stvari različito, pa što bi jedan odabrao i posvetio tome vrijeme i rad drugi ne bi ni pokušao. Individualnost tu prednjači. Naravno u svakom tom biranju treba naći signal konačnog razloga a to bi trebalo biti pokretanje duše ka dobru posmatrača i njeno duhovno uzdizanje.

Vašim slikarskim ciklusima, pa i u kiparstvu, dominiraju žene. Uvijek ističete ljepotu i snagu žena. Pokazujete poštovanje. Posebno je to danas važno u vrijeme kada svjedočimo raznim nasiljima, ubistvima - femicidu.

- Užasno je to što se dešava i rekao bih ne samo danas, nažalost to je praksa koja ima svoj kontinuitet. Zlo je univerzalno i to pomračenje uma je tamnije od bilo koje crne boje na platnu. Poštovanje prema ženi je nukleus zdravog muškog bića ali i obratno. Nadam se da će sistem bolje i na vrijeme reagovati kako bi se spiječili užasi koji se dešavaju. Žena u sebi nosi inspiraciju koju joj je Bog podario i narušavanje te inspiracije je suprotno svakom dobru i smislu.

Ciklus Srebrenica dobio je posebnu pažnju javnosti. Uspjeli ste na platnu vječno zabilježiti suze, tugu, bol. Pa i na skulpturama. Umjetnik lično doživljava svaku emociju koju naslika ili izvaja u glini, odnosno ukleše u kamenu. Koliko je bio bolan srebrenički opus za Vas?

- Težak je svaki proces kroz koji prolazite a koji se bavi temom genocida u Srebrenici. Pogotovo kada je to dio vaše kulture sjećanja, rana živa. Da bi iskreno prenijeli emociju morate iskreno i ogoljeni ući u temu ali ono što je tjeralo dalje u rad jeste pomisao na užas kroz koji su prošli oni koji su preživjeli, svjedoci! Nakon toga idete do kraja u tišini dok sve jeke u vama zvone.

Adise poznati ste i kao slikar tradicije. Koliko je važno za jedan narod, posebno za one koji još uvijek brane svoj identitet, u kakvoj je pozicija Bosna i Hercegovina, da istraju na čuvanju nasljedstva?

- Kako sam zreliji tako više uviđam da se sve više vatri pali oko nas, vatre koje bi spalile što spaljeno i izgorjelo nije ne tako davno. Ja vjerujem u to da je naša dužnost očuvanje našeg materijalnog, ali i nematerijalnog kulturno - historijskog nasljeđa jer to je pečat našeg identiteta. Identiteta svih naroda koji ovdje žive i smatraju Bosnu i Hercegovinu kao svoj dom, dom koji istina još uvijek krvari zbog rana iz prošle agresije. Ali i takva BiH živi, i mi odustati ne smijemo nikada od očuvanja svog kulturno- historijskog nasljeđa, jer odustanemo li od toga odustali smo od sebe!

Vaše skulpture odavno su sastavni dio javnih prostora. Kakav je osjećaj vidjeti ljude kako stoje pred Vašim umjetničkim djelima i dive im se, fotografiraju se?

- Veliki ponos i zadovoljstvo za svakog skulptora je da ima bar jedan javni spomenik, a meni je Bog dao šansu za nekoliko njih. Lijepi su trenuci kada prođete pored svog spomenika a ljudi se fotografišu, a posebna radost je kada se mladi u grupama skupe oko spomenika npr Mirze Delibašića. Bitne su to stvari za budućnost, jer su to spomenici koji će imati odjka u budućnosti generacijama koje će nas zamijeniti.

Dugo ste već na umjetničkoj sceni, ali tek nakon brojnih izložbi, priznanja i nagrada, uspjeli ste ostvariti profesorski san. Naslijedili ste Vašeg prijatelja i profesora Stijepu Gavrića. Je li ova profesorska uloga sada nadomjestila dio koji je nedostajao sve ove godine?

- Vrlo je teško umjetnika, kreativca smjestiti u formu neke smjene da "odrađuje" posao, međutim ovo je nešto drugo, prenošenje znanja mladim i nekim od njih budućim velikim umjetnicima je slast, jer možete pratiti razvoj i rast kreativnosti mladih duša. Pogotovo kada dođete na mjesto sjajnog čovjeka, umjetnika, pedagoga i prijatelja onda imate i obavezu da održite nivo kvalitete, a za sada mi ide dobro.

Šta nam novo spremate, kada će bh. ali i internacionalna javnost imati priliku vidjeti nova djela, i koja tema je u fokusu Vaše pažnje? Koja tema dira Vašu dušu?

- Trenutno sam u skicama, nekoliko tematskih cjelina pa ne mogu reći striktno to je to, ali bit će u ovoj godini.