Čast mi je pisati o hadži Ademu ef. Ćosiću, jednom od najomiljenijih imama i ljudi u konjičkom kraju. Rođen je u januaru 1932. godine u konjičkom selu Jasenik, mjestu koje je iznjedrilo podosta imama i raznih intelektualaca. Prolazio je kroz težak život u djetinjstvu i mladosti, ali nikada se nije predavao stihiji i letargiji. Živio je u osmočlanoj porodici čestitih poljoprivrednika i domaćina Adila i Aiše. Dobro je zapamtio Drugi svjetski rat i bio svjedok događaja u rodnom mjestu i čitavoj Neretvici.

Kao dvanaestogodišnji dječak, lično je pomogao imamu Mustafi ef. Ćosiću da u kuću unesu tijelo šehida rahmetli Osmana Perve, civilno lice, kojeg su ustaše strijeljale na Hadžijski bajram 1944. godine. Izveli su ga iz kuće i na obližnjoj česmi Šamentija strijeljali. Bio je svjedok i kad su izgorjele kuće Avdana Juga i Uzeira Ćosića. Iako je ukoračio u 90. godinu života, živo se sjeća svih tih događaja.

Nakon Drugog svjetskog rata, uslijedila je borba za stjecanje naobrazbe, potom imamska misija. O tome će kazati: “Moj obrazovni put išao je od mekteba u rodnom Jaseniku do medrese i tekije u Vukeljićima kod Fojnice, te do imamskog ispita u Sarajevu. Učio sam pred Hasanom ef. Rustićem i Mustafom ef. Ćosićem u Jaseniku. Odmah iza rata, zajedno s rahmetli Ahmedom ef. Ćosićem, otišao sam u tekiju u Živčićima. Tamo sam učio od 1946. do 1948, kad su nas rastjerali, kad je zabranjen rad ove obrazovne ustanove. Kad sam se vratio kući, došla je delegacija iz Kuta kod Prozora da im klanjam teravih-namaz. U Kutama sam klanjao teravije sve do 1951, kad sam uzet u vojsku, a u tadašnju JNA otišao sam 1952. godine. I po povratku iz vojske ponovo sam otišao u Kute. Prvu aktivnu službu imao sam 1961. godine u Šćipama kod Prozora. U Šćipama sam ostao dvije godine. U Prozoru sam išao na predavanja kod kadije Pintula i Husnije Alajbegovića. Potom sam dvije godine službovao u Podhumu kod Konjica. Dok sam bio na službi u Podhumu, jednog dana u posjetu su mi došli tadašnji reisul-ulema Sulejman ef. Kemura i Husein ef. Đozo. Nakon trogodišnje pauze, 1967. otišao sam u džemat Gorane i ostao do penzije. Penzionisan sam 2003. godine.”

U 90. GODINI POBIJEDIO KORONU

Uz ostale imamske kvalitete, Adem ef. Ćosić ostao je zapamćen i kao imam s izuzetno lijepim mekamom. Svojim je glasom plijenio pažnju svojih džematlija i svih drugih koji su ga slušali na mevludima, tevhidima i drugim prigodnim svečanostima. Trenutno živi u Konjicu. Džumu obavlja u Gradskoj džamiji i tu se susretne s prijateljima, kolegama, rodbinom.

Nije ga zaobišao ni virus korona. Budući da mu je kćerka Zehra zdravstvena radnica u Kantonu Sarajevo, ona ga je nekako umolila da ode u Opću bolnicu na liječenje. O tome je kazao: “Iskreno, koronu nisam ozbiljno shvatao dok nisam fasovao taj opasni virus. U bolnici sam bio desetak dana. Devet dana bio sam na kisiku. Osoblje bolnice hizmeti. Nema se šta reći. U početku sam bio protiv ležanja, a onda sam pristao. Odmah mi natakoše onu spravu s kisikom na nos. Nakon deset dana, ponovno snimanje pluća. Sve uredu. Doktor kaže: 'Adem-efendija, evo pisma. Ideš kući.' Sad bih svima savjetovao da se čuvaju, da se pridržavaju preporučenih epidemioloških mjera.”

BIO NA BRANJU KUKURUZA U BANATU

Kad se prisjeća vremena opće neimaštine pa i gladi poslije Drugog svjetskog rata, naglasit će: “Tada smo, uglavnom, živjeli od vlastitog žita, voća i ovce. Sjećam se, bilo je to odmah poslije Drugog svjetskog rata, rahmetli babo i ja othranili smo vola Galešu i dotjerali ga na Ostrožac da ga prodamo. Dali smo ga nekom Visočaninu za metar (100 kg) kukuruza. Još nekako za vrijeme rata, ali kad je prestao, svi smo bili gladni, i mi i hajvan. Gotovo niko nije imao ništa. Moliš Boga da makar voće rodi. Onda se išlo u Banat na branje kukuruza. Da te Bog sačuva! Babo i ja smo 1954. išli na branje kukuruza u Vojvodinu s Prevoranima (mještanima sjeveroistočnog dijela općine Gornji Vakuf, op. a.) Od branja bi ruke oteci. Valjalo je ubrati kukuruz, odstraniti komušinu i sve dovesti u red. Babo i ja smo za 15 dana zaradili desetak metara kukuruza. Prevezli smo ga vozom do Gornjeg Vakufa, pa kamionom do Pridvoraca, a odatle konjima do Jasenika. Od Pridvoraca do Jasenika išlo se oko 3 sata. Tamam je te godine Jablaničko jezero potopilo Ostrožac. Kad smo dovezli kukuruz za prehranu, bio je selamet. Svi smo se najeli. Poslije se normalizovalo stanje. Godine 1955. moj midža Malčo i ja odemo u Fojnicu i prodamo suhe borovnice koje smo nabrali na našoj Zec-planini. Od tih para kupim 300 kg bijelog brašna i od tada do danas nikad nismo bili bez hrane niti smo bili gladni. Kad sam nabavio brašno, onda sam se, naredne godine, i oženio. Još ću ti ispričati detalj. U Prisjekama smo imali kolibe gdje bismo ljeti izlazili s hajvanom. U torbi sam imao karišni hljeb s mnogo mekinja. Mi smo zob zvali karišem. Na Zec-planini zatekao sam čuvare sureka, krda volova, Hismeta, Đakulu i Oblaka. Tad su ljudi iz Bosne dogonili volove na ispašu kod tih ljudi. Jedan Bosanac je na konju sedleniku došao da soli svoje volove. Ne znam u koga su bili. Stavio je bošču da jede, a njegov se hljeb bijeli kao snijeg. Meni voda teče iza zubi. Da mi je bilo makar zalogaj tog bijelog hljeba. Nisam imao obraza zaiskati.”

SJEĆANJE NA VUKELJIĆE

Rado se prisjeća školovanja u Medresi u Vukeljićima kod Fojnice. Tada je zavolio tesavvuf i zikir. “Najviše se sjećam profesora šejha hafiza Kjazima ef. Hadžimejlića, ostalih šejhova i derviša i zikra. Posebno su mi ostali u sjećanju i hafiz Krpo iz Visokog i zikir koji se tada izvodio. U početku smo konačili u jednoj sobi kroz koju se pronosila hrana kad bi budi mevludi i drugi sohbeti. Kasnije nam je sobu dao derviš Zaim, nek mu dragi Allah podari Džennet. Stanovali smo bez ikakvih naknada. U toj sobi stanovali smo Ahmed Ćosić, Sakib Latić, Pašica Gvozden, Nurija Duhandžić i ja. Privorani su dotjerali pokrivku. Učionica je bila u tekiji. Ja sam bio najmlađi.”

Adem ef. Ćosić aktivno je učestvovao u svim društvenim akcijama. Uvijek je bio s narodom i uz narod. Kao mladić, bio je dio ekipe iz svog sela koja je najbolje pjevala bećarac. U toj ekipi bili su Osman, Mustafa i Sulejmen Kozić, Ibrahim i Vehbija Radmanić, Ramiz Kuprešak, Mustafa Perva, Ragib Jug, Adem Ćosić. U to vrijeme u modi su bile bajramske skitnje momaka. Momci bi prvi dan krenuli po sijelima u drugim mjestima. Svuda je bilo konaka. Zna i kad mu je amidža Malčo išao u skitnju. Bio je odjeven u narodnu nošnju s fermenom, tkanom košuljom, fesom.

Govorio mi je i o međunacionalnim odnosima u rodnom mjestu Jaseniku. “Međunacionalni odnosi uvijek su bili dobri. Nije bilo ljudstvenije žene od Lucije Stjepanović zvane Duga. Bila je udata za Stipu. Imala je sina Nedjeljka i kćerku Ivušu. U kući Radinovaca na Požetvi (porodica Šimunović) jednom smo nana i ja noćili. U njihovoj kući bila je i serdžada, i tespih, a za muslimane je hrana bila bez svinjetine.”