Prvim se radovima javlja u Beharu i Biseru početkom stoljeća, a 1920. osniva časopis Novi vijek (kao nastavak Behara i Bisera). Piše i humoreske u Vijencu, pripovijetke i romane, od kojih su najznačajniji Minka (štampan 1927), Ana Zolotti i Pod drugim suncem. Objavljuje knjige Muhammed (1942), Istambul, grad na obalama Mramorskog mora (1944), Carica Azher, pjesma iz Irana (1944), a pripovijetkama sarađuje u Hrvatskom narodu, Novoj Hrvatskoj i drugim listovima i časopisima. Nakon sloma NDH, progonjen je i više ne objavljuje.
Ovako je, devetog marta 1972. godine, Alija Nametak u svom “Sarajevskom nekrologiju” ispratio Bjelevca na bolji svijet:
“Dvadeset i petog februara umro je u Zagrebu Abdurrezzak Hifzi Bjelevac, u 86. godini života. O njemu sam napisao 1966. članak, prigodom 80-godišnjice njegova života, i štampao ga u Glasniku VIS-a. Ovdje ne bih imao šta o njemu dodati, osim da je bio gotovo sasvim zaboravljen.
Iz Sarajeva je davno odselio, a morao je seliti, jer je plivao uz struju, da ne reknem ‘pišao uz vjetar’. U Beogradu je bio u Presbirou, ali se nije aklimatizirao, pa je 1941. otišao u Zagreb. Bio je više internacionalist nego Hrvat ili Srbin, a bio Bošnjak. Zamalo da nije postao Turčin. Beogradu je bio Turčin, Zagrebu Srbin, Sarajevu Hrvat, tako da ga nije nitko htio štampati, zapravo preštampavati, jer odavna nije radio nove stvari.
Druga mu je žena stambolska Grkinja, a u njegovoj se kući u Zagrebu govorilo loše francuski. Pohodio sam ga prošlih godina dva-tri puta, a napisao mi je i nekoliko pisama i karata u tom periodu. Ponekad ga je materijalno pomagao moj brat Abdurahman. Na nj smo upozorili javnost ja i moj imenjak Isaković, no bez uspjeha. Nije se uspjelo ništa njegovo ponova štampati. Po svom odnosu prema vjeri bio je framason, ali ne vjerujem da je kao takav bio organiziran, jer su oni u svoje društvo primali samo bogate. Bog da mu oprosti!”
Jedna ulica u Sarajevu danas po njemu nosi ime.
