Abdullah Yaşar (74), penzioner iz holandskog Utrechta, decenijama je sanjao posjetu Bosanskoj Otoci na Uni, rodnom mjestu njegovih predaka. Riječ je o familiji koja se još u 19. stoljeću, 1880. godine, u velikoj bošnjačkoj seobi iselila u Adapazar, u Republiku Türkiye. Preciznije, učinio je to njegov pradjed Abdullah Halilović, tako su se tada prezivali, dvije godine nakon što je Berlinskim kongresom Bosna i Hercegovina dodijeljena na upravu Austro-Ugarskoj. Razlog – nepovjerenje i strah jer Halilovići nisu željeli živjeti pod okupatorskom, “kaurskom čizmom”. U Republici Türkiye su promijenili prezime u Yaşar.

SKUPLJANJE POMOĆI ZA NAPADNUTU BOSNU

Davno uspostavljeno prijateljstvo osvježili smo nedavno, prilikom Abdullahovog boravka kod kćerki u Holandiji. Od kada je otišao u penziju, on i njegova supruga Aysel mirne penzionerske dane provode, ponajprije zbog klime, u turskom Bodrumu, gdje imaju kuću. Ne zaboravljaju dakako ni Holandiju, gdje su proveli više od pola stoljeća i gdje su ostale kćeri s unukama.

Sudbina je htjela da se Abdullah tek u Holandiji, gdje je našao prvi posao i stekao porodicu, ponovo poveže s Bosancima, naročito tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. U tim najtežim danima po našu zemlju upravo je on neumorno predvodio humanitarne akcije pomoći, ali i povezivanju turske i bosanske zajednice u ovoj zemlji.

“Zanimljivo je to. Malo sam razumijevao bosanski u Turskoj, ali Allah dade da ga tek dobro naučim u Holandiji, od Bosanca Mahmuta. Kada je počeo rat, osnovali smo neformalno udruženje prijatelja Bosne koje je skupljalo pomoć za Bosnu i Hercegovinu. Hodali smo od džamija do kafana, a sredstva su potom preko ‘Merhameta’  iz Rotterdama upućivana u Bosnu i Hercegovinu”, započeo je Abdullah svoju priču na vrlo dobrom bosanskom jeziku. Veze nikad nije prekidao i nakon prestanka rata u Bosni i Hercegovini pa je i dalje često u društvu Bosanaca u Utrechtu, gdje ga pamte kao dobroćudnog, požrtvovanog i vrlo ljubaznog prijatelja uvijek spremnog pomoći. Rado se prisjetio druženja u humanitarnim akcijama s Palestincem, rahmetli Talatom, Hasanom ef. Mujićem, roterdamskim imamom iz bošnjačkog centra “Selam”, Kemalom i Redžom Delićem iz Teslića i brojnim drugim.

“Išli smo kao prosjaci skupljati pare, ali nam nije bilo mrsko. Povezao sam Nedžada Hadžimusića, bosanskohercegovačkog ambasadora u Bruxellesu s turskim ambasadorom da bismo bili još uspješniji i radili smo tako cijeli rat”, ponosan je Abdullah na aktivizam u vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Iako to nerado govori, načuli smo od njegovih utrehtskih bosanskih prijatelja kako mu je supruga Aysel za pomoć napadnutom narodu u Bosni i Hercegovini 1992. godine dala sav vjenčani mehr u zlatu, vrijednosti oko 4.000 eura, koji je dugo čuvala, što nam je i potvrdio. Isto su uradile i njene kćeri Elif, Beyhan i Beyza. Sestre Yaşar tada su kao studentice svu ušteđevinu draga srca poslale u domovinu njenih  pradjedova. Abdullah za to ima jednostavno objašnjenje.

“Kako da reknem, jedan čovjek ne može sve. Ovo nije za reklamu, Bože sačuvaj, meni to ne treba, radio sam to zbog Allahovoga zadovoljstva. Gledajte, ovako ja to vidim, po meni je Türkiye vudžud – tijelo, a Bosna ruka, pa ako se ruka otkine ili povrijedi, to tijelo osjeti, a i Bog nas obavezuje da pomažemo muslimane, zar ne?”

POSJETA BOSANSKOJ OTOCI

Prošle su godine nakon rata u Bosni i Hercegovini, a naš je sagovornik strpljivo kovao plan o posjeti Bosanskoj Otoci. Bio je to njegov “san o Bosni” koji je pod svaku cijenu htio ostvariti.

“Planirao sam nekoliko puta doći, ali stalno nešto iskrsne. Nanijetio da ono bahnem i vidim kako to izbliza izgleda, ko je sada tu. Da vidim gdje su živjeli moji Halilovići, a planirao sam i na hadž. I eto, sve mi se želje ispunile, hvala Allahu”, s emocijama se prisjetio posjete domovini Halilovića nakon dolaska u penziju pa sabrao utiske da ih podijeli i s našim čitaocima.

“Nemam riječi da kažem kako mi je bilo. Sve ljepše od ljepšeg. Zamišljao sam Bosnu godinama, kakva li je, ali da je toliko lijepa, stvarno nisam mogao zamisliti. Jedno je gledati na TV-u, internetu, ali baška je uživo. Te rijeke, šume, planine, to je ljepota kakve malo gdje ima!” Najuzbudljiviji dio priče bila je ipak ona na vratima rodne kuće u Bosanskoj Otoci.

“Zapamtio sam s 12 godina ta kazivanja od oca rahmetli gdje spominje našu adresu. Zvala se Ivanovski put 5, Bosanska Otoka. Pamtio sam to cijeli život i bogme je našao. Bilo je jako emotivno. Pokucao sam bez ikakve najave na vrata gdje sada stanuje sin od babinog daidže Hasana. Bili su u nevjerici. Govore mi na vratima kako od Halilovića u Republici Türkiye znaju samo za Hasana, a ja im velim: ‘Ama, bolan, pa ja sam njegov sin, selam alejkum”, suznih očiju prepričava uzbudljiv susret s rođacima koji danas žive na obalama Une.

Posjetio je i Sarajevo, Visoko, Mostar, Blagaj i Bihać, a još ima nijet da posjetu ponovi i vidi još dijelova Bosne i Hercegovine, ali sada s kćerima i unucima. Bolesna supruga odgađa taj plan, ali on se potajno nada da će mu se i ta želja ispuniti.

S ponosom navodi da su mu u Bosni i Hercegovini i dan-danas dragi prijatelji:  Tarik Kupusović, bivši gradonačelnik Sarajeva, dr. Hilmo Neimarlija, univerzitetski profesor, Hasan ef. Mujić, Nedžad Hadžimusić. S posebnim pijetetom spominje i rahmetli Salima Šabića iz Zagreba.

“U svakom narodu ima svega, ako je insan dobar, ono se rekne k’o zlato, gdje god ga baciš, opereš ga i on je opet zlato”, odgovara na pitanje o iskustvima s bosanskohercegovačkom zajednicom u zemlji tulipana.

“Bošnjaci su, kao i Turci, drage volje postali muslimani, bez rata. Naša dva naroda su jedini primili dragovoljno Allahovu vjeru. Zato danas s ponosom kažem: Elhamdulillah ja sam musliman, Bosanac, Bošnjak, a i Turčin, upravo zbog toga što smo jedini draga srca prigrlili islam”, veli nam uz osmijeh za kraj finog druženja i evociranih uspomena na njegove veze s drugom domovinom.