Desetog je oktobra na bolji svijet preselio Pakistanac Abdul Qadeer Khan. Imao je 85. godina a na dženazu je došlo na hiljade ljudi, unatoč kiši, a premijer zemlje opisao ga je kao "ikonu koju voli nacija". Nije ni čudo: Khana smatraju ocem pakistanske atomske bombe. On je bio taj koji je vodio njezin razvoj i dobrim dijelom zahvaljujući njemu Pakistan se uspio uzdići kao nuklearna sila i postaviti se na istu razinu s Indijom, njezinim najvećim protivnikom.

Priča o tome kako je Khan od Pakistana napravio atomsku silu je neobična, U njoj se miješaju industrijska špijunaža, stvaranje ilegalne mreže kompanija u tridesetak zemalja za kupovinu i transport strateškog materijala bez privlačenja pažnje i geopolitički kontekst koji je omogućio nekažnjeno djelovanje. Isto tako, čim se Pakistan dokopao bombe, Khan je počeo izvoziti svoju tehnologiju u zemlje poput Irana ili Sjeverne Koreje kako bi učinile isto.

Priča počinje u Nizozemskoj 1970-ih, gdje je Khan radio u istraživačkom laboratoriju povezanom s firmom URENCO, koja je upravljala sa nekoliko postrojenja za obogaćivanje urana u Evropi i Sjedinjenim Državama. Tamo je, između ostalog, napravio prijevode dizajna centrifuga u kojima se obogaćuje uran, što mu je omogućilo direktan pristup crtežima mašina.

Kada se Indija pridružila nuklearnom klubu detonirajući svoju prvu bombu 1974., Khan je ponudio da pošalje kopije ovih planova vladi svoje zemlje kako bi spriječio Pakistan da zaostane u utrci u naoružanju između dviju sila.

Ne samo da je ukrao dizajn centrifuga, već je sastavio popise s dobavljačima koji su prodali URENCO dijelove potrebne za njihovu izradu i počeo prosljeđivati ​​te informacije pakistanskim vlastima. Godine 1975. kada je počeo izazivati ​​sumnje i u laboratoriji i među nizozemskim obavještajcima, vratio se u Pakistan. Sljedeće godine vlada ga je postavila na čelo Laboratorija za inžinjerska istraživanja - koji će kasnije biti preimenovan u Khan Research Laboratories u njegovu čast - čija je misija bila obogaćivanje urana kako bi napravio atomsku bombu, i dala mu je gotovo potpunu autonomiju u poslu.

Indijski nuklearni test potaknuo je pooštravanje međunarodne kontrole izvoza strateških materijala. Na primjer, 1975. godine osnovana je Grupa Nuclear Suppliers Group (GSN), forum zemalja koje su dogovorile ograničiti pristup nuklearnim tehnologijama kako nijedna nova država ne bi mogla razviti oružje. Zbog toga je Khan uspio ne izazvati sumnje u pakistanski nuklearni program. Njegovo je rješenje bilo uspostaviti mrežu lažnih firmi koje su djelovale kao posrednici i koje su otkupljivale materijale direktno od kompanija koje su ih proizvodile. Te firme, koje su se nalazile u zemljama poput Turske, Njemačke ili Švicarske, pretvarale su se da su konačni primatelji materijala, ali nakon što bi ih se dočepali, vraćani su preko drugih kompanija u istoj mreži dok konačno nisu bile u  rukama Khana i njegovog tima u Pakistanu.

Vjeruje se da je Pakistan nabavio bombu 1987. godine, iako je prva testiranja izvršio tek 1998. Daleko od toga da je time njegova misija bila gotova i da se on povukao, Khan je bio jakog poduzetničkog duha. Savršeno je dobro poznavao dobavljače materijala potrebnih za proizvodnju centrifuga i obogaćivanje urana, a izgradio je i razgranatu poslovnu mrežu koja mu je omogućila da ih premješta diljem svijeta bez privlačenja previše pažnje. Sve što je trebao učiniti je da ih procijeni i proda u druge zemlje kako bi počeo poslovati. Osim toga, počeo je raditi na novom modelu centrifuga s kojim je na 'zalihi' imao značajan broj komponenti koje su ostale od prethodne verzije. Stoga je uskočio u posao širenja nuklearnog oružja.

Krajem 20. stoljeća nekoliko je država željelo voditi svoje vlastite programe nuklearnog oružja, ali su se bojale to učiniti iz straha od odmazde. Khanova laboratorija počela je štampati brošure koje su nudile njegove usluge, koje su obećavale prevladavanje ovih poteškoća, a njegovi zaposlenici su ih distribuirali na međunarodnim sajmovima tehnologije i oružja. Ubrzo su počele stizati narudžbe.

Iran je 1986. potpisao sporazum o nuklearnoj saradnji s Pakistanom. Sljedeće godine Khan je Irancima već prodavao dizajn centrifuga i dijelove koji bi na kraju omogućili zemlji da obogati uran i pojavi se kao kandidat za nuklearnu silu. Danas je obogaćivanje urana u Iranu jedna od glavnih glavobolja stranama koje po svaku cijenu pokušavaju spasiti nuklearni sporazum iz 2015.

Sjeverna Koreja također se zainteresirala za Khanove usluge. Zemlja je dugo sarađivala s Pakistanom, kojem je prodala nacrte i materijale za izradu balističkih projektila koji bi joj omogućili da baci bombu ako je potrebno. Oko 1996. Khan je Sjevernokorejcima počeo davati komponente i tehničku pomoć koja bi im omogućila da naprave centrifuge koje su sada bitan dio sjevernokorejskog programa obogaćivanja urana.

Također je i Sadam Hussein, koji je tada zapovijedao Irakom, želio devedesetih godina razviti program nuklearnog oružja kako bi osporio regionalnu hegemoniju Iranu, a predstavnici Khanove mreže sastali su se s iračkim obavještajnim operativcima kako bi pregovarali o sporazumu. Međutim, između američke vojne intervencije 1991. nakon iračke invazije na Kuvajt i međunarodnog nadzora kojem je zemlja bila podvrgnuta nakon toga, Sadam je odustao od te ideje.

Poslovna mreža koju su Khan i njegovi pomoćnici izgradili pokrivala je praktično svaki spektar lanca vrijednosti, od proizvodnje predmeta koje su prodavali do njihove distribucije, prolazeći kroz nekoliko slojeva posrednika koji su pomogli sakriti i njihovo porijeklo i konačno odredište.

Bio je to prvi put da je korišten sličan model nuklearne proliferacije i od tada su druge države, poput Sjeverne Koreje, bile inspirirane njime da nastave nabavljati strateške materijale iz različitih dijelova svijeta, zaobilazeći sve vrste kontrola.

Centar Khanove mreže širenja bio je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koji su služili kao mjesto za pretovar robe. Tamo su stigli materijali koji su prethodno sklapani u različitim mjestima, od Malezije do Turske, gdje su mrežne firme prethodno uvozile potrebne komponente iz drugih zemalja. Odatle su proizvode slali u Dubai, gdje bi ih utovarili nazad u kamione, brodove ili avione kako bi ih prevezli u zemlje koje su ih nabavile.

Osim Irana, Iraka i Sjeverne Koreje, jedina druga zemlja s kojom je Khan priznao da posluje je Libija. Tamo je 1990-ih Muammar Gaddafi također čeznuo za atomskim oružjem kako bi se uspostavio kao neprikosnoveni vođa Sjeverne Afrike. Upravo je saradnja s Libijom na kraju razotkrila mrežu koju je Khan održavao operativnom toliko godina.

Godine 2003. američke obavještajne službe izdale su zapovijed da se intervenira na njemačkom teretnom brodu BBC China na njegovoj ruti od Dubaija do Libije, sumnjajući da prenosi materijale za nuklearni program zemlje. Doista, vlasti su zaplijenile oko 1000 komponenti za izradu centrifuga koje je Khanova mreža sastavila u Maleziji. Suočen s međunarodnom izloženošću kojoj je bio podvrgnut, i željan normalizacije svojih odnosa sa Sjedinjenim Državama kako bi Washington ukinuo sankcije koje su opterećivale zemlju i spriječio moguću vojnu intervenciju (kao što se dogodilo iste godine u Iraku), Gadafi je prekinuo program 2003. godine.

Presretanje pošiljke također je značilo kraj Khanovih aktivnosti. Pakistanske vlasti su ga uhapsile i, iako ga je tadašnji premijer Pervez Musharraf pomilovao, držan je u kućnom pritvoru. Ipak, Khan je pušten samo pet godina kasnije, a malo se zna o njegovoj aktivnosti od tada do njegove smrti.

Nakon njegovog pada postalo je poznato da se velik dio Khanove aktivnosti odvijao pod paskom obavještajnih agencija raznih zemalja, a posebno CIA-e, koja je prodrla u njegov najbliži krug. SAD su bile svjesne njegovih poslova još 1970-ih kada je još radio za URENCO, a njegova obavještajna zajednica pomno je pratila njegova putovanja u zemlje poput Sjeverne Koreje kada je počeo izvoziti tehnologiju.

To što SAD nije intervenirao gotovo 20 godina uvelike se objašnjava promjenjivim strateškim interesima Washingtona na kraju 20. stoljeća. Kada je Sovjetski Savez napao Afganistan 1979., Sjedinjene Države su radije pristupile Pakistanu kako bi dale tajnu potporu Afganistancima koji su pokušavali protjerati komuniste iz zemlje, a to je uključivalo zatvaranje očiju pred dokazima koji su upozoravali da zemlja funkcionira u nuklearnom programu.

U vrijeme kada se SSSR povukao iz Afganistana, Pakistan je već imao bombu. I, manje od desetljeća kasnije, Al Qaeda je iz svoje baze u Afganistanu orkestrirala napad na tornjeve blizance i Pentagon. Opet je SAD dao prednost saradnji s Pakistanom u svom ratu protiv terorizma i ponovno stavio svoje interese na prvo mjesto, odgađajući razbijanje Khanove mreže, unatoč dokazima da je nastavila transportirati strateške materijale diljem svijeta.