Abdo Pajalić (sin Husnije i Hajre) rodio se 1966. godine u naselju Konjodor. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Srednju mašinsku u Bosanskoj Krupi. Vojni rok u sklopu JNA odslužio je u Nišu 1985. godine, stekavši čin mlađeg vodnika. Prije nastupanja Agresije na Bosnu i Hercegovinu radio je u Sloveniji. Bio je oženjen Fatmom, djevojački Đulić, s kojom je imao dvoje djece, sina Hamzu (1994) i kćerku Arnelu (1995).

Od samog početka rata uključuje se u redove Armije RBiH. Više je puta nagrađivan i pohvaljivan od komandanta 505. brigade. Završio je kurs za komandira čete u Bihaću, u sklopu XIII klase kursista. Izvršavajući borbeni zadatak sa svojom jedinicom, zarobljen je u rejonu Donja Lučka 10. decembra 1993. godine od PVF Fikreta Abdića. U zatvoru je proveo približno pet mjeseci. Po povratku kući ponovo se uključuje u redove 505. brigade, na dužnost bezbjednjaka u Prvom bataljona. Ranjen je 23. februara 1995. godine u rejonu Johara. Poginuo je 14. aprila 1995. godine u širem rejonu Hajrata, općina Velika Kladuša. Posthumno je proizveden u čin natkapetana 13. februara 1996. godine.

OD KOMANDIRA ODJELJENJA DO POMOĆNIKA KOMANDANTA PRVOG BATALJONA

Od početka rata pa sve do formiranja Drugog bataljona Abdo Pajalić je sa svojim vodom bio u sastavu Treće samostalne prateće čete, na čijem je čelu najduže vremena bio Safet Ljubijankić. “Na samom početku rata, dok su se još formirale linije na Radoču, s jednom vojnom grupacijom Abdo je dolazio na taj dio linije. Nakon nekoliko dana boravka na liniji, on i njegovi saborci išli su kući na odmor i ponovo dolazili nazad. Krajem proljeća 1992. godine Abdo je postavljen za komandira Prvog konjodorskog voda. Formiranjem brigade 15. augusta mi smo još funkcionirali kao samostalna četa. Međutim, nešto kasnije, krajem 1992. godine, te su čete transformirane i dodijeljene bataljonima. Tad je treća četa, u čijem sastavu je bio i Abdin vod, ušla u sastav Drugog bataljona. Kao takva, ta četa je uzela učešće i u akciji ‘Munja 93’. Na dužnosti komandira voda Abdo je ostao do početka decembra 1993. godine. Kako sam ja tad imenovan za komandira čete u tek formiranom Jurišnom bataljonu, Abdo je preuzeo komandu nad tom četom. Ubrzo nakon toga, Abdo je zarobljen u Donjoj Lučkoj. Od samog početka rata Abdo je bio starješina, prvo kao komandir odjeljenja, potom voda i čete, a na kraju, po povratku iz zarobljeništva, i pomoćnik komandanta za bezbjednost u Prvom bataljonu”, govori Ljubijankić o starješinskom putu Abde Pajalića.

Rifet Veladžić bio je skoro dvije godine vojnik u Abdinoj jedinici. Osim što su bili saborci, njih dvojica bili su rođaci i prijatelji. “Abdo i ja smo se poznavali još iz djetinjstva. Uz to, mi smo bili tetići, kumovi i komšije. Nekoliko godina pred rat zajedno smo radili u Ljubljani, u firmi Sadje Zelenjava, koja se bavila prodajom voća i povrća. Skupa smo putovali mojim fićom u Ljubljanu i nazad. Kad je krenuo rat u Hrvatskoj, krajem 1991. godine, mi smo došli iz Slovenije i nismo se više vraćali. Mogu slobodno kazati da sam ga poznavao u dušu. Kao čovjek, Abdo je bio velika ljudina. Mi borci smo ga poštovali jer smo se svake sekunde mogli osloniti na njega. Jednostavno, bilo nam je drago što smo njegovi vojnici. Takav komandir rijetko se može naći u bilo kojoj brigadi. Iako mlad, za razliku od nas, on je rat doživljavao vrlo ozbiljno. Bio je ispred nas u svemu. Valjda je zato i bio na čelu voda, čete, a kasnije i bataljona. Bio je tih po naravi. S kim se nije dobro poznavao, skroz je malo pričao. Nije se volio isticati i hvaliti i nije uopće patio za tim da bude komandir. Njega su te pozicije pripadale po činu, ali i po sposobnostima koje je imao”, kazuje Veladžić o njihovom zajedničkom predratnom i ratnom putu.

Veladžić je bio u Abdinom vodu, a kasnije i u četi, sve do Abdinog zarobljavanja u Donjoj Lučkoj. “S početka rata mi smo bili odjeljenje pa onda i vod u Samostalnoj pratećoj četi kod Safeta Ljubijankića. To je bila četa koja je, gdje god da je zapelo, išla da obavi zadatak. Nakon što je formiran Drugi bataljon, ušli smo u njegov sastav. Najveći dio rata Abdo je vodio naš vod. Nekoliko dana prije nego je zarobljen, Abdo je preuzeo četu. Išli smo skupa na liniju na Radoč, pa onda na Dobro Selo. Sudjelovali smo i u akciji ‘Oganj’ prilikom oslobađanja Ćorkovače 7. oktobra 1992. godine, a potom i u ‘Munji 93’. Abdinu smirenost i razboritost malo je koji starješina imao. Znali smo sjediti i razgovarati po čitavu noć. Često je znao reći: ‘Tečo, onaj nije večeras za straže, ili ja ili ti ga moramo zamijeniti. Zaspat će čovjek i puknut će nam linija.’ Znao je dobro procijeniti čovjeka koji tu noć nije za straže ili koji nije spreman za akciju. Tako smo više puta znali po čitavu noć presjediti i razgovarati u rovu. Na ‘Autonomiji’ smo bili zajedno od samog početka, od Ponjevića, Liđana, Mrcelja i Todorova, preko Urgi i Bajramovića, pa sve do Donje Lučke, gdje je i zarobljen. Tu noć kad je Abdo zarobljen, a Medžid Pajalić poginuo ne mogu nikad zaboraviti. Medžid je uporno pričao kako će neke rođake, koji su bili na autonomaškoj strani, kad ih sretne, dovesti u red. A Abdo ga je savjetovao: ‘Medžide dragi, pusti ih kraju, vidiš da nisu došli pameti.’ Tu je noć naša jedinica ostala u okruženju”, prisjeća se Rifet Veladžić. Kad je krenulo izvlačenje boraca, Abdo je ostao među posljednjima, što pokazuje njegov odnos prema svojim saborcima. “Ubrzo je formiran neprijateljski obruč, tako da su u jednoj kući zaostali Abdo, Medžid i još jedan borac. Po kasnijem Abdinom kazivanju, predložio im je da se predaju. Međutim, Medžid ga nije poslušao, istrčao je iz te kuće i poginuo. Abdo i Šefik su se predali i odvedeni su u logor u Drmaljevu. Kad se vratio iz zarobljeništva, komandant Nanić ga je prebacio u Prvi bataljon za bezbjednjaka”, dodaje Veladžić.

DOBAR I ODGOVORAN STARJEŠINA

Kad je Abdo postavljen za bezbjednjaka u Prvom bataljonu, Zijad Nanić mu je bio prvi pretpostavljeni starješina. Po njegovom mišljenju, Abdo je bio dobar i odgovoran starješina, kojeg je kasnije bilo vrlo teško “namiriti”. “Nije on nikad otaljavao niti se izmotavao kad bi dobio neki zadatak. Gledao je da čim prije obavi svoj dio posla. Bio je izuzetan saradnik koji je ono što mu se stavi u zadatak radio predano. Uglavnom, s njim sam bio potpuno zadovoljan. Poštovao me i cijenio kao starješinu. Sjećam se da mi se nekako stidljivo obraćao pa sam ga ohrabrivao da bude slobodniji i opušteniji u komunikaciji sa mnom. Imao je on taj težak usud da su njega i Šefika Krupića bukvalno ‘isprebijali’ u zatvoru u Drmaljevu”, kazuje Nanić i nastavlja: “Mislim da je Abdo prošao dva kursiranja na nivou korpusa, u sektoru bezbjednosti. I tu se bio uštosao u svoj dio posla jer nije bezbjednost ‘pačija škola’ i nije to mogao baš svako raditi. Kad izgubiš nekog na toj poziciji, vrlo je teško naći odgovarajuću zamjenu jer ta osoba već razvije saradničku mrežu. Dugo se to gradi. Nije pravilo da bezbjednjaci učestvuju u direktnim borbama, ali kod nas je i to bilo drugačije. Abdo je upravo učestvujući u direktnoj borbi s ‘autonomašima’ poginuo na Kurtića Glavici. Bog je htio da sam ja, obilazeći liniju, naišao upravo kad su ga iznijeli. Njegova mi je pogibija vrlo teško pala jer biti bezbjednjak ne znači samo biti hrabar već puno više od toga. Te osobe u sebi obično imaju više kvaliteta koje ih čine bitnim za svaku vojnu formaciju. Tu se gledaju vještina pisanja izvještaja, moć izgradnje i razvijanja saradničke mreže među starješinama i borcima, organizacijske sposobnosti,i još puno toga. Cijela ta kontraobavještajna služba počinje na dobroj saradničkoj mreži. Tako, recimo, pomoćnik za bezbjednost u bataljonu mora u svakom vodu imati barem po dva borca koji će ga izvještavati o svakom bitnom detalju u jedinici. I to tako da se javno ne zna ko su ti borci koji izvještavaju. U tome je Abdo bio izuzetno dobar i zato je njegova pogibija i bila veliki gubitak. Kad dođe novi bezbjednjak, teško on može preuzeti ranije saradnike jer se ti odnosi i povjerenje dugo grade. Zato namiriti bezbjednjaka nije isto što i namiriti komandira čete ili voda, jer bezbjednjak je specijalna pozicija u svakoj jedinici. U najkraćem, to je čitava nauka, koju je Abdo Pajalić bio poprilično savladao.”

Mnoštvo sjećanja na deset godina starijeg brata Abdu ima i Remzija. Po njegovom pričanju, njih dvojica imali su dosta sličnih osobina. Između ostalog, obojica su bili veliki zaljubljenici u nogomet i obojica ljevaci. “Prva moja sjećanja na brata Abdu odnose se na djetinjstvo, kada je petkom uvečer dolazio iz Slovenije i provodio vikend kod kuće. On je izuzetno mnogo volio nogomet. Od njega sam naslijedio ‘ljevicu’ u fudbalu. Neke njegove poteze ne mogu nikad zaboraviti. Recimo, kad nam je traktorskim plugovima preorao jednu dolinu i napravio stadion. Inače, tu je bila jedna uzbrdica koju je on preorao na donju stranu, a mi omladina to sve poravnali i uredili. Koliko je to nama tada značilo i koliko smo samo bili sretni zbog toga... Volio se puno šaliti s mladima i imao je dosta prijatelja. U igri ‘čelične ruke’ malo ga je ko od vršnjaka mogao pobijediti”, priča Abdin brat Remzija.

“MNOGI BI ZACVILIO NA SVE ONO ŠTO JE ABDO PROŽIVIO”

Abdo Pajalić bio je jedan od boraca 505. brigade koji je prošao najteže torture u logoru “Drmaljevo”. O tom periodu njegova života Safet Ljubijankić dosta je saznao od svog oca, ali i od prijatelja koji je bio zarobljen isti dan kad i Abdo.

“Jedan moj prijatelj iz Bihaća bio je komandir čete u 510. brigadi, kod Amira Abdića. Po onome što mi je pričao, taj dan kad će biti zarobljen, Abdo je sa svojom četom došao u ispomoć njegovoj jedinici. Tu ih je dosta zarobljeno i odvedeno u logoru ‘Drmaljevo’. Kaže da u svom životu nije vidio čvršćeg čovjeka od Abde, da ga tuku svim i svačim a da on ni truna ne pogne glavu. Što ga više tuku, on im jače ponavlja: ‘Udrite, izdajnici jedni, udrite!’ Kaže: ‘Ja bih barem šutio, ali on ni truna ne popušta.’ U to je vrijeme i moj babo Abdija bio u tom logoru. Kad su jednog dana izveli Abdu u hodnik, babo ga nije mogao prepoznati. Glava mu je bila sva crna i otečena. Jedan vojni policajac im je prijetio da će svi biti takvi. I kaže, kad je taj zarobljenik naišao pored njega, upitao ga je: ‘Abdija, otkud ti ovdje?’ Otac ga je pogledao i upitao: ‘Ko si ti kad me znaš?’ Kaže: ‘Ja sam Abdo Pajalić.’ A oni su se dobro znali s linije jer je Abdo često svraćao kod oca. Ali Abdo je tad bio toliko pretučen da ga moj otac naprvu nije mogao prepoznati”, priča Ljubijankić.

Po kazivanju brata Remzije, Abdo je uvijek bio pun samopouzdanja, a u toku rata pogotovo. Međutim, kako kaže, to preveliko samopouzdanje i odvažnost najviše ga je koštalo dok je boravio u zatvoru jer ni tad sebi nije dopustio da fizički i duhovno poklekne.

“Najteži dio njegovog ratnog puta bio je boravak u logoru. Svjedok sam koliko mu je nakon povratka iz zarobljeništva teško padao svaki odlazak na velikokladuško ratište. Kad bi mu kurir javio da će dolje, ta vijest bi ga u trenu skršila jer on je za pet i po mjeseci u logoru doživio što nisu mnogi. Samo je jednom pričao kako je zarobljen. Taj dan je kompletna četa ostala u okruženju. Kad je Nanić javio da se povuku, pošto je on bio na čelu čete, nije htio krenuti dok se svi vojnici prethodno ne izvuku. U međuvremenu, s dva brda su unakrsno tukle dvije osamdesetčetvorke, a neprijatelj je polahko stezao obruč. Na kraju, u okruženju su ostali on, Medžid Pajalić i još jedan borac. Medžid je po svaku cijenu htio probiti obruč i u tom je pokušaju poginuo. Metak ga je pogodio direktno u srce. Abdo je ostao u toj kući i prije upada neprijateljskih vojnika pod neki ležaj sakrio topografsku kartu i motorolu, pokušavajući prikriti svoju komandnu dužnost. Međutim, kad su neprijateljski vojnici ušli u tu kuću, pronašli su motorolu i kartu. Taj isti dan kad su ga zarobili, Ćićmo je došao pijan, stavljao mu pušku u usta, tukao ga i maltretirao. Udarali su ga kundacima, sva glava mu je bila od ožiljaka kad je došao kući. U tih pet mjeseci preživio je teške torture. S drugog sprata su ga bacali. Mi smo iz dana u dan čekali da dođe u razmjeni. Babo rahmetli je sve činio da ga izbavi. Kad je došao kući, nije imao više od 40 kg. Sama kost i koža. Taj dan neću nikada zaboraviti. Stojimo kod komšije Bege Kišmetovića, odmah pored škole, i oko 11 sati staje kombi vojne policije iz Cazina, jedan policajac otvara vrata i Abdo izlazi iz kombija. Babo se okamenio kad ga je vidio”, priča Remzija Pajalić.

Od januara 1992. do decembra 1993. godine Abdo je bio komandir i Ramizu Kišmetoviću. “U vrijeme jedne od reorganizacija jedinica, nakon Ismeta Dervića, za komandira našeg voda došao je Abdo Pajalić. Dobro ga se sjećam iz vremena kad smo držali liniju na Latinovcu, od Jezera pa gore prema Platou i Groblju. To je bio period rata kada i nije bilo znatnijih borbenih akcija sve do nastupanja Prve autonomije. Nekad kasnije, kad smo držali Marijinu Glavu kod Todorova, on je postavljen za komandira naše čete. Tad su se vodile borbe u Bajramovićima, kojim je između ostalih rukovodio i sam Abdo. Bila je zima, velika hladnoća, snijeg zatrpao. Medžid Pajalić, koji je bio u našem vodu, po svaku je cijenu htio da ide s Abdom u tu akciju, iako to nije morao. Sjećam se da smo ga uvjeravali da ne ide, da nam treba, a on nam govorio da na tom području ima tetku i da želi ići s Abdom da mu pomogne jer dobro poznaje taj teren. I sudbina je htjela da je Medžid poginuo u toj akciji, a Abdo bio zarobljen. Abde se sjećam kao odvažnog, hrabrog i principijelnog starješine. Ako je nešto kazao, do toga je i držao. Uvijek je više vodio računa o drugim borcima nego o sebi. Susretao sam ga i kasnije, nakon povratka iz zarobljeništva. Iako mi nije nikad pričao o dešavanjima u logoru, od drugih sam slušao da je dobio puno batina. Međutim, on nije bio tip koji kuka. Pošto sam dobro poznavao njegov čelični karakter i čvrstinu stava koju je imao, bilo mi je jasno da ga je i to moralo koštati u zatvoru. Mnogi bi zacvilio na sve ono što je Abdo proživio, ali on nije bio taj tip. I kad se vratio, sve je to nosio u sebi, stalno izbjegavajući da o tome priča”, prisjeća se Kišmetović.

“KAD POMISLIM NA NJEGA, SAMO MI FINI MOMENTI NAVIRU U SJEĆANJE”

Koliko je Abdo Pajalić bio bitan za 505. brigadu, govori i podatak da je u proljeće 1994. godine, nakon što je došao iz zarobljeništva, po njega lično dolazio komandant Nanić. Brat Remzija tvrdi da mu je Nanić tad rekao: “Abdo, sve znam, da si mučen i tučen, ali situacija je takva da nam jako trebaš. Jednostavno, treba nam svaki čovjek. Molim te, dođi sutra ujutro pa da vidim gdje da te rasporedim.” I kad je ranjen u februaru 1995. godine, ponovo je Nanić dolazio po njega. Tad nije ni pet dana ostao na bolovanju. Ubrzo zatim je i poginuo. Njegov saborac Ahmo Skenderović Kapetanov išao je zajedno s njim u obilazak linije. Sjeća se kako Abdu pokosio rafal iz osamdesetčetvorke. Imao je na tijelu, na desnoj strani pluća, mali ubod veličine čika od cigarete. Pogodio ga je rasprskavajući metak. Samo je uzviknuo: “Ah, majko mila” i na licu mjesta ostao mrtav.

U prvoj godini rata u Abdinom vodu bio je i borac Fikret Veladžić. “Abdo i ja smo približno godinu proveli skupa u jedinici. Tad smo išli držati stražu na Radoč. Išli smo pješice, nekad kamionom, a nekad, kad nije bilo goriva, i konjskim kolima. Svakako smo se snalazili. Abdo je bio prva liga, legenda naša. Uvijek na čelu voda i čete, bilo kakav zadatak da smo izvršavali. Ali nije u njega bilo nadmenosti. Sa svakim borcem znao je lijepo porazgovarati. Ako vidi da si strašljiv, samo ti tiho kaže: ‘Ti u pozadinu.’ Bio je svjestan da nisu svi jednako hrabri i odlučni i dobro je raspoređivao ljude. Fino nam kaže: ‘Momci, čuvajte se, nemojte srljati. Ako ne ide, onda polahko, malo se sakrijete.’ Imao je razumijevanja i saosjećajnosti prema nama. Kad imaš problem, on te razumije. Sjećam se kad me zub zabolio na liniji, poslao me kući usred noći. A mi smo to cijenili kod njega i time je zadobijao naše povjerenje i poštovanje. Svi smo mi svjesni koliko je teško biti autoritet ljudima, ali Abdo je to onako mlad, s nekih 26 godina, na neki svoj način postizao. Zato danas kad pomislim na njega, samo mi fini momenti naviru u sjećanje. Nemam nikakve ružne primisli o njemu. Nema ramazana a da ja svojim poginulim saborcima ne proučim, a rahmetli Abdo je uvijek prvi među njima”, priča Veladžić prisjećajući se zajedničkih trenutaka s Abdom Pajalićem.