“Annual”, kako ga nazivaju Španci, ili “Anwal”, kako mu je naziv među Berberima u Maroku, najveća je vojna katastrofa u historiji Španije. To je naziv za dan kada su marokanske snage pod vodstvom Abda el-Krima ubile oko 12 hiljada španskih vojnika. Sve se desilo 22. jula 1921. godine, prije tačno stotinu godina, u dijelu Maroka zvanom Rif. Taj je težak vojni poraz obilježio modernu historiju Španije, opteretio do danas odnose Maroka i Španije, a dobrim je dijelom zaslužan i za španski građanski rat.
Rif je planinska zemlja, mjesto na kojem su se uvijek preklapali interesi drugih država i međusobni sukobi lokalnih berberskih plemena. Španija i Francuska su ih uvijek potpirivale, sponzorirajući čas jedne, čas druge. El-Krimova porodica vladala je regionom Kabyle, jednim od najvažnijih u Rifu, a njihovi dobri odnosi i naknade koje su za to primali sa Španijom omogućili su im da pošalju Abda el-Krima na studije na Univerzitet u Fezu, a njegovog brata u Španiju, gdje je dobio stipendiju.
Abd el-Krim rođen je u selu Ajdir, koje je pripadalo frakciji najveće i najmnogoljudnije berberske grupe u Rifu. Otac mu je bio pismen i učen čovjek koji je imao značajan utjecaj na događaje i ljude unutar i van njihovog kraja, a 1880-ih ga je marokanski sultan imenovao za kadiju. Već 1902. godine španske su vojne vlasti Krimovog oca nazvale “moro amigo” (“prijateljski Maor”), a primao je mjesečnu naknadu za podršku španskim obavještajcima. Ta je veza dugo trajala i porodica je od toga profitirala, ali je, pak, zato zaradila duboko nepovjerenje drugih Berbera.
Upravo je otac pružio Abdu el-Krimu početno obrazovanje, a poslao ga je 1902. u medresu u Fezu, gdje je dvije godine proučavao islamsko pravo i arapsku gramatiku i književnost. Četiri godine kasnije, kao rezultat očevih veza sa Špancima, dobija učiteljsko mjesto u osnovnoj školi u Melilli, a 1907. godine angažiran je za uređivanje i pisanje članaka u El Telegrama del Rifu, dnevnim novinama u Melilli. U kolumni s naslovnice branio je prednosti evropske civilizacije i tehnologije i njihov potencijal da podignu ekonomski i kulturni nivo marokanskog stanovništva.
Abd el-Krim je u javnosti zadobio sliku “divljaka”, ali u stvarnosti je bilo riječ o iznimno mudrom i sposobnom čovjeku. S braćom je studirao, bio cijenjen među španskim vlastima, čak je i aplicirao za špansko državljanstvo, a devetog septembra 1915. napisao je pismo u kojem je stajalo: "Bio sam, jesam i bit ću sluga španske nacije.”
Abd el-Krim je dvanaest godina proveo u Melilli, koja je i danas španska enklava u Maroku, obavljao administrativne poslove, pisao u dnevnim novinama, radio kao sudija, imao vilu i poslugu sve dok se, razočaran, nije vratio svojima u planine. Abd el-Krim je, bez obzira na sve, u tom pseudokolonijalnom svijetu, punom predrasuda i nepovjerenja, i dalje bio samo Maor. Iako je postavljen ponovo za sudiju, nešto se u njemu prelomilo. Tražio je od brata da se i on vrati kući, svjestan da im je otac star (umro je 1920) i da treba preuzeti njegovo mjesto.
Njegova su braća studirala u Malagi. Najmlađi Mohamed tvrdio je da se s druge strane mora sastao s kraljem Alfonsom XIII, kojem je obećao “da će biti koristan Španiji, kojoj će uvijek biti vjeran sluga”. Kako tvrdi historičar Francisco J. Romero Salvado, profesor na Univerzitetu u Bristolu, Španija je Abda el-Krima toliko cijenila da je bio odlikovan jednim od najvećih državnih odlikovanja uz izdašnu novčanu naknadu.
Kako je stoga moguće da je porodica tako bliska Španiji na kraju postala jedan od njenih najvećih neprijatelja? U doktorskoj tezi historičar Pablo Laporte tvrdi da je sve počelo izbijanjem Prvog svjetskog rata. U to je vrijeme Abd el-Krim radio za Njemačku a protiv Francuza u Sjevernoj Africi. Saznavši za to, Francuzi su tražili od Španaca da ga zatvore. Njegov otac potajno je podržavao njemačke i arapske agente u Rifu. Španske su vlasti dobro znale za te aktivnosti jer su time kršili špansku neutralnost u ratu i bili su zabrinuti zbog reakcije Francuza, koji su pomno nadzirali te postupke.
U augustu 1915. Abd el-Krim je priveden i ispitivan zbog očevih postupaka i zbog vlastitih stavova o njemačkoj stvari. Optužen je, na temelju tog ispitivanja, za simpatije prema Njemačkoj, neprijateljstvo prema Francuzima i podršku autonomiji Rifa bez španske uprave. Zatvoren je na godinu dana, do septembra 1916. u zatvoru Melilla.
Zatvaranje je ostavilo težak utisak. Iako se vratio u maju 1917. godine na sudački položaj, njegovi su se stavovi prema Španiji promijenili. Španci su pritiskali i njega i oca da odustanu od podrške Njemačkoj, a stvar koja je prelila čašu bilo je traženje da pomognu u “pacifikaciji” Rifa. To je Abda el-Krima i njegovu porodicu stavilo u neodrživ položaj u odnosu na vlastiti narod. U decembru 1918. Abd el-Krim napustio je posao sudije, pozvao je brata Muhammeda da se vrati sa studija u Španiji i pridružio se ocu. Do 1920. porodica je prekinula sve veze sa španskim vlastima i počela aktivno organizirati otpor protiv njih u centralnom dijelu Rifa.
Početkom 20. stoljeća Španija kontrolira sjever Maroka iz enklava Ceuta i Melilla. Sjeverni Maroko prepun je bogatih nalazišta minerala, najbogatija se nalaze u Rifu, koji kontroliraju berberska plemena koja žive od naknada koje im isplaćuju Španci. Španski inžinjeri su, istražujući Rif, ustanovili bogatstvo najkvalitetnijom željeznom rudom, dva puta kvalitetnijom od one koja se do tada izvozi u Englesku, Njemačku i Francusku.
Francuska u martu 1912. godine u Maroku uspostavlja protektorat koji je rezultat napora Britanije da se stvori tampon-zona između francuske sjeverne Afrike i britanske strateške baze na Gibraltaru. Francuzi su Španiji dodijelili protektorat nad teritorijom od oko 20.000 kvadratnih kilometara duž marokanske mediteranske obale. Taj je teritorij bio uz davno uspostavljene enklave Ceuta i Melilla i bili su rezultat španske želje da i dalje ostane kolonijalna sila nakon ponižavajućih gubitaka u špansko-američkom ratu. Naklon što su izgubili Kubu i Filipine, većina vojnika iz tih bivših kolonija premještena je u Maroko. Između ostalih, u Maroku je i mladi oficir imena Francisco Franco Bahamonde, kojem proriču blistavu karijeru.
Velik dio španskog protektorata nepristupačan je ruralni planinski teren u kojem su živjele desetine berberskih grupa, poznatih pod zajedničkim nazivom Rif. Iako su nominalno bile pod vlašću marokanskog sultana, većina ih je imala lokalnu autonomiju i apsolutno se protivila da njima vladaju španski kršćani.
Frustrirana situacijom, Vlada Španije 1919. ovlastila je visokog komesara protektorata, generala Dámasa Berenguerija, da pojača napore da se veći dio protektorata stavi pod špansku kontrolu. Berengueri na istoku pomaže agresivni general Manuel Fernandez Silvestre. Glavni mu je cilj osigurati strateški važan zaljev Alhucemas i što je brže moguće umiriti “Beni Urriaguel”, najznačajniju, ratobornu i nezavisnu grupu u Rifu. Vodeća porodica među njima jeste porodica Abda el-Krima.
U Kabyli raste nezadovoljstvo protiv Španaca koji grade ceste, željeznicu i rudnike, ali ne plaćaju dogovoreno, ništa što je obećano nije ispunjeno. Situaciju pogoršava dolazak generala Silvestrea. Rif je poput pretisa, ali niko ne shvata ozbiljno šta se u njemu dešava. Većina plemena Španiju već doživljava kao neprijatelja i to objašnjava zbog čega su se plemena odlučila okupiti oko Abda el-Krima i njemu prepustila komandiranje. Čovjeku kojeg krase brojne vještine, ali kojeg su ne tako davno optuživali da je prošpanski nastrojen. Abd el-Krim nameće vojnu disciplinu, uspijeva dobaviti oružje i bilježi brojne pobjede na bojnom polju sve do njegove predaje Francuzima 1926. godine.
Rezultat napetosti bio je niz gerilskih napada El-Krimovih snaga na španske snage, a najteži sukob desio se u julu 1921. godine. Fernández Silvestre odlučuju da napusti 22. jula Anwal, što je dovelo do haosa i bijega španskih trupa s njihovih položaja. Abd el-Krim i njegovi sljedbenici gurnuli su španske snage natrag u Melillu i u svega nekoliko sedmica Španija je izgubila svu teritoriju koji je zauzimala od 1909. godine i desetine hiljada vojnika. Očajan zbog poraza, Fernández Silvestre počinio je samoubistvo.
Vojna pobjeda nad Špancima otkrila je svijetu jednog od prvih modernih muslimanskih lidera. Osvanuo je na naslovnici magazina Time od 17. augusta 1925. godine. Američki novinar koji je zbog njega otputovao u Rif ostao je zaslijepljen Abdom el-Krimom, “čovjekom koji je toliko puta pobijedio Špance da sada više ne spavaju od straha”.
Nakon pobjede nad Špancima, čitav svijet počinje pričati o hrabrom marokanskom ratniku, međunarodna ljevica smatrala ga je herojem islamskog svijeta i primjerom hrabrog borca koji se suprotstavlja evropskom kolonijalizmu. Puno je manje imao podrške kod kuće, trebalo je uložiti puno napora da se u februaru 1923. godine osnuje kratkotrajna Republika Rif.
Iduće godine general Miguel Primo de Rivera, koji je vojnim pučem u septembru 1923. godine postao španskim diktatorom, počinje mirovne pregovore s Abdom el-Krimom. Na vrhuncu svoje moći, početkom 1925. godine, Abd el-Krim kontrolirao je gotovo tri četvrtine španskog protektorata. U tom je procesu hijerarhijsko društvo zamijenio centraliziranom birokratijom i borbenim snagama, uveo šerijat, započeo međunarodne trgovinske aranžmane i izgradio novu mrežu cesta i telekomunikacija.
Kraj je došao kada je Abd el-Krim premjestio svoje snage u francuski protektorat kako bi zaštitio važne izvore hrane. Njegovi borci porazili su Francuze, ostavivši na bojnom polju 6.200 mrtvih Francuza i došli do pred Fez. Zato su se Španija i Francuska ujedinile kako bi ugušile ustanak.
Početna reakcija u Španiji bila je nevjerica praćena bijesom. Pitanje političke i vojne odgovornosti dugo je ostalo lajtmotiv španske politike. Abd el-Krim pokušavao je pobunu proširiti i na druge dijelove Rifa, ali mu nije išlo onako kako se nadao, nije uvijek bilo lahko imati podršku drugih plemena i političkih i vjerskih elita. Često je morao kombinirati ili prijetnju ili upotrebu sile. Napore mu je dodatno otežavala činjenica da se španska vojska ponovo okupila kako bi krenula u novu rekonkvistu, što je naziv za akcije kojima su kršćani protjerali Maore s Pirinejskog poluotoka tokom srednjeg vijeka.
Kako bi pojačali dojam, tadašnji su se španski mediji utrkivali u grozomornijim opisima El-Krimovih navodnih masakara. Tvrdili su kako su mnoga tijela ostala nezakopana u planinama, kako su berberske žene mučile i dovršavale ranjene Špance. Mnogima su, tvrdi se, vadili zlatne zube, dok su druge klali poljoprivrednim alatkama. Abd el-Krim je, tvrdili su tada, ne samo pokušao pobijediti u ratu već je htio poniziti Špance.
I danas brojni historičari tvrde kako je ubitačno poniženje osmislio brat Abda el-Krima, dvije godine nakon povratka iz Španije, u kojoj je živio i studirao deset godina. Bio je izvrstan student s izvrsnim ocjenama na Rudarskom inžinjerstvu u Madridu do 1919. godine, samo dvije godine prije nego što je postao istaknuti vojskovođa koji će s bratom organizirati otpor španskim i francuskim kolonijalnim trupama.
Činjenica da su imena oba brata bila praktički ista, Muhammad i Muhammad, ovisno o različitim arapskim prijevodima, godinama je stvarala duboku zbrku oko njihovog identiteta. Čak se vjerovalo da se radi o istoj osobi, ali to nije bilo tačno. U raznim člancima citiran je kao “brat”, a postoji i jedan njegov snimljen portret.
Abd el-Krim je, nakon što je uništio španske vojne snage, uspostavio Republiku Rif, koja je formalno bila nezavisna država sve do 1923. godine. Koliko je Abd el-Krim bio snažan, dovoljno govori činjenica da je bilo potrebno na desetine hiljada vojnika da se njega i njegove ljude porazi.
U septembru 1925. pokrenuta je zajednička ofanziva. Španci iskrcavaju oko 18.000 vojnika u zaljevu Alhucemas, a Francuzi ubacuju s juga dodatnih 20.000 vojnika. El-Krimove snage imale su najviše 13.000 ljudi, pružili su žestok i odlučan otpor, ali su u konačnici poklekli pred nadmoćnijim neprijateljem i najnovijom vojnim tehnologijama. Do proljeća 1926. El-Krimov pokret bio je gotov, a 27. maja 1926. on i njegova porodica predali su se Francuzima, a ne Špancima.
Nakon što su uništili kratkotrajnu Republiku Rif, Španci su u Maroku bili u miru. Sve do 1936. godine, kada general Francisco Franco iz Maroka pokreće napad na Špansku republiku. Pomaže mu veliki broj marokanskih dobrovoljaca koji su mu odano služili u španskom građanskom ratu. Razloga zašto su diktatoru bili odani je nekoliko. Uglavnom, za razliku od Francuza, španski je režim ipak bio liberalniji i manje podložan etničkoj diskriminaciji. U školama se govorio arapski, a ne španski, a marokanski su učenici ohrabrivani da odlaze u Egipat na islamsku naobrazbu.
Francuzi su Abda el-Krima, njegovog brata, amidžu i ostatak porodica odveli u Fès, a zatim u Casablancu, gdje su ih ukrcali na brod do Marseillea. Drugog septembra 1926. brod je isplovio prema otoku Réunion, izoliranoj francuskoj enklavi u Indijskom okeanu. Tamo će Abd el-Krim i njegova šira porodica ostati u zlatnom kavezu 20 godina. Francuzi su 1947. godine poslušali molbu Abda el-Krima da se on i njegova porodica presele u Francusku iz zdravstvenih razloga i radi obrazovanja djece.
Iako su Francuzi planirali premjestiti ih na jug Francuske, taj su dogovor pokvarili marokanski nacionalisti koji su Krimovu porodicu, protiv njihove volje, odveli s broda u Port Saidu u Egiptu za Kairo, gdje im je kralj Faruk ponudio azil.
U Kairu je nastavio davati intervjue i pisati članke protiv evropskog kolonijalizma i za oslobođenje Sjeverne Afrike. Čak i nakon što je Maroko postao nezavisna država 1956. godine, uprkos molbama kraljeva Muhameda V i Hassana II i raznih marokanskih političara, Abd el-Krim odbio se vratiti u Maroko. Nije to htio učiniti sve dok su u Maroku prisutne francuske i španske vojne snage.
“Najveća greška u španskoj percepciji Abda el-Krima je posmatrati ga kao okrutnog divljaka. On je bio rifski nacionalista, a ne islamista”, kazala je historičarka María Rosa de Madariaga, autorica knjige o Abdu el-Krimu. U njegove diplomatske vještine nije bilo nimalo sumnje. Abd el-Krim je koketirao sa svima i prevario sve. I Špance, Nijemce, Turke, Francuze, pa čak i Engleze, koji su podržavali Republiku Rif. Umro je prirodnom smrću u 81. godini života u palati u Kairu, koju mu je darovao kralj Faruk, a koju je održavao Nasser.
Njegov se brat godinu dana kasnije vratio u Rabat, u nezavisni Maroko. Tamo je umro od srčanog udara dok je planirao povratak u Rif.
