“Bayraktar TB2”, turski mirotvorac

Prije nekoliko dana svečanom vojnom paradom, u kojoj su učestvovali vojnici Azerbejdžana i Turske, u Bakuu je proslavljena pobjeda koju su azerbejdžanske oružane snage izvojevale u Nagorno-Karabahu. Kako je javila Anadolu Agency, parada pobjede organizirana je povodom azerbejdžanskog oslobađanja teritorija koje su u Nagorno-Karabahu skoro tri decenije bile pod armenskom okupacijom, a centralni Azadliq trg u Bakuu bio je ukrašen azerbejdžanskim i turskim zastavama uz veliki plakat s porukom “Karabah je Azerbejdžan”.

Vojna smotra počela je dolaskom azerbejdžanskog i turskog predsjednika Ilhama Aliyeva i Recepa Tayyipa Erdoğana u svečanu ložu te intoniranjem nacionalnih himni dvije bratske zemlje. Potom je odana počast svim azerbejdžanskim šehidima, a Erdoğan i Aliyev zajedno su pozdravili učesnike spektakularnog vojnog defilea.

Na paradi su učestvovale vojne jedinice koje su vodile 44-dnevnu operaciju oslobađanja regija u Nagorno-Karabahu, a na platou je postavljena i azerbejdžanska zastava koja se nakon 28 godina zavihorila u oslobođenom gradu Šuša. U vojnom defileu učestvovale su azerbejdžanske vojne formacije, jedinice turske vojske, kao i azerbejdžanski vojnici koji su ranjeni u borbama u Karabahu, a upravo su oni pobrali najjače aplauze publike.



Parada je bila prilika i da azerbejdžanska vojska pokaže arsenal oružja kojim raspolaže, uključujući tenkove, oklopna vozila, raketne sisteme i artiljerijska sredstva. Na paradi su prikazana i oružja koja je azerbejdžanska vojska zaplijenila od armenske vojske u Nagorno-Karabahu, uključujući i tenkove koji su defilirali sa spuštenim cijevima kao simbolom vojnog poraza koji je snagama Armenije nanio Azerbejdžan. Ipak, posebnu pažnju privukao je defile bespilotnih letjelica “Bayraktar TB2”, koje su nanijele velike gubitke armenskim okupatorskim snagama u Nagorno-Karabahu.

Rano ujutro u nedjelju, 27. septembra, čudni predmeti počeli su prelijetati najveći grad azerbejdžanskog Nagorno-Karabaha. Kada je armenska protuzračna odbrana zapucala po njima, bio je to znak da je počeo najveći vojni sukob između Armenaca i Azerbejdžanaca u posljednja tri desetljeća. Čudne letjelice iznad Stepanakerta bile su bespilotne letjelice “Bayraktar TB2” i “AnkaS”, obje turske proizvodnje. U šest sedmica sukoba u ovom planinskom području Azerbejdžan je obilno koristio te dronove i to je bio jedan od razloga azerbejdžanske pobjede u sukobu koji se do sada vodio uglavnom rovovima i artiljerijskom vatrom. Više od stotinu armenskih tenkova (petina ukupnog broja), dvjestotinjak komada artiljerije i najmanje 26 sistema protuzračne odbrane uništili su ti novi vladari neba.

“Do sada smo vidjeli dronove u pomoćnim ili izvidničkim ulogama ili u misijama za uklanjanje određenih ciljeva. Kao što su to činile Sjedinjene Države u Jemenu, Somaliji ili Afganistanu, ali u Karabahu smo prvi put vidjeli rat u kojem dronovi nose praktički cijelu težinu zračne kampanje”, tvrde zapadni vojni analitičari. Pored svoje učinkovitosti na bojnom polju, dronovi su i moćno propagandno oružje jer su sposobni snimiti ciljeve koje uništavaju. “Armenci su objavili grafike o žrtvama, ali nisu pokazali slike. Umjesto toga, azerbejdžansko Ministarstvo odbrane objavilo je videozapise kako dronovi uništavaju armenske ciljeve, visoko fotogenične slike koje ostavljaju dojam neporecive superiornosti. Ti se videozapisi reproduciraju na društvenim mrežama, postaju mimovi i stvara se informativni gerilski rat”, dodaju stručnjaci, tvrdeći kako su dronovi vrlo učinkoviti u demoraliziranju neprijatelja.

U posljednjih nekoliko sedmica prije izbijanja sukoba Azerbejdžan je iz Turske uvezao vojnu opremu vrijednu 77 miliona dolara. Ukupno je ove godine ta zemlja od Turske kupila opremu vrijednu 123 miliona eura. Kavkaz nije jedino mjesto na kojem su te letjelice turske proizvodnje bile presudne kada je ishod borbe u pitanju. U februaru ove godine, nakon što je sirijski režim bombardirao mete u provinciji Idlib, turske su bespilotne letjelice nanijele veliku štetu sirijskim mehaniziranim jedinicama i njihovim sistemima protuzračne odbrane, dajući Turskoj stratešku prednost.

Također, u Libiji su snage međunarodno priznate vlade u Tripoliju turskim dronovima promijenile stanje na bojištu, vrativši pod kontrolu velike dijelove teritorija koji je ranije kontrolirala LNA, pobunjenici pod komandom Haftara. Turska ih također koristi u sjevernom Iraku i za patroliranje istočnim Mediteranom jer su precizna i jeftina alternativa lovačkim avionima. Bespilotna letjelica poput TB2 košta pet miliona dolara, dok lovac kakav je F-35 košta i više od 80 miliona.



Dronovi znače i “ranjivost tradicionalnih kopnenih jedinica, bilo oklopnih ili mehaniziranih, zbog koncepta naprednog ratovanja i upotrebe dronova”, napisao je u svojoj analizi Can Kasapoğlu, direktor programa sigurnosti i odbrane u turskom think tanku EDAM. U spomenutim scenarijima protuzračni odbrambeni sistemi ruske proizvodnje, koji se smatraju jednim od najnaprednijih na tržištu, pokazali su malu učinkovitost protiv bespilotnih letjelica. U Libiji su turski dronovi uništili više od dvadeset “Pancira S-1”. U Siriji i Karabahu najmanje četrnaest sistema Osa-AKM, pa čak ni najnapredniji raketni sistemi S-300 i S-400 nisu uspjeli djelovati kada se koriste bespilotne letjelice i elektroničke protumjere za zaobilaženje radara.

“Razlog je u činjenici što su današnji protuzračni odbrambeni sistemi dizajnirani za otkrivanje većih letjelica koji lete brže od bespilotnih letjelica”, objašnjavaju analitičari, dodajući kako je Rusija s Armenijom razvila tehnologiju protiv bespilotnih letjelica nazvanu “Repellent”, ali ona nije uspjela kao što ni američki sistemi “Patriot” nisu uspjeli zaustaviti napad drona na dvije saudijske rafinerije 2019. Svaka raketa sistema “Patriot” košta oko tri miliona dolara i preskupa je u odnosu na jeftine bespilotne letjelice.

Nakon izvanrednih rezultata koje su imali na različitim bojištima, Turska se promovirala kao jedna od vodećih zemalja u razvoju ove tehnologije. Katar, Ukrajina, Pakistan i Srbija – samo su neke od zemalja koje su kupile ili pokazale interes za kupovinu turskih dronova. Turska još uvijek nije nadmašila SAD ili Izrael u proizvodnji dronova, ali je na odličnom putu da postane veliki igrač, stoga svako malo pokušavaju da je zaustave u tom razvoju, poput Kanade, koja je nedavno zabranila prodaju određenih komponenti neophodnih za proizvodnju dronova koji su korišteni u Karabahu i Libiji. To će pomalo usporiti tursku proizvodnju, koja sve manje ovisi o inostranim tehnologijama, ali neće je omesti u razvoju. Jedno od rješenja problema jeste nedavni sporazum potpisan s Ukrajinom o zajedničkoj proizvodnji i prijenosu tehnologije.



Sve je započelo u surovim klisurama na jugoistoku Turske, na granici s Irakom, kroz koje su se teroristi kurdske oružane skupine PKK lahko kretali napadajući turske snage sigurnosti. Izviđačke bespilotne letjelice GNAT ondje su se počele koristiti '90-ih, ali kad je Turska od Sjedinjenih Američkih Država zatražila druge naprednije modele, poput “Predatora” ili “Reapera”, kojima je za izvoz potrebno odobrenje Kongresa, Washington je to odbio. Ankara je također imala problema s letjelicama izraelske proizvodnje, za čije su isporuke trebale godine. Tako je Turska krenula ulagati u vlastite dronove i danas je zahvalna Sjedinjenim Državama što im nisu isporučile dronove. U suprotnom, možda nikada ne bi počeli razvijati vlastite sisteme.

Recep Tayyip Erdoğan, koji je u to vrijeme bio turski premijer, vodio je nekoliko pokušaja kupovine američkih dronova “Predator” i, nakon što Kongres nije to dopustio, Ankara je odlučila potražiti alternativu. Tada je Turska odlučila razviti vlastite bespilotne letjelice, uglavnom uz podršku Selçuka Bayraktara, ambicioznog bivšeg doktoranda s MIT-a. U decembru 2015. uspjeli su uspješno testirati raketu iz bespilotne letjelice TB2.

Već sredinom 2000-ih mladi turski inžinjer školovan u Sjedinjenim Državama kazao je da su bespilotne letjelice tehnologija budućnosti: pomalo su ga ispotiha počeli shvatati ozbiljno, no danas je njegova firma najveći dobavljač dronova za turske oružane snage. Bayraktarovi dronovi postali su ponos Turske, a taj mladi inžinjer Selçuk Bayraktar oženio se 2016. godine kćerkom predsjednika Republike Recepa Tayyipa Erdoğana.

Turska vojska i sigurnosne snage koriste više od stotinu dronova TB2 i “Anka”, koje je razvila državna korporacija za avioindustriju (TUSAS), kao i bespilotne letjelice “Kargu” i “Alpagu”, koje je razvila firma STM. Od 2015. godine najveće bespilotne letjelice imaju i sistem naoružanja s laserskim navođenjem MAM-L, koji je razvilo drugo javno poduzeće impresivnog turskog vojno-industrijskog kompleksa. Korištenje velikog broja dronova nudi mogućnost posjedovanja obavještajnih podataka u stvarnom vremenu za otkrivanje neprijatelja, a pametni sistemi naoružanja omogućuju napade na vođe, važne ličnosti i strateške lokacije PKK. Dronovi su ozbiljno smanjili njezinu sposobnost djelovanja i broj njenih terorista. Čak su i nevladine organizacije, poslovično negativno nastrojene prema službenoj Ankari, ustanovile da su nakon korištenja dronova prekinuti teroristički napadi na civile u turskim gradovima.



Dronovi više nisu budućnost, oni su sadašnjost jer se ne koriste isključivo u vojnim operacijama. Argentinska žandarmerija koristi ih za nadzor granica, nigerijske snage sigurnosti za borbu protiv “Boko Harama”. Nije riječ samo o siromašnijim zemljama koje sebi ne mogu priuštiti konvencionalnu avijaciju. Izvještaj koji je potpisao zapovjednik američkih marinaca general David H. Berger zalaže se za uklanjanje tenkova i drugog oružja s malim operativnim kapacitetima, te za ulaganje u bespilotne letjelice. Stručnjaci tvrde kako je to znak da se tehnologija više neće baviti vrlo složenim i skupim sistemima nego modelima koji uključuju mnoštvo jeftinih bespilotnih letjelica. Kina i SAD već eksperimentiraju s jednostavnim bespilotnim letjelicama koje djeluju poput roja. Ipak, veliku zabrinutost izaziva činjenica da još uvijek ne postoji učinkovit odbrambeni sistem protiv njih.

Koliko je, zapravo, jaka turska vojna industrija, pokazuje podatak kako je “Aselsan”, kompanija koja je dio moćne turske vojne industrije, danas najvrednija firma u Turskoj. Ona je čak ispred bankarskog giganta “Garanti” i divova koji dominiraju ekonomijom Turske poput korporacije “Koç”. “Aselsan” proizvodi vojnu tehnologiju, radare, programe elektroničkog ratovanja, raketne sisteme i njezin brzi uspon primjer je procvata ekonomije u Turskoj.

Već u posljednjim desetljećima 20. stoljeća turske vlasti postavile su temelje vojnoj industriji. Međutim, tek nakon što je postao vidljiv ekonomski procvat koji je Turska doživjela tokom proteklog desetljeća, taj je razvoj počeo poprimati konkretan oblik. Sektor vojne tehnologije cvjeta posljednji. Turska više nije ista zemlja kakvom je mnogi smatraju. Ona je sila u nastajanju. “Živimo u vrlo turbulentnoj regiji, suočavamo se s različitim terorističkim organizacijama i graničimo s dvije zemlje u ratu. Turska ima drugačije odbrambene potrebe nego prije 20 godina i stalno se pojavljuju novi izazovi koji stare paradigme čine zastarjelima, a najbolji način da se s njima izađe na kraj jeste nacionalna odbrana”, analizira za zapadne medije profesor Gülnur Aybet.

Činjenica da je civilna vlast posljednjih godina preuzela uzde vojne potrošnje omogućila je reorganizaciju ove industrije, u kojoj tradicionalno dominiraju javna poduzeća poput MKE (eksplozivi i lako oružje) ili firme na neki način povezane s državom poput “Aselsana” i njegove sestrinske firme “Havelsan” (vojni softver), “Roketsan” (projektili) i TAI (avionska tehnologija), koje su formalno dionička društva, ali čiji većinski udio kontrolira Fondacija za jačanje oružanih snaga Turske (TSKGV).

Privatne firme poput “Otokara” (grupa “Koç”), “Milsofta” ili “Nurola” također su počele igrati važnu ulogu u turskom vojnom kompleksu. Prije 20 godina moglo se lahko nabrojati kompanije u odbrambenoj industriji. Danas je to nemoguće. Nastala je čitava mreža manjih pomoćnih kompanija izrasla oko velikih firmi koje su stvorile vojni i industrijski kompleks koji je 2016. imao promet od šest milijardi dolara, ali te kompanije imaju ogroman potencijal i predviđa im se rast od 20 milijardi dolara u narednim godinama.

Posljednjih godina Turci rade projekte koji su se nekad činili kao naučna fantastika, poput elektromagnetskog topa “Sapan” ili laserskog oružja, a na vidjelo izlazi čitav niz vojnih sistema, kakvi su “Milgem”, projekt ratnih brodova koji je već iznjedrio tri korvete; višenamjenski jurišni brod LHD; “Altay”, turski tenk napravljen na osnovama južnokorejskog modela “K2 Black Panther”; zatim TF-X, nacionalni lovac koji bi trebao letjeti 2023. Naravno, “Bayraktar” i “Anka” već su poznati po proizvodnji bespilotnih letjelica.



Danas je dron “Bayraktar TB2” sposoban letjeti 24 sata dnevno na nadmorskoj visini od 7.300 metara, ima nosivost od 150 kilograma i vrlo je dobro naoružan. On je ponos turske industrije, jedan od glavnih razloga što je turska postala najveći konkurent SAD-u, Izraelu ili Kini u tehnologiji bespilotnih letjelica. Zapadni mediji danas Tursku opisuju kao rastuću industriju bespilotnih letjelica, što je, kako kažu, “vrhunac procesa jačanja nacionalne odbrambene industrije s ciljem smanjenja turske ovisnosti o zapadnim proizvođačima oružja i poticanja nacionalnog ponosa”.

Turska je prošle godine prodala ratni materijal, uglavnom tenkove i oklopna vozila, dijelove aviona, oružje i municiju u vrijednosti od tri milijarde dolara. Turski dužnosnici očekuju da će doseći 10 milijardi dolara do 2023. godine.

Cilj je ukinuti uvoz i biti “samodostatan 2023. godine”, stote godišnjice osnivanja Republike, kako je zamislio predsjednik Erdoğan. Veliki dio puta već je pređen: nacionalna industrija je 2002. godine pokrivala samo 24 posto odbrambenih potreba Turske, danas je već na 60 posto. To je značilo da je Turska 1999. bila drugi najveći svjetski uvoznik oružja i vojnog materijala, a danas je na 17. mjestu, prema podacima Međunarodnog instituta za mirovne studije u Stockholmu (SIPRI), a, s druge strane, kada je izvoz u pitanju, s 27. mjesta početkom ovog stoljeća našla se već među prvih 15.