Mevludin ef. Hrnjić pošao je kroz šumu 11. jula 1995. godine u koloni Srebreničana prema slobodnoj teritoriji. Tek nakon 80 dana, tačnije 29. septembra, u selo Panjevi kod Kalesije došao je na slobodu. Efendija Hrnjić rođen je u Kamenici kod Zvornika. Agresija ga je zatekla u rodnoj Kamenici, gdje se priključuje Armiji RBiH. Rat je proveo u Kamenici, poslije pada ovog mjesta u Cerskoj, a onda u Srebrenici. Učestvovao je u organiziranju vjerskog života u Srebrenici,gdje je obnašao funkciju imama u Čaršijskoj džamiji. Tokom proboja iz Srebrenice ubijena su mu tri brata: Adem, Salko i Ibrahim, te otac Mehmed.

Danas, 25. godina nakon agresije i uspješnog proboja od Srebrenice do Kalesije, Mevludin ef. Hrnjić radi kao imam u džematu Sniježnica u Teočaku. Odlučio je da svoju sudbinu podijeli sa širom javnošću i napisao je knjigu Svjedok srebreničkog genocida. Knjiga je izašla iz štampe početkom ove godine. Recenzenti knjige su prof. dr. Ahmet Alibašić, profesor na Fakultetu islamskih nauka i direktor Centra za napredne studije, te dr. sc. Šefko Sulejmanović, direktor Instituta za društvena i religijska istraživanja. Ovaj Institut je izdavač knjige ef. Hrnjića.

Knjiga ima pet poglavlja: 1) Ono što je prethodilo, 2) U ratu na svom topraku, 3) Srebrenica – utočište i skončanište, 4) Dani slobode, 5) Kad se sjetim Srebrenice. Iako je autobiografska, ova knjiga ima izuzetnu historijsku i dokumentarističku važnost. Ona je, u skladu sa svojim naslovom, Svjedok srebreničkog genocida, važan zapis za kulturu sjećanja Bošnjaka. Kako donosi svjedočenja o stradanju Bošnjaka u genocidu nakon pada Srebrenice, tako ova knjiga svjedoči i herojskom otporu Bošnjaka u dijelovima zvorničke općine, među kojima je i Hrnjićeva Kamenica. Također, ova knjiga, njen sadržaj, život ef. Hrnjića, potencijalno je važan dokument u sudskim postupcima protiv pripadnika tzv. Vojske RS koji su organizirali, naredili ili učestvovali u srebreničkom genocidu, ali i u postupcima protiv odgovornih za zločin i okupaciju Zvornika 1992. godine.

U prvom poglavlju ef. Hrnjić piše o svojim školskim, medresanskim danima u Sarajevu, ekskurziji u Istanbulu i odluci da ne ide u JNA. Drugo poglavlje govori o početku agresije i otporu koji je pružen u Kamenici i okolnim selima. Ovi odvažni i hrabri borci uspjeli su osloboditi zatočenike u logoru Liplja. Bilo je to prvo oslobađanje jednog četničkog logora, a pritom su u njemu bili zatočeni žene i djeca. Ovaj je prostor padao u četničke ruke, ali su ga oni uspjeli povratiti i držati sve do početka februara 1992. godine, kada kreće neprijateljska ofanziva i moraju se povući u Cersku, koja ubrzo pada, i Mevludin ef. sa svojom porodicom završava u Srebrenici.

O boravku u Srebrenici, organiziranju vjerskog života, ali i padu Srebrenice, te proboju ef. Hrnjić piše u trećem poglavlju knjige. I to je najvažniji dio ove knjige, u kome ef. Hrnjić svjedoči svu brutalnost neprijateljskih snaga: zasjede, hemijske otrove, ubacivanje neprijateljskih vojnika u kolonu, širenje panike, paljbu iz svih raspoloživih sredstava po koloni, predaju. I sam je u jednom trenutku odlučio s jednom grupom iz kolone da se preda. Sišao je prema putu gdje su bili neprijatelji, bio je nadomak njih i onda mu je samo prošla kroz glavu slika noža, klanja i vratio se nazad. Tada se spasio. Oni koji su se predali ubijeni su.

Njegovo probijanje trajalo je 80 dana. U početku je bio dio kilometarske kolone, kasnije u manjim grupama, na kraju su ostala njih dvojica, on i saputnik Mirsad. Kroz cijelo probijanje ka slobodnoj teritoriji ef. Hrnjić uz sebe je nosio dva džepna izdanja Kur’ana, jedan na arapskom i jedan na bosanskom jeziku, koji su mu pomogli da se održi psihički stabilnim. Uz sebe je imao i jedan papir i olovku. Na tom papiru je bilježio gdje je bio, na kojoj lokaciji, kojeg dana i datuma. Ovaj papir pomogao mu je kod pisanja knjige. Također, tokom proboja u jednoj kući pronašao je kartu koju je iskoristio da skicira na papiru taj prostor, što mu je pomoglo prilikom proboja, da zna kuda se kreće, gdje mu prijeti opasnost od zasjede, neprijatelja i gdje će preći na slobodnu teritoriju. 

Pred sami prelazak na slobodnu teritoriju, misleći da su već prešli neprijateljsku teritoriju, našli su se usred njihove linije. Uspjeli su da cijeli dan provedu skriveni u šipražju, praktično između neprijateljskih zemunica, da slušaju njihov razgovor, da ih vide dok se kreću prema zemunicama. Uspjeli su dočekati noć i krenuti kad su se neprijatelji utišali i smirili. Izašli su na put kojim su se neprijatelji kretali i pošli ka našoj liniji. U jednom trenutku iz šatora izlazi četnik i kreće se ka njima, oni su samo stali i okrenuli leđa prema njemu. Četnik je samo prošao iza njih ne primijetivši ih. Nastavili su dalje, kad su mislili da su na sigurnom, sjeli su i čekali da počne svitati i nastavili su dalje. Vidjeli su kuće i vjerovali da je to slobodna teritorija. Tako je i bilo.

Na našoj liniji su ih zaustavili, i tada je bilo straha ko je s druge strane, kad su vidjeli vojnike, shvatili su da su naši. Bio je to kraj. Nakon 80 dana lutanja kroz šumu i traženje spasa, konačno su bili na slobodi. Uslijedio je susret s daidžom i majkom, do koje je bila stigla informacija (dezinformacija) da je Mevludin poginuo kao i ostala trojica braće. Majčinoj radosti nije bilo kraja.