Za vrijeme opsade prosječno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo, a ovaj grad ima i specifičan rekord. Naime, radi se o rekordu od 3777 ispaljenih granata na Sarajevo, u jednom danu. Desilo se to 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu su pretrpjeli civilni, kulturni i vjerski objekti.

Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koja je kasnije promijenila ime u Vojsku Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.

Strašan primjer je masakr na otvorenoj tržnici Markale kada su u februaru 1994. godine granate, ispaljene sa četničkih položaja na Špicastoj stijeni, pogodile masu ljudi i uzele živote 68 građana glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Prve civilne žrtve opsade Sarajeva su Suada Dilberović i Olga Sučić. Ubijene 5. aprila na Varbanja mostu, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije za mir, na kojima su građani Sarajeva tražili od agresorskih snaga da uklone barikade i da se povuku. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je 11.541 ljudi, među njima 1.601 dijete, a oko 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno.

Iako je opsada Sarajeva zvanično počela 5. aprila 1992. godine, Nihad Halibegović u knjizi ”Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad – 05. i 06. aprila 1992. godine” navodi da su prve žrtve pale mjesec ranije, a da su planovi za opsadu dugo pripremani. “Iz prisluškivanog telefonskog razgovora iz oktobra 1991. godine između Radovana Karadžića i Momčila Mandića, bliskog Karadžićevog saradnika, može se zaključiti što je SDS spremao opsadu Sarajeva pola godine prije zvaničnog početka agresije. Radovan Karadžić, tom prilikom, kaže: ‘Za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i bit će 500.000 mrtvih. Za mjesec dana muslimani u Bosni i Hercegovini će nestati’”, navodi Halilbegović.

Jugoslavenska narodna armija odigrala je ključnu ulogu u pripremi agresije na RBiH, napadu na Sarajevo i držanju grada u blokadi. Od 1986. godine, piše Halilbegović, organizirane su štabne ratne vježbe pod nazivom “Romanija”, i to većinom na prostoru Republike Bosne i Hercegovine, pod izgovorom da je to vježbanje varijanti za odbranu od mogućeg napada NATO snaga na SFRJ. U pripremi osvajanja i blokade Sarajeva, JNA i VRS imali su na raspolaganju studiju, istraživački projekt “Obezbjeđenje hranom, vodom i energijom gradskog stanovništva i oružanih snaga za vrijeme odbrane Sarajeva u okruženju”. Ovu studiju naručili su Savezni sekretarijat za narodnu odbranu i Sekretarijat za narodnu odbranu grada. Halilbegović navodi da su na ovom projektu radili najeminentniji stručnjaci iz raznih oblasti, a da je studija objavljena 1987. godine u izdanju Ekonomskog instituta Sarajevo.

“Pripremajući Istraživački projekt (studiju) zavisno od mnogih okolnosti, agresor je Sarajevu isključio vodu, struju, plin, porušio poštu, zauzeo objekte rezerve hrane, uništio prehrambene industrijske objekte, rušio Velepekaru, Mljekaru i dr. Koristeći saznanja iz ove Studije, stezao je obruč oko Sarajeva očekujući njegovu predaju. Međutim, branioci su herojskom odbranom Sarajeva demantirali istraživački projekt iz Studije i pokazali da je ljubav prema voljenom gradu jača od bilo kakvog oružja i oruđa i da, ponekad, i nauka ustukne ispred ljubavi”, piše Halilbegović.

U pripremi agresije i napada na Sarajevo formirana je komanda vojnog okruga grada i deset vojnih odsjeka za svaku gradsku općinu, a za komandanta je postavljen pukovnik Obrad Popović. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vojnoj obavezi, sekretarijati za Narodnu Odbranu trebali su poslove regrutacije, mobilizacije i vojnu dokumentaciju predati novoformiranim vojno-teritorijalnim organima (Komandi vojnog okruga), što bi predstavljalo, kako primjećuje Halilbegović, vezanje omče oko vrata Bosni i Hercegovini. “Normalno, mi smo odbili predati vojnu dokumentaciju (kartone i kartoteke) i sklonili je na sigurna mjesta. Tada su nastale prijetnje i pokretanja krivičnih postupaka. Ja i komandant vojnog okruga pukovnik Popović smo učestalo bili gosti radija, gdje smo branili svoje stavove. Sporni zakon nismo ispoštovali kako bi zaštitili građane Sarajeva. I to je bila naša pobjeda”, piše Halilbegović.

Početkom 1992. godine formirana je Druga vojna oblast sa sjedištem u Sarajevu. “Teritorijalno je pokrivala dio zamišljene velike Srbije, zapadno od rijeke Drine. Druga vojna oblast je u svom sastavu imala pet korpusa i brojno stanje od 85.097 vojnika. Komandant Druge vojne oblasti u Sarajevu bio je generalpukovnik Milutin Kukanjac. Druga vojna oblast je ne skrivajući naoružavala srpski narod. General Milutin Kukanjac u izjavi za Borbu, 15. novembra 1993. godine, kaže: ‘Blokada Sarajeva, početkom aprila 1992. godine, izvršena je po mom naređenju. Odlučio sam da aerodrom stavimo pod našu kontrolu i time isključimo svako iznenađenje. Pokazalo se da je to bio pun pogodak. Srbi u BiH dobili su gotovo cjelokupno naoružanje, municiju, minsko-eksplozivna sredstva, gorivo, rezervne dijelove, hranu i druga materijalna sredstva od JNA.’ Paradržavna tvorevina Srpska republika u Bosni i Hercegovini je formirala vojsku RS i Sarajevsko-romanijski korpus (SRK) kao osnovnu operativno-taktičku jedinicu koja je objedinila sve do tada formirane snage SDS-a i najveći dio snaga 4. korpusa JNA. SRK je imao zadatak da uspostavi neprobojnu opsadu, obruč oko grada, a zatim da izvrši presijecanje grada na više pravaca i po dijelovima pristupi njegovom osvajanju ili uništenju”, navodi Halilbegović.

Zapis Dobrice Ćosića o susretu sa Nikolom Koljevićem ponajbolje ilustrira značaj Sarajeva za velikosrpske planove. Kada je Nikoli Koljeviću u Beogradu supruga Dobrice Ćosića izrazila dobrodošlicu zbog povratka iz Daytona, on joj je odgovorio: “A možda bi, Božice moja, sreća bila da sam poginuo kao ratnik…” Onda ga Dobrica Ćosić zamoli da mu “ispriča ono što je najvažnije”, na šta Koljević reče: “Najvažnije je, Dobrice, dobili smo državu Republiku, a ostadosmo u Bosni bez Sarajeva. Moje nekadašnje vođe, Tito i Kardelj, s bosanskim komunistima, proglašenjem muslimana za naciju, zasnovali su islamsku Bosnu i stvorili od Sarajeva centralni grad svih jugoslavenskih i balkanskih muslimana”, kazao je Koljević. “S bolom i gnevom Nikola je govorio o gubitku Sarajeva, koje je nekada bilo po veličini drugi srpski grad”, zapisao je Dobrica Ćosić u knjizi ”Bosanski rat”.