Istočne regije Demokratske Republike Kongo (DRC) bogate su ključnim mineralima poput kobalta (70% svjetskog izvoza), koltana, bakra, volframa ili kositra. Potražnja za ovim mineralima, bitnim za baterije mobilnih telefona ili proizvodnju električnih automobila i solarnih ploča, povećat će se za 500% do 2050. zbog njihove ključne važnosti u energetskoj tranziciji.

Međutim, malo je vjerovatno da će stanovništvo Konga imati koristi od ovih prirodnih bogatstava, u zemlji razorenoj u najnasilnijim sukobima nakon Hladnog rata. Resurse njihove nacije posrednici prodaju velikim američkim, kineskim ili izraelskim rudarskim kompanijama.

Rat je pustošio istočne regije Konga tri desetljeća, s razdobljima relativnog mira i vrhuncima ekstremnog nasilja. U regiji djeluje oko sto dvadeset naoružanih frakcija koje se finansiraju trgovinom mineralima (za čije iskopavanje koriste robovsku radnu snagu, uključujući djecu), prodajom oružja i drugim pljačkaškim operacijama. Korisnici su susjedne države, posebice Ruanda, koja kanalizira minerale u globalne opskrbne lance.

Ilegalna trgovina kasiteritom naoružanim grupama donosi 85 miliona dolara godišnje i osam miliona od tantala koji se dobiva iz koltana. U zamjenu, milicije dobivaju oružje s kojim nastavljaju ubijati.

 

 

Iskra koja je zapalila rat u Kongu bio je genocid u susjednoj Ruandi 1994. godine. Između aprila i juna 1994. godine, radikalni Hutu nacionalisti pobili su do smrti milion Tutsija. Hutui su protjerani iz Ruande ofanzivom Ruandske patriotske fronte, s većinom Tutsija, koja je zauzela Kigali. Francuska je poslala padobrance da pokrivaju povlačenje Hutua prema Gomi, glavnom gradu regije Sjeverni Kivu u Zairu. U golemom izbjegličkom kampu bilo je više od milion ljudi. Dželati su postali žrtve.

Dolazak izbjeglica destabilizirao je Sjeverni Kivu, Hutui su odmah započeli napade na Tutsije u Južnom Kivuu (Banyamulengues). U to se vrijeme građanski rat u Ruandi preklapao s građanskim ratom u Zairu, zemlji s površinom od 3,5 miliona km2 koja graniči s devet zemalja. Na vlasti u Zairu od 1965. Mobutu Sese Seko postupno je gubio podršku svojih američkih mentora nakon završetka Hladnog rata. U pokušaju da ostane na vlasti, Mobutu je stao na stranu ruandskih Hutua u izbjegličkim kampovima, s kojima su njegovi zvaničnici žustro poslovali. Odgovor je bio savez Banyamulenguesa i opozicionih grupa, ujedinjenih pod akronimom Savez demokratskih snaga za oslobođenje Konga-Zaira (AFDLC). Nova ruandska vlada predsjednika Tutsija Paula Kagamea podržala je AFDLC.

Sredinom 1997. AFDLC je preuzeo Kinshasu. Mobutu je pobjegao u Maroko, gdje je iste godine umro od raka. Stekao je bogatstvo od pet milijardi dolara. Vanjski dug Konga procijenjen je na 13 milijardi. Rat je odnio 200.000 života.

 

 

Novi gospodar Zaira (danas Demokratska Republika Kongo) bio je bivši gerilac Laurent-Désiré Kabila. U augustu 1998. Kongo je ponovo upao u građanski rat.

Protiv njega su se okrenule Uganda i Ruanda, koje su Kabilu postavile na vlast kako bi ga iskoristile kao slamku i podijelile prirodna bogatstva istočnog Konga. Zajedno s Banyamulengueom stvorili su još jedan pokret, Kongoanski skup za demokratiju (RCD), kojem su se pridružile i druge milicije čiji je zajednički nazivnik bio spor oko resursa na istoku zemlje. Drugih pola tuceta država, uključujući Zimbabve i Angolu, poduprlo je Kabilu, koji se također udružio s ruandskim Hutuima, koji su napali Banyamulengue u kongoanskom ponavljanju genocida u Ruandi.

Svaka država imala je svoj program, u kojem sudbina Konga, a kamoli njegovog stanovništva, nikome nije bila važna. Zimbabveanske i angolske trupe spriječile su da ruandski militanti zauzmu Kinshasu i zatim se počeli međusobno boriti za plijen. Sa svoje strane, Ruanda i Uganda borile su se za Kisangani, jedno od središta iskopavanja dijamanata, u takozvanom Šestodnevnom ratu, u junu 2000. godine.

Prekid vatre potpisan u Lusaki (Zambija) u julu 1999. nije poštovan, jer ni Kabila ni druge strane nisu željele dijeliti vlast.

Kabila je ubijen u januaru 2001. Njegov sin Joseph ostavljen je na čelu zemlje koja je bila 40% okupirana od strane stranih vojski ili suparničkih milicija. Godine 2002. RCD i Ruanda dogovorili su se u Pretoriji o razoružanju Hutu milicija i povlačenju ruandske vojske. Situacija je bila toliko zamršena da su morala biti potpisana četiri mirovna ugovora.

 

 

Bio je to službeni kraj Drugog rata u Kongu, koji se naziva i "Afrički svjetski rat". Procjenjuje se da su između 1996. i 2006. nasilje, neimaština i bolesti uzrokovali više od pet miliona smrti i šest miliona izbjeglica. Korištenje silovanja kao ratnog oružja (koje je pogodilo jednu od tri žene u regiji) izazvalo je infekcije HIV-om.

Godine 2006. Joseph Kabila izabran je za predsjednika na prvim slobodnim izborima održanim u Kongu od nezavisnosti 1960. No rat i pljačka nisu prestali. Naime, procjenjuje se da je 2004. hiljadu ljudi dnevno gubilo živote u sukobima. RCD nije imao vojna sredstva za održavanje sigurnosti na istoku zemlje.

Godine 2004. izbila je pobuna u Sjevernom Kivuu, gdje su se razne ruandske Hutu milicije (FLDR, CNDP) sukobile protiv kongoanske vojske. Kabila je morao ovlastiti ruandsku vojsku da ponovno uđe u Sjeverni Kivu kako bi likvidirao FLDR.

Najnoviji akter u nasilju u istočnom Kongu je M23, opunomoćenik Ruande sastavljen od kongoanskih Tutsija, vojnih dezertera i članova CNDP-a, koje Ruanda nije uništila. Ime mu dolazi od datuma sporazuma koji je CNDP potpisao s vladom 23. marta 2009. godine, a kojim su njegove snage uključene u kongoansku vojsku. M23 je tvrdio da vlada nije ispunila dogovore.

Krajem 2012. M23 zauzeo je Gomu, dok je pred njihovim napredovanjem pobjegla bujica od četiri stotine hiljada izbjeglica. Kongoanske trupe i plavi šljemovi iz UN-ove misije za Kongo (MONUSCO) uspjeli su ponovo zauzeti Gomu krajem 2012. i iznuditi prekid vatre. U februaru slijedeće godine, okvirni mirovni sporazum u Addis Abebi (Etiopija), koji je potpisalo jedanaest afričkih država, nastojao je okončati rat u Kongu.

U međuvremenu su se različite frakcije M23 međusobno borile. Pukovnik Sultani Makenga, koji je bio baziran na sjeverozapadu Konga, započeo je napade na Sjeverni Kivu u martu 2022. Sukobi između M23 i vlade nastavili su se do danas. Napetost raste pod prijetnjom novog regionalnog rata, dok svijet gleda u Ukrajinu ili Gazu.

Međunarodna organizacija za migracije procjenjuje da je samo od 2022. u regiji raseljeno 1,6 miliona ljudi bježeći pred novim valom nasilja. Svi oni ovise o humanitarnoj pomoći kako bi preživjeli. Oni su nove žrtve rata oko kongoanskih minerala, čija se ukupna vrijednost procjenjuje na 24 triliona dolara, što je sto puta više od BDP-a Sjedinjenih Država.