U petak, 11. jula, u Srebrenici je održana dženaza i ukop još sedam žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine. Više od 1.000 žrtava s ovog područja još uvijek se vodi kao nestalo. Kao i prethodnih godina, dženaza je održana dostojanstveno, a prisustvovali su joj politički i vjerski predstavnici iz Bosne i Hercegovine, regije i međunarodne zajednice. Predstavnici vodećih političkih struktura iz entiteta Republika Srpska (RS) i Srbije i ove godine su ostali po strani od komemoracije.
Pravno obavezujuće presude
Ovo odsustvo primjer je kontinuiranog institucionalnog negiranja genocida. Uprkos pravno obavezujućim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Međunarodnog suda pravde (MSP) i nacionalnih sudova, zločin počinjen u Srebrenici ostaje nepriznat. Čak ni rezolucija Ujedinjenih nacija usvojena u maju 2024. godine, koja eksplicitno priznaje genocid, nije prihvaćena od strane političkih aktera u RS-u i Srbiji kao osnova za priznanje.
Ovaj stav predstavlja ključnu prepreku dugoročnim mirovnim procesima i društvenom pomirenju na Zapadnom Balkanu. Zvanični narativ u RS-u i Srbiji ostaje uglavnom nepromijenjen - uprkos rastućim međunarodnim kritikama. Jedan primjer za to je činjenica da je samo nekoliko mjeseci nakon usvajanja Rezolucije UN-a, RS objavila nove udžbenike historije koji sistematski prikrivaju ili umanjuju zločine - posebno one počinjene nad bošnjačkim stanovništvom između 1992. i 1995. godine. Osim toga, počinioci osuđeni za genocid, poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića, prikazani su kao nacionalni heroji.
Ispovijesti
Ono što se često previđa u javnoj debati jeste da postoji nekoliko pravno obavezujućih presuda pred MKSJ-om u kojima su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) eksplicitno priznali krivicu za genocid i druge ratne zločine u Srebrenici. Trojica optuženih su se izjasnila krivima tokom suđenja, a još jedan je priznao krivicu nakon što mu je objavljena presuda. Posebno upečatljiv primjer je Dražen Erdemović, pripadnik 10. diverzantske jedinice VRS-a. Još 1996. godine priznao je svoju umiješanost u masovna ubistva u Srebrenici pred MKSJ-om. Osuđen je na pet godina zatvora i pojavio se kao svjedok tužilaštva u kasnijim suđenjima. Od posebnog značaja su njegove izjave o događajima u kulturnom centru Pilica, gdje je u roku od nekoliko sati ubijeno više od 500 civila.
Godine 2003., Momir Nikolić, oficir za bezbjednost Bratunačke brigade VRS-a, također je priznao krivicu:
- Sam sam donio odluku da se pojavim pred ovim časnim sudom i priznam da je u Srebrenici počinjen zločin u kojem sam učestvovao. Očekujem pravednu kaznu za ovo. Želio bih izraziti svoje duboko i iskreno žaljenje i kajanje i izviniti se žrtvama, njihovim porodicama i bošnjačkom narodu zbog svog učešća.
Nikolić je osuđen na 20 godina zatvora. Njegovo svjedočenje pružilo je vrijedne informacije o komandnim strukturama i konkretnim mjestima zločina planiranih pogubljenja.
Također 2003. godine, Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade VRS-a, priznao je krivicu. Izjavio je:
- Jedna misao me proganja - krivica. Kriv sam za sve što sam tada učinio. Hiljade nevinih žrtava su umrle. Ono što je ostalo bili su grobovi, izbjeglice i opža patnja. Snosim dio odgovornosti za to.
Obrenović je osuđen na 17 godina zatvora. Također se pojavio kao svjedok tužilaštva u kasnijim suđenjima i dao detaljno svjedočenje o masovnim pogubljenjima na području Zvornika.
Iako Radislav Krstić, bivši načelnik štaba Drinskog korpusa VRS-a, nije priznao krivicu tokom suđenja, kasnije je priznao svoje saučesništvo u genocidu u zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu. U pismu je izrazio želju da oda počast žrtvama u Potočarima i zatraži oproštaj - pod uvjetom da porodice to prihvate.
Neosporni dokaz
Ova priznanja bi – barem teoretski – mogla pružiti centralnu osnovu za ozbiljno suočavanje s prošlošću u RS-u i Srbiji. Međutim, to do danas nije bio slučaj. Iz historijske perspektive, priznanja, bez obzira na motivaciju počinilaca, predstavljaju neoboriv dokaz počinjenih zločina. Ona također pružaju snažan argument protiv bilo kakvog oblika poricanja genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih ratnih zločina. Upravo zato se o ovim priznanjima rijetko javno raspravlja u RS-u i Srbiji.
Kako se može očekivati finansijska i institucionalna podrška za otvorenu istragu od politike koja sistematski negira genocid i druge ratne zločine – posebno kada se oni koji govore o srpskim ratnim zločinima javno ocrnjuju kao izdajnici? Takva priznanja potresaju temelje nacionalističkih mitova i proturječe dominantnoj slici o sebi u ovim društvima.
Ipak, ne samo priznanja, već i izjave svjedoka ovih počinilaca su nezamjenjive za historijsku rekonstrukciju događaja. One značajno doprinose dokumentiranju istine o genocidu u Srebrenici – i stoga čine nezamjenjivu osnovu za sjećanje, pravdu i moguće pomirenje.
(Jasmin Medić, doktor historijskih nauka i naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu. Istražuje i objavljuje radove o genocidu i zločinima protiv čovječnosti. Ovaj tekst napisao je za austrijski Kurier)
