Nakon mnogobrojnih pregovora predsjednika jugoslavenskih republika, koji su održani u nekoliko gradova tadašnje Jugoslavije, bilo je jasno da namjera čuvanja Jugoslavije od raspada neće uspjeti. Ohrid, Stojčevac i Bled samo su neka od mjesta susreta na kojima se pokušao riješiti jugoslavenski problem. Nastojanja Alije Izetbegovića i makedonskog predsjednika Kire Gligorova u smjeru očuvanja tadašnje države nisu naišla na razumijevanje od velikosrpske politike čiji su ciljevi bili znatno drugačiji.
Godinu 1991. Alija Izetbegović je, osim na pregovorima o budućnosti Jugoslavije, proveo i na sastancima sa svjetskim državnicima. Obilazio je Izetbegović tada političke predstavnike Austrije, Italije, Turske, Vatikana, Irana, Sjedinjenih Američkih Država kako bi ih obavijestio o tome šta se trenutno događa na tlu Jugoslavije. Prema njegovim zapisima u autobiografskom djelu Sjećanja, diplomatske aktivnosti koje je poduzeo sa svojim timom tokom 1991. godine bile su izuzetno značajne u kasnijem periodu u kontekstu lobiranja za priznavanje nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine.
U ljeto 1991. godine jedna od destinacija koju je posjetio Alija Izetbegović bila je Republika Turska, a njegov domaćin tada bio je predsjednik ove zemlje Turgut Özal. Izetbegović je turskim prijateljima naglasio u kakvoj se situaciji nalazi Jugoslavija, te da očekuje podršku od turskog naroda ukoliko to bude potrebno u narednom periodu. Na ovom putovanju Izetbegović se susreo s političkim predstavnicima Turske, koji su bili saglasni da Bosna i Hercegovina dobije pomoć ako se to bude tražilo od njih. U kontekstu povezivanja između Republike Turske i Republike Bosne i Hercegovine, Izetbegović se ranije susretao i s Necmettinom Erbakanom, turskim intelektualcem i političarem, od kojeg je također dobio potvrdu da stoji na strani Bosne i Hercegovine.
Epilog razgovora s turskim zvaničnicima bio je ohrabrujući za Bosnu i Hercegovinu jer se moglo osjetiti da polahko pridobijaju prijatelje. Decembar 1991. godine bio je odlučujući moment za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Naime, predsjednik Vlade SR Bosne i Hercegovine Jure Pelivan i predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović odlučili su se da Evropskoj zajednici obrazlože situaciju u Jugoslaviji, te na osnovu toga zatraže provođenje Referenduma o nezavisnosti, koje je bilo zagarantirano tadašnjim Ustavom Jugoslavije. Raspisivanje Referenduma uslijedilo je u januaru 1992. godine, a odlučeno je da će isti biti proveden krajem februara i početkom marta. Bosna i Hercegovina je postupila kao ranije Slovenija, Hrvatska i Makedonija, koristeći legitimno pravo da odlučuje o svojoj budućnosti, čega su bile svjesne i članice Evropske zajednice.
Prva država koja je prepoznala značaj nezavisnosti Bosne i Hercegovine i prije zvaničnog referenduma bila je Republika Bugarska. Njeno priznanje stiglo je u januaru 1992. godine, a odmah iza Bugarske, 6. februara 1992. godine pristiglo je priznanje iz Republike Turske. Ovaj čin bio je potvrda obećanja koja su politički predstavnici Turske dali Aliji Izetbegoviću godinu dana ranije, da će podržati Bosnu i Hercegovinu kada to bude potrebno. Dva dana nakon priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, predsjednik Republike Turske Süleyman Demirel poslao je pismo Aliji Izetbegoviću u kojem šalje obrazloženje ove izuzetno bitne i hrabre odluke Republike Turske.
“Imam čast da obavijestim Vašu ekselenciju da je Turska vlada odlučila da prizna Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu na dan 6. februar 1992. Odluka Turske o priznanju zasniva se na pravu samoopredjeljenja naroda Bosne i Hercegovine za njegovu nezavisnost i suverenitet, a u skladu je s turskim nastojanjem da se promovira mir, stabilnost i saradnja u ovom regionu. Po našem mišljenju, to se može najbolje postići od strane svih republika kroz uspostavljanje novih oblika saradnje, regionalne solidarnosti i života u harmoniji, na ravnopravnoj osnovi bez diskriminacija.
U ovoj prilici želim da izrazim naše nade u dalje jačanje postojećih prijateljskih odnosa između Turske i Bosne i Hercegovine na svim mogućim poljima i na obostranu dobrobit naših dviju prijateljskih zemalja. U vezi s tim, sa zadovoljstvom se sjećam da je veoma uspješna posjeta Vaše ekselencije u Turskoj u julu 1991. položila temelje za bolje buduće perspektive u našim odnosima. Koristeći ovu historijsku priliku, želim prenijeti Vašoj ekselenciji bratske najbolje želje turskog naroda za dobrobit i prosperitet naroda Bosne i Hercegovine. Gospodine predsjedniče, molim Vas da primite izraze visokog uvažavanja i najbolje želje za Vaš trajni uspjeh, zdravlje i sreću”, stajalo je u pismu tadašnjeg predsjednika Republike Turske.
Koliko su bili važni ranije uspostavljeni kontakti između Alije Izetbegovića i turskog političkog vodstva, može se jasno zaključiti i iz priloženog pisma u kojem se u više navrata ističe turska podrška Bosni i Hercegovini. Nakon 6. februara, važan datum za obje države jeste i 28. august 1992, kada su i zvanično uspostavljeni diplomatski odnosi Turske i Bosne i Hercegovine. U toku Agresije na Bosnu i Hercegovinu, Turska je u skladu s tadašnjim političkim kapacitetima pomagala odbranu Bosne i Hercegovine, ali u tom periodu primjetna je velika humanitarna pomoć iz Turske usmjerena prema Bosni i Hercegovini, kao i prihvatanje velikog broja izbjeglica.
Necmettin Erbakan je posredstvom svojih organizacija iz Turske i Zapadne Evrope uspio u više navrata pomoći odbrani Bosne i Hercegovine na različite načine. Potrebno je napomenuti da Republika Turska tokom devedesetih godina prošlog stoljeća prolazi kroz izuzetno turbulentne političke procese u kojima su se događale smjene vlasti, čak i putem državnih udara, što je oslabilo tursku međunarodnu poziciju, te kako kažu u nekim momentima, nisu mogli reagirati na situaciju u Bosnu i Hercegovinu, kao što bi to bio slučaj danas, o čemu je nedavno javno govorio i predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan.
Diplomatski odnosi Turske i Bosne i Hercegovine u dosadašnjih trideset godina mogu se okarakterizirati kao izuzetno prijateljski, uz napomenu da se odnos između dvije države unaprijedio od 2003. godine, kada na vlast u Turskoj dolazi stranka AKP, koju predvodi Recep Tayyip Erdoğan. Potvrda ovoj konstataciji jeste veliki broj ulaganja Republike Turske u Bosnu i Hercegovinu, obnove kulturne baštine, otvaranje univerziteta, škola i drugih obrazovnih institucija koje doprinose jačanju Bosne i Hercegovine.
Također, Turska u Bosnu i Hercegovinu ulaže i kroz investicijske, ali i humanitarne aktivnosti, što je dokaz snažnih veza ove dvije države. Veliki broj studenata iz Bosne i Hercegovine imao je priliku studirati na nekom od mnogobrojnih turskih univerziteta, uz stipendiranje Republike Turske. Gledajući odnos turske zvanične politike, obrazovnog, ali i nevladinog sektora, s pravom se može zaključiti da Bosna i Hercegovina ima u Turskoj iskrenog prijatelja, bez obzira na to koliko određeni krugovi nastoje prikazati da to ipak nije tako.
