Nerijetko bi neko od Sarajlija ko je preživio Opsadu glavnog grada i Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, čitajući članke nekih od srbijanskih ili medija iz RS-a, gledajući priloge na tamošnjim televizijama, rekao da će doći vrijeme kada će se tvrditi da su Sarajlije zapravo nekoga napadale i da je Bosna i Hercegovina napala Srbiju. Izgleda da je to vrijeme došlo.
Republika Bosna i Hercegovina izvršila je agresiju nad SFRJ napadom na JNA. Glavni dokaz za tu tvrdnju jeste Direktiva za zaštitu suvereniteta i nezavisnosti RBiH od 12. aprila 1992. godine. U njoj je SDS, kao legitimna stranka, označen kao neprijatelj i trupe su usmjerene da napadnu JNA i regije sa Srbima. Vojno i politički, “direktiva” nije bila ništa drugo do objava rata SFRJ i njenoj saveznoj instituciji JNA, kao i srpskom narodu u BiH.
Ovo je, ukratko, jedan od zaključaka napisanih u izvještaju Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. godine, kako se zvanično zove skupina šovinista i islamofoba okupljena oko projekta koji finansira vlast Milorada Dodika.
Ta je Komisija dio projekta kojim se potpunim falsificiranjem historije, zvaničnih dokumenata, datuma, sudskih presuda, utvrđenih činjenica najprimitivnijim nacionalističkim govorom pokušava vratiti u prošlost i krivicu za Agresiju na međunarodno priznatu državu, Opsadu Sarajeva i Genocid pripisati Bošnjacima, a Srbe predstaviti kao borce protiv terorizma i narod koji je, stoljećima nakon odlaska Osmanlija s ovih prostora, prepoznao “islamističku i džihadističku opasnost” i od nje čuvao Evropu.
Podsjetimo, Vlada RS-a formirala je 7. februara 2019. godine komisiju čiji je zadatak bio “utvrditi istinu o stradanju svih naroda u i oko Srebrenice između 1992. i 1995. godine”. Na čelu komisije izraelski je historičar Gideon Greif, profesor na Univerzitetu Texas i saradnik u Memorijalnom centru holokausta “Yad Vashem”. Greif je na ovim prostorima poznat po dugogodišnjem istraživanju stradanja zatočenika koncentracijskog logora Jasenovac, u kojem je, kako on tvrdi, ubijeno 700 hiljada ljudi, a u posljednje se vrijeme spominje i kao jedan od saradnika Emira Kusturice na scenariju za njegov najavljeni film o Jasenovcu.
Osim komisije za Srebrenicu, Vlada RS-a formirala je i Komisiju za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. godine. Na čelu te komisije jeste Raphael Israeli, akademik i umirovljeni profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu. Članovi obiju komisija dolaze iz 12 zemalja.
Osim Israelija, članovi Komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu još su i Austrijanac Walter Manoschek, Amerikanac Laurence Armand French, Srbijanac Darko Tanasković, Italijan Giuseppe Zaccaria, Ukrajinac Victor Bezruchenko i Francuz Patrick Barriot. S druge strane, osim Greifa, članovi Komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine još su Nigerijac Adenrele Shinaba, Japanac Yuki Osa, Australac Roger Byard, Kinez Zeng Yi, Italijan Giuseppe Zaccaria, Nijemac Marcus Goldbach, Amerikanac Laurence Armand French i Marija Đurić.
Komisije su osnovane nakon što je Narodna skupština RS-a odbacila izvještaj Vlade RS-a o dešavanjima u Srebrenici 1995. godine, u kojem je stajalo da su snage Vojske RS-a odgovorne za zločin. U tom se izvještaju priznaje da su snage VRS, nakon što su zauzele Srebrenicu, ubile hiljade Bošnjaka. Odluka o formiranju novih komisija izazvala je negativne reakcije, neke od ambasada u BiH objavile su saopćenja u kojima se ograđuju od učešća svojih državljana u komisijama, a osuda je stigla i iz Ureda visokog predstavnika u BiH.
Dvije godine kasnije, Nezavisna međunarodna istražna komisija za stradanja Srba u Sarajevu između 1991. i 1995. prošle je sedmice objavila svoj izvještaj na 1.250 stranica. Prva polovina izvještaja narativ je srpske propagande o vladavini Osmanlija na prostorima Bosne i Hercegovine. Drugi dio počinje pričom o takozvanom radikalnom islamu i Bošnjacima koji su uvijek u svojoj historiji bili na strani fašizma, što se dokazuje učešćem nekih do Bošnjaka u fašističkim trupama tokom Drugog svjetskog rata u kojem su Srbi, naravno, bili na strani istine i borbe za slobodu.
I onda dolazimo do dijela izvještaja u kojem se govori o blokadi, kako kaže Komisija, a ne opsadi Sarajeva. U kratkim crtama rečeno, blokada Sarajeva bila je legitimna vojna operacija nastala spontano, kao odgovor sarajevskih Srba na neuspjeli državni udar koji su pokušali Alija Izetbegović i njegovi najbliži saradnici.
Podsjetimo se šta je u kratkim crtama Tribunal u Haagu utvrdio na suđenju Stanislavu Galiću, komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a. Sarajevski civili napadani su snajperskim i artiljerijskim projektilima dok su obrađivali vrtove, kupovali na pijaci ili čistili gradske ulice. Na njih je pucano dok su bili na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima ili na biciklima. Napadi su uglavnom poduzimani danju. Nisu bili odgovor ni na kakve vojne prijetnje.
To su neki od zaključaka sudije Alphonsa Orieja, koji je Galića proglasio krivim za kampanju teroriziranja civila u Sarajevu u periodu od 1992. do 1994. godine. Zločini su bili takvih razmjera da je Orie osudio Galića na doživotnu kaznu zatvora. Izričući presudu, sudac je kao posebnu otežavajuću okolnost naglasio da su djeca bila meta napada dok su se igrala ili šetala ulicom.
U Haagu je, osim Galića, za teroriziranje građana Sarajeva osuđen i njegov nasljednik na poziciji komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević. U Haagu su za kampanju terora nad civilima snajperskim i artiljerijskim napadima osuđeni i bivši politički i vojni vođa RS-a Radovan Karadžić i komandant VRS-a Ratko Mladić.
Presudama Haškog tribunala utvrđeno je da su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je trajala tri i po godine. Cilj ove kampanje, kako se navodi, bilo je stavljanje pritiska na vlasti u Sarajevu. Na položajima oko grada Sarajeva, prema dostupnim podacima, bilo je razmješteno više od 1.700 različitih haubica, topova, minobacača, višecijevnih raketnih bacača, samohotki, preko 100 tenkova, oko 150 oklopnih transportera, više od 500 protuavionskih topova i mitraljeza, iz kojih su svakodnevno vršena djejstva po gradu Sarajevu i njegovom stanovništvu.
Ništa od toga Dodikova Komisija ne prihvata u svojim zaključcima. Ne postoji opsada, nije bilo snajperskog terora, nije bilo ubistava djece. U Sarajevu su u tri i po godine “blokade” žrtve bile isključivo Srbi. Ako je i počinjen kakav zločin, on se pravda strahom i borbom protiv “pomahnitalih Alijinih džihadista”. Evo šta su, ukratko, zaključci Dodikove komisije. U Sarajevu je tokom rata u BiH ubijeno oko 3.000 srpskih civila, a 1.700 ih je teško ranjeno. Dvije trećine mrtvih i ranjenih nisu imale veze s ratnim djejstvima, već sa zločinačkim djelima.
U Sarajevu je bilo 211 logora i mjesta zatočenja Srba. Na hiljade ih je zatvoreno bez jasnog povoda, a zatvorenici su pretrpjeli najteže nasilje, isključivo zbog nacionalnosti. Prijavljeno je 800 nestalih Srba na području grada Sarajeva, koje je bilo pod kontrolom SDA. Do danas nije pronađeno 260 Srba. Broj nestalih vjerovatno je i veći jer su ubijene čitave porodice, a da oni koji su preživjeli nisu mogli da prijave nestanke, te ove nestale osobe nisu ni identificirane ni prebrojane. Institucije predvođene bošnjačkim zvaničnicima iz SDA uložile su ogromne napore da prikriju zločine počinjene nad srpskim građanima.
Srbi su bili u dvostrukoj blokadi, unutrašnjoj i vanjskoj. Prva je pratila liniju razgraničenja bošnjačkih i srpskih snaga i utjecala je na sve stanovnike. Druga, neprobojnija blokada, koju su postavile bošnjačke snage, bila je usmjerena isključivo na Srbe. Tako je svu humanitarnu pomoć kontrolirala bošnjačka SDA, koja je u podjeli diskriminirala Srbe. UNHCR je postao “de facto” dobavljač za muslimane i bošnjačku vojsku. Iz tih razloga Komisija smatra neprimjerenim nazivati Sarajevo “opkoljenim” gradom.
Idemo dalje.
SDA je na najvišem državnom nivou planirala kampanju terora protiv Srba, a nju je sprovela udruženim zločinačkim poduhvatom koji je obuhvatio sve bošnjačke državne institucije. SDA je regrutirala i naoružala ključne aktere kampanje terora krajem 1991. godine, pripadnike organiziranog kriminala, osuđenike, silovatelje i narkomane, koji su puštani iz zatvora zahvaljujući amnestiji Alije Izetbegovića. Jedan od specifičnih aspekata kampanje terora bilo je stvaranje ogromne mreže privatnih zatvora u kojima su počinjena najgora zlodjela.
Tome je prethodila kampanja diskriminacije i demonizacije Srba koji su bili potisnuti i isključeni kao građani i čiji životi nisu bili važni. Čim je BiH postala nezavisna, SDA je počela otpuštati Srbe sa značajnih pozicija, mijenjajući ih pouzdanim muslimanima. Mediji i nevladine organizacije igrali su veliku ulogu u kampanji demonizacije širenjem lažnih informacija i fokusiranjem pažnje i saosjećanja isključivo na vrlo stvarne patnje muslimana, pritom potpuno ignorirajući patnju Srba.
Kao povod za rat, navodi se referendum za nezavisnost 29. februara 1992, dok je potpisivanje Dejtonskog sporazuma bilo povod za veliki egzodus Srba iz Sarajeva. Konstatira se i da zločini nad Srbima nikada nisu kvalificirani kao ono što su bili – ratni i zločini protiv čovječnosti i genocidna djela. Srpsko stanovništvo grada, koji tvrdi da je tolerantan i multietnički, potpuno je eliminirano od strane onih koji i dalje tvrde da su glavne žrtve sukoba.
U izvještaju stoji i kako su se Srbi borili za samoopredjeljenje, građanska prava i protiv prijetnje istrebljenja. Branili su pravo na život u međunarodno priznatoj Jugoslaviji. Prvobitni cilj stvaranja RS-a bio je očuvanje Jugoslavije, ali kada su nju odbacili Hrvati i muslimani, cilj se promijenio u političku i kulturnu autonomiju i jednaka prava za Srbe u BiH. Muslimani su se, s druge strane, borili za unitarnu državu u kojoj neće biti mjesta za političku i kulturnu autonomiju Srba.
Tako izgledaju neki od zaključaka Dodikove Komisije. Opsada Sarajeva, dakle, nije postojala, nego isključivo blokada u kojoj su stvarne žrtve zapravo bili Srbi jer je UN zračnim mostom preko Sarajevskog aerodroma hranu doturao samo muslimanima. Nije bilo krvave snajperske kampanje u kojoj su djeca bila legitimne mete. Nije bilo granatiranja porodilišta, nije bilo izgladnjivanja civila, nije bilo isključivanja vode, struje, plina, barikada. Ako je i ispaljen koji metak, to je rađeno iz straha od “Alijinih bojovnika”.
Članovi Komisije dvije su godine istrajavali u nakani da im činjenice ne pokvare izvještaj. Nije bitno što je Opsada Sarajeva bila pažljivo mjesecima planirana akcija kojom je trebalo stvoriti nepodnošljive uvjete za život, uvjete za predaju Sarajeva, a samim tim i predaju cijele Bosne i Hercegovine.
Nije bitno što je, kako su utvrdili historičari na osnovu zvaničnih dokumenata i izjava, podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio bio jedan od strateških ciljeva srpskog naroda, dokumenta koji je usvojen na samoproglašenoj Skupštini srpskog naroda 12. maja 1992. godine, a ova je odluka formulirana znatno ranije u Beogradu. Nagovještaj o tome kako treba uništiti jedan narod izrekao je Radovan Karadžić u oktobru 1991. godine, u presretnutom telefonskom razgovoru s Gojkom Đogom, rekavši “kako će Sarajevo biti karakazan u kojem će izginuti 300 hiljada Muslimana”. Potom su jedinice 4. korpusa JNA grad postepeno stavljale u opsadu i formirale linije, odakle su kasnije svakodnevno i neselektivno granatirali dijelove grada pod opsadom, od aprila 1992. do kraja 1995. godine.
U slikovitim opisima generala Ratka Mladića, kako je utvrdila u svojim istraživanjima historičarka Melisa Karović-Babić, Sarajevo je predstavljano kao aždahina glava koju treba staviti u prsten “da iz njega ima izlaza samo onaj koga će pustiti”. Trinaest dana nakon ove izjave Mladić se pohvalio kako je “sa sve četiri strane svijeta blokirao Sarajevo, nema mu izlaska, u mišolovci je”. Ubijanje cijelih porodica, poput onog u sarajevskom naselju Velešići 16. maja 1992. godine, kada je ubijeno šest članova porodica Bibić i Mekić, zatim ubijanje najmlađih, tek rođenih stanovnika Sarajeva u granatiranju porodilišta, kada su ubijene tri bebe u inkubatorima, kao i granatiranje ljudi u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina, nagovijestili su još u prvim danima opsade načine i metode ratovanja.
Nije bitno što je u Sarajevu, prema dosadašnjim istraživanjima Instituta za istraživanje ratnih zločina, od ukupnog broja ubijene djece, deset posto ubijeno snajperom. Istraživanja su također pokazala da je najveći broj djece ubijene snajperom gađan u glavu i predio oko srca, što jasno pokazuje namjeru. Dječak Amar Vuk ubijen je na spavanju. Sedin Ivazović pogođen je u sljepoočnicu. Amir Kerla pogođen je u glavu. Sead Lagumdžija pogođen je u trenutku dok je pokušavao pomoći ranjenom prijatelju. Kemal Ligata ubijen je dok je držao krišku hljeba u ruci, snajper ga je pogodio u oko. Jasenka Mašić pogođena je u vrat. Nermin Divović dječak je pogođen snajperom u glavu pored transportera UN-a. Snajperista je prvo pogodio njegovu majku Dženanu, metak joj je prošao kroz stomak i ubio njenog sina.
Odbrana Stanislava Galića u postupku pred sudom u Haagu tvrdila je da snage Sarajevsko‑romanijskog korpusa uopće nisu imale snajpere.
Ne iznenađuje nimalo izvještaj Komisije koji je u suštini nacionalističko-mitomanska verzija historije kakva se odavno propagira u nekim srpskim i srbijanskim krugovima. Iznenađuje mlak, odnosno nikakav odgovor zvaničnika iz Sarajeva jer na izvještaj su do sada reagirali isključivo mediji i neke od osoba iz javnog života koje su u kratkim crtama, na karticu-dvije teksta, bez problema, činjenicama i argumentima satrali sve ono što su članovi famozne Dodikove Komisije nalupali na 1.250 stranica izvještaja.
“Opsada Sarajeva i dalje je jedan od najeklatantnijih primjera razorne moći srpskog nacionalističkog projekta regionalne hegemonije, koji datira od samih početaka srpske države na Balkanu. Izvještaj koji je plaćen novcem poreznih obveznika ima za cilj prikrivanje tog projekta, njegovo 'civiliziranje' i normaliziranje. Izvještaj koketira sa rastućom krajnjom desnicom u Evropi, ali i dalje od Evrope, i dolazi u trenutku kada se ideje o 'mirnoj podjeli' Bosne i Hercegovine čuju u nekim krugovima u EU. Okolnosti se čine kao eho devedesetih”, kaže u svojoj analizi Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, zaključujući: “U konačnoj analizi, izvještaj 'Nezavisne međunarodne istražne komisije o stradanjima Srba u Sarajevu između 1991. i 1995. godine' nije ništa drugo do nastavak opsade mirnim putem. Sada je sam narativ pod opsadom. Istina je ta koja se terorizira i ima za cilj da bude ubijena.”
Na izvanredan je način na svom Twitteru reagirao Dragan Mioković, penzionirani policajac i svjedok na haškim suđenjima ratnim zločincima, među kojima je i ono Radovanu Karadžiću. Mioković je, tokom Opsade Sarajeva, obavio brojne uviđaje ubistava građana Sarajeva koje su granatama i snajperima počinili pripadnici VRS-a.
Oslanjajući se na vlastito iskustvo i provjerene i dokumentirane činjenice koje je utvrdio Istraživačko-dokumentacioni centar pod rukovodstvom Mirsada Tokače, Mioković je, sjećajući se 1.425 dana opsade Sarajeva tokom kojih je s položaja VRS-a ubijeno više od 11.000 ljudi, među kojima je 1.600 djece, napisao: “Nije bila blokada, nego opsada Sarajeva. Opsadu je isplanirala i realizovala JNA iz vrlo jasnih vlastitih vojnih i političkih pobuda, tako da je teza o sprječavanju agresije na RS iz Sarajeva – suluda. Potpuno proizvoljno, ničim adekvatno potkrijepljeno i netačno, u izvještaju se navodi podatak o 3.200 smrtno stradalih Srba u dijelu Sarajeva koje je tokom opsade bilo pod kontrolom ARBiH. Tokom opsade Sarajeva, na području svih 10 predratnih opština koje su pripadale Sarajevu, znači, uključujući i one koje su sve vrijeme opsade bile pod kontrolom VRS, na razne načine je smrtno stradalo 1.210 Srba.
U redovima ARBiH i MUPRBiH, tokom opsade Sarajeva u borbama je poginulo 235 Srba koji su branili Sarajevo. U redovima VRS koja je opsjedala Grad poginulo je u istom periodu 2.235 Srba. Zbirno, u dijelu Sarajeva koje je bilo pod opsadom VRS, smrtno je stradalo 2.697 Srba koji su prije rata, po popisu iz '91, bili stanovnici Sarajeva. Od tog broja, 235 je branilaca i 2.235 vojnika VRS koji su poginuli u borbenim dejstvima i 227 civila srpske nacionalnosti. Iza svakog gore iznesenog broja stoje imena i prezimena žrtava, vrijeme, mjesto i način pogibije, što je lako provjerljivo i dostupno na internetu.
Izvještaj ni jednom rečenicom ne problematizira činjenicu da je srpska vojska sve vrijeme opsade djelovala po gradu iz svih oruđa i oružja, iako su znali da je tu, sve vrijeme opsade, bilo nekoliko desetina hiljada Srba. Nijednim relevantnim dokazom u izvještaju nije potkrijepljen proizvoljno iznesen i netačan podatak o 211 logora za Srbe u Sarajevu u tom periodu.
Niko relevantan nikada nije sporio činjenicu da je bilo slučajeva odvođenja ljudi srpske nacionalnosti na različite lokacije gdje su maltretirani, fizički zlostavljani, a bilo je, nažalost, slučajeva kada su neki od tih ljudi i ubijeni. Postoje relevantni pokazatelji da su takvi slučajevi istraživani, kako tokom, tako i poslije rata. Kazani su krvavo prljava mrlja na obrazu Sarajeva koje se branilo i odbranili časno, oni su bili eksces proizveden manijakalnošću jednog čovjeka i nekolicine njegovih sljedbenika, kao i nespremnosti politike da se suoči s činjenicom da zločinaca ima i među nama, i to, blagovremeno, sasiječe u korijenu, a ne urnek ponašanja i postupanja, čak ni ogromne većine pripadnika brigade kojom je taj monstrum komandovao. Dapače”, napisao je Mioković, zaključivši:
“Izvještaj nije rađen za i zarad (srpskih) žrtava, nego predstavlja pokušaj ozvaničenja novog mitskog konteksta za Sarajevo, koji kao takav treba poslužiti kao kontrapunkt pomno planiranim i strateški vršenim zločinima, prvo JNA, a onda VRS širom BiH, od Bijeljine, Zvornika do Brčkog i Prijedora, ali prije svega, genocidu počinjenom u Srebrenici. Volio bih da griješim u procjeni da će citati iz ovog, na 1.300 strana ispisanog pamfleta, praktično, laži sazdane na brižljivo selektiranim poluistinama, vrlo brzo postati 'argumenti' koje će republičkosrpska, ali i prekodrinska politička elita, posebno ona zadužena za inoposlove, početi ispaljivati na sve četiri strane svijeta na dnevnoj bazi.”
