S druge strane, čak i ako su neki aspekti Muhamedove religije strani zapadnoj kulturnoj svijesti, može se s pravom ustvrditi da osnovne moralne ideje islama nipošto nisu u isključivoj suprotnosti s moralnim i etičkim pogledima Zapada, već gdje i islam na svoj način postavlja istinitost, poštenje, odanost dužnosti i zakonitost kao neprikosnovenu normu ljudskog mišljenja i djelovanja... Također se sa sigurnošću može reći da ni bogoslužje niti bilo koja druga aktivnost vjerskog života od strane učitelja islama u Austriji neće ni na koji način vrijeđati ili biti u suprotnosti s prevladavajućim kulturnim pogledima...

Bez sumnje, spisi iz kojih su izvedena učenja islama sadrže ideje kojima se u mnogim aspektima ne može poreći veličanstvenost i dubina, mudrost i poezija... Suočeni s ovim činjenicama, u vezi sa traženim zakonodavnim djelovanjem, mogu se zanemariti neki dodaci koji se ne žele skladno uklopiti s uvjerenjem naše moralne kulturne svijesti... Kad se otkrije osjećaj dužnosti, nema sumnje da ni bogoslužna praksa ni drugi izrazi vjerskog uvjerenja koji se javljaju ne mogu izazvati uvredu ili proturječiti postulatima kulturnog života sada ili u budućnosti.

Ministar kulture Karl Graf Stürgkh caru Franji Josipu 5. juna 1909. u vezi s nacrtom Zakona o islamu.

Odnos između Evrope, koju je oblikovalo kršćanstvo i islam, dugo je bio određen vjerskim i političkim antagonizmom. Osmanska opsada Beča dugo je bila snažna u kolektivnom sjećanju. To se promijenilo Berlinskim kongresom 1878. godine, kojim je okončan rat protiv osmanske vlasti, a prilikom nove podjele teritorija Bosna i Hercegovina je najprije dodijeljena Austro-Ugarskoj na upravu, a nešto je kasnije, 1908. godine, i anektirana.

Zbog toga je bilo potrebno uključiti područje s većinskim muslimanskim stanovništvom u pravni sistem monarhije i uskladiti islam s Temeljnim državnim zakonom o općim pravima građana, koji je bio na snazi ​​od 1867. godine. U tom zakonu je, između ostalog, stajalo: “Svaka zakonom priznata crkva i vjerska zajednica ima pravo na zajedničku javnu vjersku praksu, samostalno ustrojava i upravlja svojim unutarnjim poslovima”, ali je ujedno, “kao i svako društvo, podvrgnuta općim državnim zakonima”. Tako je Austrija integracijom islama u nacionalni pravni sistem postala jedinstven slučaj.

Takozvani “Islamski zakon” suspendovan je po okončanju Prvog svjetskog rata i nestanka monarhije, a muslimani u Austriji mogli su se ponovno organizirati u udruženja tek nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zbog sve većeg broja muslimana koji su 1960-ih godina dolazili u Austriju, prvenstveno kao gastarbajteri, osnovana je vjerska zajednica na temelju zakona iz 1912. godine.

Okupacijom Bosne i Hercegovine Habsburška Monarhija morala je prvi put suočiti se s izazovom primanja islamskog stanovništva pod svoje okrilje. Nakon što je Austro-Ugarska dobila ovlaštenje da upravlja Bosnom i Hercegovinom u skladu s Berlinskim ugovorom 1878. godine, austrijski car proglasio je “da će svi sinovi ove zemlje uživati ​​jednaka prava pod zakonom, da će svi biti zaštićeni tokom svojih života, u svojoj vjeri, u svojim stvarima”. Te 1878. Austro-Ugarska više nije bila katoličko carstvo, piše Austrijanac Richard Potz u svom radu objavljenom na stotu godišnjicu izglasavanja zakona.

“Temeljni državni zakon o općim pravima građana” iz 1867. godine donio je prekretnicu u pravnoj državi s ustavnom ravnopravnošću zakonom priznatih crkava i vjerskih zajednica, koja, međutim, nije isključivala državno pravo nadzora. Prema članu 15. tog zakona, “svaka zakonom priznata crkva i vjerska zajednica ima pravo zajedničkog javnog vjerskog obreda, samostalno uređuje i upravlja svojim unutarnjim poslovima, [...] ali je, kao i svako društvo, podvrgnuta općim državnim zakonima”.

U konvenciji koja je zaključena s Osmanskim Carstvom 21. aprila 1879. godine garantirana je sloboda vjere u Bosni i Hercegovini, a posebno javno ispovijedanje vjere, što je prije svega bilo usmjereno ka muslimanima. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini 1882. reorganizirana je, što je sa sobom donijelo i određenu “hijerarhiju” po kršćanskom uzoru. Najniži nivo organizacije bio je džemat, nakon njega naredna administrativna jedinica bio je medžlis s muftijstvom. Bosna je brojala osam muftijstava. Na čelu organizacije stajao je reisul-ulema, kojeg je biralo najviše zakonodavno tijelo Islamske zajednice – Generalni sabor. Njegovo izvršno tijelo bio je Rijaset u Sarajevu, koji postoji i danas.

Tako se prvi put na evropskom tlu autohtono muslimansko stanovništvo suočilo sa zapadnim državnim sistemom koji je garantirao slobodu vjere. Austrijski vjerozakonski sistem je također trebao odrediti put kojim će islam u Bosni krenuti u budućnosti. Organizacijska struktura bosanskih muslimana poslužit će 1978. godine kao uzor prilikom konstituiranja Islamske vjerske zajednice u Austriji.

U zemlji kojom je stoljećima dominiralo muslimansko stanovništvo cilj je bio uspostaviti vjerski neutralan sistem koji muslimani nisu smatrali previše diskriminirajućim. Austrijska je uprava postupala vrlo oprezno, godine 1881. čitav niz turskih zakona uvršten je u prevodu u četverotomnu Zbirku zakona, uredaba i standardnih uputa izdanih za Bosnu i Hercegovinu,  izdanu u Beču, a 1883. priručnik Bračno pravo, porodično pravo i Zakon o nasljeđivanju muhamedanaca po hanefijskom obredu na njemačkom.

Značaj ovih zakona bio je u tome da je u Bosni bila dopuštena poligamija za muslimane, zabranjen ulazak u ženske prostorije, a postojali su propisi o pokrivanju i skidanju vela na sudu. Ovaj se zakon u osnovi nastavio primjenjivati ​​na Muslimane u Jugoslaviji sve do poslije Drugog svjetskog rata. Bez obzira na to što se austrougarska uprava nije uvijek ponašala ispravno i na najsretniji način, saradnja s bosanskim muslimanima rezultirala je njihovom evropskom orijentacijom.

Samo nekoliko sedmica nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine predstavnici muslimana koji su živjeli u Beču izjašnjavali su se o tome postoji li “spremnost da se pravno prizna islam”. Nedugo zatim dolazi i molba istog sadržaja od jednog Akcijskog odbora austrijskog orijentalnog društva za gradnju džamije u Beču od 22. januara 1909. godine. I u ovoj se molbi izričito govori o namjeri gradonačelnika Beča Karla Luegera za muslimane koji žive u Beču da sagrade džamiju. Osvrćući se na pravnu situaciju, koja je zabranjivala nepriznatim vjeroispovijestima javno ispovijedanje vjere, priznavanje prema Zakonu o priznanju bilo je opisano kao nužan preduvjet za izgradnju džamije.

Međutim, ministarstvo je odbilo rješavati ovaj zahtjev, budući da nemuslimanski Akcijski odbor Orientvereina nije imao legitimitet za takav zahtjev za priznanje. Ipak, odlučeno je obratiti se zajedničkom ministarstvu finansija nadležnom za Bosnu, koje je bilo “naklonjeno cilju takve akcije”. Nakon “prethodne rasprave o modalitetima priznanja islamske vjeroispovijesti u Austriji” 14. januara 1909. godine brzo su sastavljena tri nacrta koja su trebala poslužiti kao osnova za daljnje pregovore.

U radnoj grupi bila su zastupljena tri austrijska ministarstva, Ministarstvo kulture i obrazovanja, Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo unutrašnjih poslova, a njihovi predstavnici sastali su se prvi put 25. i 27. februara 1909. godine. Prvo je revidiran naslov zakona. Brzo su se složili oko naziva Zakon o pravnom statusu sljedbenika islama.

U početku se išlo na to da se postigne pravna ravnopravnost pripadnika islama s pripadnicima zakonom priznatih crkava i vjerskih zajednica. S tim u vezi postavljeno je i pitanje opsega priznanja. Predstavnik Ministarstva vanjskih poslova izrazio je rezervu prema širokoj formulaciji, ocijenivši da je “previše nejasna” jer “[može] obuhvatiti sve muhamedanske obrede, dok su u Bosni i Hercegovini samo sunitski muhamedanci [živjeli] po hanefijskom obredu”. Osim ovog nejasnog opsega, u radnoj skupini izneseni su i drugi argumenti protiv široke formulacije kakvi su političko razmatranje Osmanskog Carstva, nadalje činjenica da se širokom formulacijom ne obraća dovoljno pažnje na kontrast između sunita i šiija i, konačno, da se u zakonu “[može] dati prednost evropskom muhamedancu nad njegovim drugim istovjernicima [...] bez oklijevanja”, što aludira na tradicionalnu klasifikaciju hanefijske pravne škole kao “evropsko-islamske”. Konačno, radna grupa odobrila je ograničenje na “sljedbenike islama po hanefijskom obredu”.

Članovi radne grupe najviše su raspravljali o pitanju bračnog prava i od prvog dana su zastupali stajalište da bi se u pogledu “muslimanskih brakova za državni sektor moralo zauzeti stajalište obaveznog građanskog braka”. U konačnici, muslimani su postali prva grupa za koju je u Austriji uveden obavezni građanski brak.

Dana 5. juna ponovo su sažeta očitovanja svih ministarstava o nacrtu zakona, a Ministarstvu vanjskih poslova predloženo je da se ambasadoru pri Svetoj Stolici daju upute za suzbijanje bilo kakvog pogrešnog tumačenja ovog prijedloga zakona od strane “mjerodavnih rimskih krugova”, međutim, to bi trebalo biti učinjeno samo na neformalan, neslužbeni način. Ministarstvo kulture također je objavilo sažetak argumenata u korist priznavanja islama, nastojeći prije svega otkloniti bojazni da bi zakon mogao poslužiti širenju islama ili dovesti do državnog priznavanja poligamnih brakova. Naposljetku, istaknuto je i kako je “cjelokupan građanski stav da su lokalni muhamedanci ispravno lojalni” i “njihovo vjersko udruženje ni na koji način ne vrijeđa bilo koja prava ili interese drugih vjerskih denominacija koje postoje u državi”.

Ambasador grof Szécsen zatim je u Rimu u tajnosti razgovarao o tom pitanju s vatikanskim državnim sekretarom koji je zakonsku mjeru smatrao “prilično samorazumljivom”. Konačno, u završnom ministarskom govoru caru Franji Josipu 5. juna 1909. ministar obrazovanja Karl Graf Stürgkh obrazlaže sve detalje zakona, a prijedlog zakona predstavljen je u parlamentu 19. juna, gdje je tokom rasprave “islam opet ocijenjen izuzetno pozitivno”.

Nakon što se s nacrtom zakona više nije moglo baviti u Herrenhausu (Domu lordova) iz formalnih razloga, morao je ponovno biti dodijeljen posebnoj komisiji u jesen 1909. Izvještaj ove posebne komisije ukratko ponavlja osnovna razmatranja koja su dovela do prijedloga zakona, ali ih nadopunjuje s nekoliko dodatnih komentara. Iako postoje neke rezerve u pogledu Islamskog zakona, u izvještaju Komisije nastavljeno je s naglašavanjem pozitivnih aspekata islama: “Treba napomenuti da je islam monoteistička religija; prema njegovom učenju, Bog je jedan, duhovan i vječan; mudrost, svemoć i milosrđe su svojstva Boga. Islam uči o besmrtnosti duše, budućim nagradama i kaznama, a u Kur'anu postoje i drugi odlomci visoke etičke vrijednosti.”

Dalje se kaže: “Bez sumnje, sveti spisi iz kojih se trebaju izvesti učenja islama sadrže ideje kojima se u mnogim područjima ne može poreći veličanstvenost i dubina, mudrost i poezija... Suočeni s ovim činjenicama, u vezi s predloženim zakonodavnim djelovanjem, mogu se zanemariti neki dodaci koji ne žele harmonično pridonijeti uvjerenju naše moralne kulturne svijesti.” Ovo je bila preteča trenutnog evropskog vjerskopravnog standarda koji kaže da kod pravnog priznanja vjerskog društva ne bi trebala biti presudna pojedinačna uvjerenja i propisi, nego kvalitativno ukupno stanje i ciljevi zajednice kao cjeline. Tada je rečeno da, budući da se “u životu učitelja islama otkriva duboka unutarnja vjera u Boga u isto vrijeme kao i visok osjećaj etičke dužnosti, nema sumnje da niti prakticiranje kulta niti inače prisutni izrazi vjerskog uvjerenja uzrokuju vrijeđanje ili proturječe postulatima kulturnog života koji su sada postavljeni ili bi mogli biti postavljeni u budućnosti”.

Zakon je ponovo prošao parlamentarnu proceduru, kako u Domu lordova, tako i u Zastupničkom domu, te je stupio na snagu 15. jula 1912. godine. Tako je nastao austrijski Zakon o islamu, koji je imao dugoročni učinak u republici koja je postala manja i proširena u drugoj polovici 20. stoljeća. Dvadeseto stoljeće stvorilo je posebne uvjete u vezi s pravnom integracijom muslimana u zapadnoj i srednjoj Evropi. Što se tiče muslimanskog života nakon raspada Habsburške monarhije, posebno je vrijedno spomena Islamsko kulturno društvo, koje su osnovali austrijski muslimani 1932. godine. U skladu s bečkom tradicijom, bilo je osnovano u kafani. Prvi predsjednik bio je etnolog Leopold/Omar Rolf von Ehrenfels, koji je primio islam u Berlinu 1927. godine.

Nakon anšlusa Austrije nacističkoj Njemačkoj, Islamska kulturna zajednica je raspuštena, Ehrenfels je morao emigrirati i postao je profesor antropologije u Madrasu, gdje se bavio etnologijom Indije i položajem žena u indijskom društvu. Najistaknutiji musliman austrijskog porijekla u 20. stoljeću bio je Leopold Weiss, koji je rođen u Lembergu 1900. kao sin advokata iz porodice rabina, odrastao u Beču i nakon putovanja u Palestinu i kontakata i upoznavanja prvenstveno s načinom života arapskih beduina, godine 1926. primio je islam u berlinskoj muslimanskoj zajednici i promijenio ime u Muhammad Asad.

Potom je od 1927. do 1932. godine živio u Saudijskoj Arabiji, gdje je postao čovjek od povjerenja Ibn Sauda, ​​osnivača Saudijske Arabije. Godine 1932. otišao je u Indiju, gdje je stupio u kontakt s Muhammadom Iqbalom i pomogao u pripremama za nezavisnost onoga što je kasnije postalo Pakistan. Tokom Drugog svjetskog rata živio je u britanskom logoru za interniranje. Njegovi pokušaji da svoju porodicu dovede u Britansku Indiju nisu uspjeli i cijela mu je porodica ubijena u koncentracionim logorima. Dana 14. aprila 2008. trg ispred glavnog ulaza u UNO City u Beču nazvan je Muhammad-Asad-Platz u njegovu čast.

Zakon je stupio na snagu 10. augusta 1912. godine. Njime je potvrđeno državno priznanje islama kao vjere od strane Austrije, koje je postojalo od 1874. godine. Austrija je bila prva nemuslimanska zemlja u Evropi koja je službeno priznala islam kao vjersku zajednicu, a jedna od posljedica usvajanja zakona bila je ta da je veliki broj muslimana postao državljanima Austrije.

Još prije aneksije Bosne i Hercegovine Habsburgovci su za ovo područje predvidjeli potpunu slobodu vjere zato što muslimani “ne samo da posjeduju najveće bogatstvo već predstavljaju i relativno najnapredniji i najobrazovaniji dio stanovništva”. Samo nekoliko sedmica nakon aneksije, muslimani koji žive u Beču obratili su se političarima sa zahtjevom da se “islamu da pravno priznanje”. Pokušaji osnivanja džamije u Beču isprva nisu uspjeli. Ipak, austrijski Islamski zakon imao je dugoročan učinak i stvorio jedinstvene uvjete u drugoj polovini 20. stoljeća u pogledu pravne integracije muslimana u Zapadnoj i Srednjoj Evropi.

Car Franjo Josip potpomogao je izgradnju džamije u Beču s 250.000 zlatnih kruna. Gradonačelnik Beča Karl Lueger je za tu svrhu dao zemljište, međutim, zbog izbijanja Prvog svjetskog rata do izgradnje nikada nije došlo. Nakon raspada Habsburške Monarhije u Austriji je ostalo samo nekoliko muslimana. Ipak, zakon se nastavilo primjenjivati ​​i nakon Prvog svjetskog rata.

U vrijeme kada je islam priznat na području današnje Austrije živjelo je oko 1.500 muslimana. Kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu, tim potezom je postala država za, pretpostavlja se, 600 hiljada muslimana. Nakon Prvog svjetskog rata, u početku se činilo da Islamski zakon više nema nikakve važnosti jer je tada u Austriji živjelo tek nekoliko stotina muslimana.

Nakon Drugog svjetskog rata broj muslimana u Austriji ponovno raste, najprije zbog studenata iz arapskih zemalja, kasnije preko gastarbajtera iz Jugoslavije i Turske. Godine 1964. u Austriji je živjelo oko 8.000 muslimana. Od 1971. godine udruženje “Moslemischer Sozialdienst” (Muslimanska društvena služba), osnovano 1963. godine, pokušavalo je ponovo aktivirati Islamski zakon. Godine 1979. odobren je njihov zahtjev za osnivanje IGGiÖ-a, krovne organizacije muslimana u Austriji. Na temelju islamskog zakona predstavnici Muslimanske društvene službe podnijeli su zahtjev za priznanje vjerske zajednice koja je konačno i konstituirana drugog maja 1979.

Islamski je zakon, manje-više u istoj formi, bio na snazi sve do februara 2015. godine, kada je austrijski Parlament prihvatio njegove izmjene kojima se pokušalo urediti status muslimanske zajednice i vjernika u državi. Između ostalog, tada je izmjenama zakona zabranjeno finansiranje muslimanske zajednice iz inozemstva, ali se ušlo u osnivanje studija islamske teologije.

Zakonom je određeno da imami iz inozemstva mogu ostati na dužnosti najviše godinu dana, obavezuje islamsku zajednicu da smijeni s dužnosti imame koji su osuđeni na zatvorsku kaznu od godinu dana i više. Osim ovoga, zakonom su određene i neke pogodnosti pa je tako predviđeno otvaranje šest radnih mjesta za nastavno osoblje na islamsko-teološkom studiju na Bečkom univerzitetu, zakon prvi put uređuje i dušebrižništvo za muslimane u vojsci, zatvorima, bolnicama i staračkim domovima.

Muslimanima u Austriji dopuštena je “proizvodnja mesnih proizvoda i drugih namirnica u skladu s njihovim vjerskim propisima”, čime se zakonom uređuje obredno klanje, koje je kamen spoticanja u mnogim evropskim državama, a zakon uređuje i “odgovarajući” vjerski odgoj djece, kao i obrede poput obrezivanja muškaraca.