Već na početku 19. stoljeća Srbi su pokrenuli niz pobuna protiv tadašnje Turske vlasti. U krvavim obračunima stradalo je nezaštićeno muslimansko stanovništvo na čitavoj teritoriji Srbije, međutim jedan se posebno izdvaja, a to je genocid u Sjenici 1809. godine.
U ovom strašnom zločinu koji je gotovo prepolovio broj stanovnika Sjenici stradalo je oko 2.500 Bošnjaka. Ovaj necivilizacijski postupak tadašnjeg srpskog režima pod vođstvom Karađorđa Petrovića, nažalost bio je uvod u stradanja koje je preživio bošnjački narod sa teriotorije Sandžaka.
Jedan savremenik ovih strašnih zločina u Sjenici Antonije Protić bilježi sljedeće:
„Valja mi istinu kazati. Karađorđe je Turcima (odnosi se na Bošnjake ) učinio na častan način puštati Turke, sa ženama, djecom i malom. No, ujutru, kad su započeli Turci izlaziti iz grada, Srbi ne čekajući da izvrve iz grada, no započnu uskakati preko zida unutra. Karađorđe je branio i odbijao, ali nije mogao vojsku zaustaviti. Turci jedva uspiju tri časti izaći iz grada, a proći koji su se zatekli, okrenu na naše pucati i u tome se povede strašan po polju sjeničkom boj. Ovdje se nije gledalo ni muško ni žensko, a je li koji Turčin sa kadom umak’o to se ne zna.“
O stradanju sjeničkih Bošnjaka govori i Vuk Karadžić:
„Nije dužnost istoričara da krije od naroda njegovu sramotu nego da mu je, kao istinoljubac otkriva u cilju odbacivanja takve prošlosti. Zbog toga što je istinito prikazao zlodjela i nemanja časti pri davanju riječi i poštovanju dogovora (čojstva), koja su ustanici na čelu sa Karađorđem počinili nad sjeničkim življem.“
Javno iznešeni stavovi srpskih intelektualaca govore nam o kakvom se zločinu radilo, ali i o tome da je postojala moralna odgovornost pojedinih Srba, koji nisu mirno posmatrali ono što njihovi sunarodnjaci rade. Nažalost, takvih je bilo veoma malo, jer da je bilo drugačije, sasvim sigurno se ovako strašan zločin ne bi desio.
Odlukama Berlinskog kongresa održanog u ljeto 1878. definitivno su razdvojeni Bosna i Sandžak. Ova odluka naišla je na osudu kako kod bošnjačkih intelektulaca unutar Bosne tako i kod intelektualne elite Sandžaka. Ipak, trenutna politička situacija nije dozvoljavala bilo kakve ozbiljnije istupe pa je tako ova odluka morala biti ispoštovana. U Sandžaku je vladala velika neizvjesnost i nepovjerenje prema novim „vladarima“, što je sasvim razumljivo nakon zločina koji su se desili pri kraju osmanske vladavine.
Nažalost, problemi za Bošnjake Sandžaka tek su uslijedili tokom Balkanskih ratova 1912. Uvidjevši slabost Bošnjaka i lošu vojnu organiziranost, Srbija i Crna gora na sve načine su željele da ovu teritoriju uputpunosti pridobiju za sebe. Porazi osmanske vojske na različitim frontovima olakšali su zamisao ovim državama koje su uspješno podijelile Sandžak nakon ratova i to tako što je Crna Gora dobila Pljevski, Bjelopoljski i Rožajski srez, te Plav i Gusinje, a ostatak je pripao Srbiji.
Razdvajanje Bošnjaka Sandžaka na dvije različite države, bio je još jedan u nizu udaraca koje je naš narod morao podnijeti. Veliki broj Bošnjaka na prostoru Sandžaka je i pokršten, prvenstveno u Gusinju, gdje je pokršteno 12,000 muslimana. Najviše je Bošnjaka iseljeno je iz Pljevlja njih oko 10,000, a u Plavu je strijeljano oko 1000 lica.
Sa teritorije kojom je zavladala Crna Gora u Sandžaku smatra se da je iseljeno oko 120,000 muslimana, dok je sa teritorije koja je pripala Srbiji iseljeno oko 40,000 Bošnjaka. Sve ove nepovoljne okolnosti koje su sistematski činjene u kontinuitetu, ipak nisu uspjele jedno, a to je da Bošnjake Sandžaka idejno odvoje od svoje matice Bosne i Hercegovine.
Čekajući pogodan trenutak gradonačelnici sandžačkih gradova pripremali su se za konferenciju na kojoj će raspravljati o trenutnom statusu Bošnjaka Sandžaka. Međutim, različite političke okolnosti uvjetovale su održavanje ove konferencije, pa je onda održana tek pred sami kraj Prvog svjetskog rata 8. augusta 1917. godine.
Konferencija je održana u Sjenici, gradu čija je sudbina sasvim sigurno bila jedan od razloga za sazivanje ove konferencije. Na Sjeničkoj konferenciji prisustvovali su:
– Pljevalja, Mehmed-paša Bajrović, u svojstvu gradonačelnika i trojica delegata;
– Bijelog Polja, Hilmi-beg Kajabegović, načelnik grada;
– Berana, Duljko Rahmusović, načelnik grada;
– Rožaja, Sulejman-ef. Ćatović, muderris;
– Lozne, Ahmet Šahman, ljekar;
– Novog Pazara, Riza-beg Muratbegović, gradonačelnik;
– Sjenice, Rušdi-ef. Spahić, gradonačelnik;
– Prijepolja, Murat-beg Hašimbegović, gradonačelnik i Husni-ef. Jusufbegović;
– Priboja, Hasanagić (ime nije nije zapisano u izvorima), gradonačelnik;
– Nove Varoši, Sulejman-ef. Šećeragić, gradonačelnik.
Svi ovi uglednici bili su svjesni kroz šta je prošao bošnjački narod tokom predhodnog perioda, te zbog toga ne treba da čudi jedinstveni stav prema svim otvorenim pitanjima na ovoj konferenciji. Sandžački uglednici raspravljali su o tome koji putem trebaju krenuti nakon svih dešavanja. Svi su bili ujednačenog razmišljanja, Sandžak treba pripojiti svojoj matici Bosni i Hercegovini!
Ovakav razvoj događaja sasvim sigurno je bio očekivan, pa je nakon međusobnih konsultacija donešena deklaracija u kojoj se promoviše jedinstvena ideja u kojoj se državno-pravni status Sandžaka vidi unutar svoje matice. Ovaj stav opravdavao se historijskom pozadinom i jedinstvenim bosanskim jezikom kao glavnim poveznicama dva odvojena naroda. Zahtjev je predan austrougarskoj upravi, međutim nakon završetka Prvog svjetskog rata uslijedilo je formiranje Kraljevine SHS, a to je za Bošnjake značilo da ulaze u novi period neizvjesnosti.
Represije i ugnjetavanja ponovo su stupila na snagu, a poruke konferencije proglašene su od strane nove države kao radikalne, što je izazvalo masovna hapšenja potpisnika Sjeničke konferencije. Ideja o pripajanju Sandžaka Bosni i Hercegovini pala je u drugi plan, a za tadašnju vlast činio se radikalnim i „utješni“ prijedlog kojem bi se Sandžaku dao status autonomije.
Tokom provođenja velikih represija prema svima koji su podržavali konferenciju iz augusta 1917. godine mnogi uglednici su gubili radna mjesta ili su zatvarani, a najdeblji kraj je izvukao gradonačelnik Bijelog Polja Hilmi-beg Kajabegović.
Naime, Kajabegović je prvi put uspio da pobjegne vlastima Kraljevine SHS, boraveći u Sarajevu, što je bio samo privremeni predah za ovog intelektualca. Misleći da je prošlo najgore uspio se vratiti u Crnu Goru 1924. godine gdje je sa još nekoliko svojih pratioca ubijen.
Na ovaj način odgovoreno je na zaključke Sjeničke konferencije, historijskog događaja o kojem danas 105 godine nakon njegovog održavanja nema puno podataka u našoj javnosti ili obrazovnim institucijama.
