Vikend je. Osamdeset i neka. Stojim i gledam u odraslije dječake dok igraju fudbal. Imam svu opremu, šorc i majicu s grbom sa šest baklji, replika reprezentativnih dresova. Kupio sam i kopačke, i kostobrane i štucne. Sve je tu. Stojim i čekam svoju priliku.
Prilazi mi stariji dječaci, Šipo i Berzo. “Kulo, jesi l' spreman, hoš igrat. Mijenjat ćeš Vladu. Nego, moraš promijenit dres, imaš li kakav žuti? Vidiš da smo svi u žutom...”, reče Šipo.
“Imam. Al’ kući”, odgovorih nevoljko, u nadi da ću moći igrati u postojećem. “I šta čekaš?”, upita me Berzo. Slegnuh ramenima. “Kući i presvuci!”, rekoše podsmjehujući se.
Što sam brže mogao otrčao sam do kuće, nekih pedesetak metara dalje, presvukao se i vratio na stadion. Možda desetak minuta da je to trajalo. Po povratku nije bilo nikoga na stadionu. Dobro su se išegačili – Berzo, Šipo, Ajdin, Dragan i ostala klapa – na moj račun.
Dan je. Ni topao niti hladan. Onako taman. Za igru. Komšija Fikret, s brkovima i plavom kosom, kao neka preslika starijeg Rudi Felera, dodaje loptu u krug. Igramo ševe na stadionu. Tu su Darko J., Benis K., Jasmin D., Vladimir i Dragan Ž., Armin , braća Vrapci – Damir i Denis. Admir Đ. je u ševi. Do nas doktor Šabanović. Mlađu kćerku Nejru, koju smo zvali Lelom, pridržava na tek kupljenom poniju marke “Rog”, učeći je voziti bicikl. Tu su i djevojčice Adrijana, Tanja, Amra... Prekinut ćemo ševu radi njih i igrati se, živog zida i probijanja... “Aberečke, abertute, aber koga ćete”, odzvanjat će na zelenim, tek pokošenim površinama, lomeći se dolinom, sve do krševa, ondje gdje se spajaju dvije rječice u rijeku Krivaju... Eho naše galame odbijat će se od stijena i vraćati nazad na stadion Fudbalskog kluba “Stupčanica”.
Bili smo na brani, kupalištu na rijeci Stupčanici, odmah ispod stadiona. Zabrundao je iznad naših glava luksuzan autobus. Izašli su fudbaleri. Tamnoputi. Mora da je greška!? Sljedećih dana redovno su dolazili. Iz neke su afričke zemlje. Nisu znali naš jezik. Nismo razumjeli njihov jezik. Sporazumijevali smo se i rukama i nogama, ali smo zaradili pozamašan džeparac dok smo dohvaćali lopte, koje bi prošle iznad visokih ograda, u dvorište onoga, što je predstavljalo tvornicu tekstila, industrijskog kombinata “ŠIK”. Desile su se, doduše i dvije-tri ukradene lopte. Jednu je smotao F. u peškir, praveći turban i tako prešavši na drugu obalu, mimo čuvara na stadionu. Druge se završile u rijeci, a pokupili su ih lokalni hohštapleri ne uvažavajući molbe trenera Tahira da lopte treba vratiti, da obraz treba čuvati.
“A šta si ti, delija ili grobar”, upitat će me Lazo, vlasnik ćevabdžinice na drugom spratu novog zanatskog centra, ondje gdje su se pravili najbolji ćevapi u gradu. “Pa... ja sam košarkaš”, odgovorih. “Za kog navijaš, bolan u fudbalu, pusti basket?”, bio je uporan Lazo. “Za ‘Zvezdu’”, rekoh. “A ti momče”, pogledao je Jaska. “I ja”, odgovori. (Nije odgovaralo istini. U mojoj i Jaskovoj kući navijalo se za Velež, jedino sam ja bio izuzetak.) “Dvije porcije ćevapa za delije, za ovaj sto... Na moj račun”, Reče Lazo. Bilo je to vrijeme kada su Prosinečki, Savićević, Pančev ispisivali zlatne stranice beogradskog kluba. Bilo je to vrijeme i uspjeha jugoslavenskih kolektivnih sportova: košarke, rukometa, odbojke, vaterpola, fudbala... Briljirali su Ivanišević i Seleš na teniskim terenima, Križaj na skijalištima. Svako je imao svog sportskog idola. Moji su bili u znaku sedmice – Kukoč i Prosinečki.
Svaki drugi vikend pratio sam FK “Stupčanicu”. Jedna mi je utakmica ostala u sjećanju. Igrač “Stupčanice” Tiho, karakteristične kovrdžave plave kose, pet puta tresao je protivničku mrežu. Ako su tri pogotka hattrick, kako se zove ono kad isti igrač pogodi pet puta? Nikada više takvu utakmicu, ni uživo, ni na tv, nisam gledao...
Vlado je pokosio Jaska, oštrim startom. Dok se Jasko previjao na stadionu, uslijedila je gužva na terenu. Pritrčali su jedni i drugi. Neko je opsovao iz naše ekipe. Kokalo je priletio, taj zdepasti i iskompleksirani dječak, svom snagom udario je nogom u leđa Jaska, koji je još ležao na travi. Ponovo je došlo do komešanja, uspjeli smo izgurati Kokala s terena. Dok se udaljavao u drugom smjeru, pokazivao nam je kažiprstom, prelazeći preko vrata. “Uskoro”, Reče. “Neće moći, moj ti babo pušku ima”, odgovori Jasko, koji se već bio pridigao. Cinično se nasmijao Kokalo i prijeteći poručio: “A moj stari bazuku. Gotovi ste!”
Bilo je neuobičajeno tiho. Nismo išli u školu. Kasno proljeće. Dosadno je bilo kući. Istrčao sam prema stadionu. Na moje iznenađenje, platica, drveni mostić koji je vodio do stadiona bio je srušen. Još su jedino, kao veza dviju obala, ostale dvije tanke sajle što su do jučer nosile daske, odnosno gazeći sloj platice. Krenuo sam preći na drugu obalu, držeći se rukom za gornju dok sam stopalima ukošeno gazio donju sajlu. Istrčao je komšija Džafer. “Nazad”, vrisnuo je tako da me je prepao, gotovo da sam izgubio ravnotežu i pao. Potom me grubo uhvatio za ruku i povukao nazad na cestu. “Jesi l' lud? Samo što rat nije počeo, a ti bi na stadion!”, i dalje je oštrim tonom i glasno govorio komšija.
Uslijedila je Agresija. Stadion je ostao. Bio je na manje od kilometar od prve borbene linije. Uništena je sva popratna infrastruktura. Svlačionica je stradala do neprepoznatljivosti.
Po završetku rata, igramo se u nekom drugom formatu lige. S propašću privrednih pogona, sve je stalo. Tako i sportski klubovi.
“Ko igra, babo?”, pita me petogodišnji sin. “‘Stupčanica’, bolan!”, u glas mu odgovaraju stariji devetogodišnji sin i trinaestogodišnja kćerka. Dvanaesti je juni. Utakmica u Olovu. Igraju domaća “Stupčanica” i “Iskra” iz Bugojna. Doigravanje za prvu ligu Federacije BiH. Gledam, nisam ovako bio uzbuđen još od vremena kada nam je poništen gol na mundijalu u Brazilu...
Posljednji zvižduk – Olle, olle “Stupčanica” ide dalje!!! “Stupčanica”, “Stupčanica”, “Stupčanica”, ori se na tribinama. Postignut je sto jedan gol za ulazak u Prvu ligu Federacije BiH.
Najveći je to uspjeh jednog sportskog kolektiva iz Olova do današnjih dana. Naviru mi sjećanja i suze.
Gledam “Danac” na tv-u, tako se danas zove stadion. Igralište našeg djetinjstva. Naše bezbrižnosti. Naše sreće. Ondje gdje smo se igrali fudbal, na male, družili se, kupali se na brani, dovodili prve simpatije, trčakarali, skakali, smijali se, budalesali, kartali u vrele ljetne dane, u hladu svlačionice, ondje gdje smo odrastali..
Gdje smo sad? Sarajevo, Tuzla, Zenica, Beograd, Split, München, Novi Sad, Sydney, Amsterdam, Seul... Dug je spisak mjesta na svim meridijanima i paralelama po kojima su rasuti dječaci i djevojčice rođeni osamdeset i neke, što su prve korake pravili na fudbalskom stadionu “Stupčanice” iz Olova.
I zato je bitno, zarad svih nas, generacija koja dolaze, da blješti, da šljašti, da se opet vrišti, da se opet raduje na stadionu. U našem Olovu.
Ako je rušenje platice devedeset druge simbolički predstavljalo raskid s našim djetinjstvom, dotadašnjim načinom života, sa zavičajnim mjestom, hoću da vjerujem da će ova pobjeda fudbalskog kluba, trideset godina poslije, biti nagovještaj boljih vremena.
Hoću da vjerujem da dolaze bolja vremena, za sve nas što smo rasli uz stadione i poligone gdje je bilo dovoljno široko – ma kako se zvao, za sve nas što ljubimo rodnu grudu a zarađujemo kruh izvan zavičaja, za sve nas rođene u predvečerje rata, za sve nas koje želimo da i naša djeca jednog dan istrče na zelene površine, mirišući svježe pokošenu travu, bezbrižnost, radost dok “rijeke Stupčanice” mirno teku...
