U momentima intenziviranja ionako složenih političkih dešavanja u Bosni i Hercegovini, posebno kada je riječ o Bošnjacima i Hrvatima, sintagma "Washingtonski sporazum" ponovno zauzima centralni prostor u javnom prostoru.

Iako se političke stranke s hrvatskim nacionalnim predznakom, predvođene dominantno Draganom Čovićem, sve glasnije pozivaju na svoja tumačenja, revizije ili čak potpuna poništavanja trenutnih aranžmana, pogled na dokumente potpisane u martu 1994. godine otkriva duboki jaz između onoga što je dogovoreno u Bijeloj kući i današnje političke stvarnosti.

Potpisan 18. marta 1994. godine u SAD-u, Washingtonski sporazum nije bio samo diplomatski papir, već historijska prekretnica koja je zaustavila sukobe između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), trasirajući put prema miru i zajedničkoj budućnosti unutar nečega što danas zovemo većim bh. entitetom.

Sporazum, čiji su potpisnici bili tadašnji premijer Haris Silajdžić, hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i Krešimir Zubak ispred tadašnje Herceg-Bosne, postavio je temelje za institucionalni razvoj i stabilizaciju odnosa. Njegov najznačajniji učinak bio je formiranje Federacije kroz kantonalno uređenje, čime je direktno ukinuta samoproglašena Herceg-Bosna.

Cilj je bio uspostaviti zajedničku vlast Bošnjaka i Hrvata i spriječiti dominaciju jednog naroda nad drugim kroz značajnu autonomiju kantona.

Tačke mimoilaženja

Iako je Washingtonski sporazum donio prijeko potrebni mir i udario temelje za kasniji Dejtonski mirovni sporazum, sve češće čujemo, kako je i ranije navedeno, zahtjeve političkih subjekata s hrvatskim nacionalnim predznakom o njegovom revidiranju, samostalnom tumačenju određenih stavki ili njihovom potpunom stavljanju van snage. Analizirajući suštinu sporazuma, jasno je na kojim se tačkama temelje ovi zahtjevi.

Prvi i ključni razlog leži u neostvarenoj ideji o konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije. Iako su tadašnji predsjednici Alija Izetbegović i Franjo Tuđman imali preliminarni dogovor, ta ideja nikada nije zaživjela u praksi. Danas se upravo ovaj neimplementirani dio koristi kao argument onih koji smatraju da je izvorni duh sporazuma iznevjeren.

Drugi razlog se odnosi na činjenicu da je Washingtonski sporazum prvobitno predviđao kantonalno uređenje na nivou cijele Bosne i Hercegovine, što je uključivalo i entitet Republika Srpska u ovaj model. Međutim, taj plan je kasnije odbačen, što je dovelo do asimetričnog uređenja države kakvo imamo danas.

Ukidanje paradržavnih tvorevina

S probosanskog aspekta, Washingtonski sporazum ostaje jedan od najvažnijih stubova državnosti. Njime je potvrđen kontinuitet institucionalne borbe za Bosnu i Hercegovinu, zaustavljeno nepotrebno prolijevanje krvi i, što je najvažnije, ukinute su paradržavne tvorevine poput Herceg-Bosne u korist jedinstvene federalne strukture.

Iako su interpretacije njegove dugoročne uloge danas različite, činjenice iz marta 1994. godine govore da je ovaj sporazum bio nužan korak prema očuvanju integriteta zemlje. Svaki poziv na njegovo poništavanje mora se posmatrati kroz prizmu onoga što je on suštinski donio, a to su mir, zajednička vlast i institucionalni okvir koji je spriječio daljnju fragmentaciju Bosne i Hercegovine.