Razgovarali smo sa Selmom Vuković, arhitekticom porijeklom iz Doboja i osnivačicom studija VAC Architects u Kaliforniji, o njenom životu, od napuštanja opkoljenog Doboja 1992. godine, preko integracije u američki obrazovni sistem, do završetka jednog od najselektivnijih arhitektonskih programa u Sjedinjenim Državama.

Ona je izgradila uspješnu karijeru i prepoznatljivu praksu.

Danas, kao registrovana arhitektica i poduzetnica, Vuković djeluje na presjeku stručne izvrsnosti, kulturne memorije i dijasporalne odgovornosti, istovremeno ostajući duboko povezana s Bosnom i Hercegovinom.

- Sretno djetinjstvo kasnih osamdesetih i predratnih devedesetih godina daju mi nostalgiju. Većinu djetinjstava sam provela kod očeve majke, dvadeset minuta od centra grada u starim željeznički zgradama. Duge ljetne večeri i igra sa rajom iza zgrada, simpatije i igra lastiša - prisjeća se ona svog djetinjstva u Doboju.

Ovaj grad, zbog agresije na našu domovinu, napustili su 2. maja, kako kaže, sasvim slučajno. Otišli su u Dubrovnik. 

- Roditelji nisu ni pretpostavili šta budućnost nosi ili sam bila premlada da razumijem okolnosti i situaciju u gradu. Mislim da su roditelji bili zabrinuti jer je dosta prijatelja otišlo, pogotovo iz starog grada. Sjećam se vojnika na ulicama. Kamioni nekih stranih ljudi. Već su naoružane patrole kružile ulicama. Kad smo došli do Hrvatske, sljedećeg dana veze su bile prekinute - priča nam ona.

Domovina je u srcu

Životni put Senada Suljića, od ratnog djetinjstva u Mihaljevićima do narednika u Iowa State Patrolu: Identitet nosim sa sobom

Biti izbjeglica u Hrvatskoj 1992. godine značilo je biti bez sigurnosti, i sa stalnim prisustvom neizvjesnosti, dodaje ona.

- Bosanske izbjeglice su bile poređene sa nečim lošim, kao niža klasa stanovništva. Sukobi u Hercegovini u tom periodu nisu olakšali naše stanje u Splitu. Ali opet, stekla sam doživotne prijatelje u toku boravka u Hrvatskoj, koje i danas cijenim - kaže nam Selma. 

U Sjedinjene Američke Države odlazi u decembru 1993. godine, što je bio potpuno drugačiji kulturni i društveni ambijent. 

- Dolazak u SAD je bio kulturni šok. Naravno, moj jezik je bio loš. Nepoznati ljudi, društvo, i jezik. U SAD-u sam nastavila drugi razred gimnazije. Poznavanje engleskog jezika je bilo minimalno. Jezik mi je bio najteže da savladam, ali vremenom i to je došlo na svoje. Familija mi je bila veliki oslonac i bosanska zajednica gdje smo živjeli. Davali smo jedni drugima podršku i pomagali da napredujemo - ističe sagovornica. 

Ona je primljena na jedan od najselektivnijih arhitektonskih programa u SAD-u. Pitali smo je šta je presudno doprinijelo njenom uspjehu pri upisu na Californiа Polytechnic State University.

- Uvijek sam vjerovala da je sve moguće ako imate volju i ljubav prema nečemu - jasno ona odgovara. 

"Cal Poly SLO je rangiran kao treći u naciji u programu arhitekture. Naravno bio je rigorozan program, kao i svaki fakultet. Bile su tu duge noći, nespavanje, skromni studentski život ali, mogu da kažem to je bio najljepši period. Učila sam pred poznatim arhitektima koji su bili moji mentori tokom školovanja i poslije u profesiji".

Također, razgovarali smo o tome i koje profesionalne i životne lekcije nosi iz perioda studiranja.

- Naravno odgovornost i disciplina su važni, ali ako uživate i volite ono što radite prvo, uspjeh uvijek prati - ističe ona. 

Radila je u više luksuznih firmi i na projektima koji obuhvataju škole, aerodrome i luksuzne stambene objekte. 

- Radili smo na velikom aerodromu u San Jose, CA. Poslovni prostori za Cisco u San Jose su bili instrumentalni jer smo počeli razvijati standard za održive i ekološki odgovorne principe u građevini - navodi Selma. 

Poslovni uspjeh

Srebreničanin Tahir Zukić u SAD-u: Kada vidiš mladića koji kaže "Želim biti kao ti" shvatiš da tvoj rad ima smisla

Važno je naglasiti da je onda položila svih 12 državnih ispita u Kaliforniji i stekla status registrovanog arhitekte, što je izuzetno zahtjevan proces.

- Najteže je bilo balansirati karijeru, familiju i učenje za državne testove. Državni testovi dolaze poslije fakulteta i tri godine prakse. Bilo mi je bitno da ih završim jer postati registrovani arhitekta je profesionalni cilj svakog studenta arhitekture - navodi sagovornica.

Godine 2011. osnovala je vlastitu firmu VAC Architects.

- Kao i svaki početak firma je trebala dosta marketinga i vremena da se ustanovi. Bio nam je cilj da dajemo dobre usluge i vremenom smo dobivali sve veće projekte i gradili profesionalne odnose sa ponovljenim klijente. Danas imamo trinaest aktivnih projekata - naglašava naša sagovornica.

Zapošljavala je i studente arhitekture iz Bosne i Hercegovine, omogućavajući im praktično iskustvo i rad na prestižnim projektima.

- Željela sam prije svega da omogućim finansijski prihod i da ih izložim američkoj praksi i građanskim zakonima - objašnjava ona.

Smatra da dijaspora ima veliku ulogu i obavezu do gaji bosansku kulturu u mladim osobama, pogotovo djeci koja su rođena izvan BiH, koja imaju ugroženi kulturni identitet.

- Ja uvijek kažem idem u Bosnu po zagrljaje i poljupce. Svake godine familija dolazi u Bosnu da se čuva jezik i kultura. Sva moja djeca su uvedena u matične knjige u Doboju i imaju bosansko državljanstvo - s ponosom kaže ona. 

U svojoj poruci je jasna "Bosna je kolijevka moga identiteta".

- To je moja zemlja. Ja sam prvo Bosanka, pa onda Amerikanka. Kroz svoju karijeru uvijek sam primala komplimente od Amerikanaca za Bošnjake koje rade u građevini. Mi smo veoma vrijedan narod i to se prepoznaje u Americi. A mladima bih poručila da budu ponosni na naš identitet i našu bogatu kulturu - zaključila je ona.