Uvijek veseo, uvijek s prijateljskim osmijehom na licu, po tome je bio poznat Gail Halvorsen. I po tome će ostati zapamćen jer je penzionisani pukovnik američkog ratnog zrakoplovstva preminuo četiri mjeseca nakon svog 101. rođendana.

Bio je daleko najpoznatiji veteran. lice berlinskog zračnog mosta. Bio je mormon koji je služio kao pilot transportnog aviona u Sjedinjenim Državama i južnom Atlantiku tokom Drugog svjetskog rata. To je Halvorsenu omogućilo da služi vojni rok bez kršenja njegovih uvjerenja, koja su zabranjivala nasilje.

Početkom jula 1948. tada 27-godišnjak poslan je u Njemačku. Sovjeti su prekinuli opskrbu zapadnog Berlina pa su Amerikanci, na prijedlog Luciusa D. Claya , odlučili da se ne predaju Sovjetima već da se dio grada opskrbi iz zraka.

To je bio zadatak za Halvorsena. I zbog svoje vjere uvijek je bio vedra, pozitivna osoba. I tako je ubrzo primijetio da uz ograde oko uzletišta u Tempelhofu uvijek stoje djeca i čeznutljivo gledaju u avione koji su letjeli noseći hranu, ćumur i drugu robu svako nekoliko minuta.

Nakon nekoliko dana, tokom kratkog predaha između letova, otišao je do djece kod ograde. "Oko 30 djece stajalo je tamo i gledalo kako avioni lete iznad krovova i slijeću“, pričao je desetljećima kasnije. Djeca su ga ugledala i prišla visokom čovjeku u američkoj uniformi. "Zdravo, kako si?" Halvorsen ih je prijateljski dozvao. Odgovor je bio nerazumljiva bujica riječi. Primijetio je da većina djece “nije dobro odjevena, ali je uredna”.

Halvorsen je osjetio kako su se istopile sve njegove predrasude o Nijemcima. Morao se vratiti u glavnu zračnu bazu Rhein kako bi odspavao još sat ili dva, a zatim se vratio u Berlin da leti. Ipak, okrenuo se i pružio djeci kroz ogradu dva štapića žvakaće gume koje je slučajno pronašao u džepu. Dvije trake za skoro 30 djece.

Vrativši se u bazu blizu Frankfurta, Halvorsen je došao na ideju. Napravio je male padobrane od maramica. Na njih je pričvrstio slatkiše koje je kupovao u trgovini ili izmolio od svojih suboraca i bacio ih kroz prozor kad su sljedeći put sletjeli u Tempelhof. Brzo se pročulo, pa je gomila djece nastavila rasti.

Ubrzo se Halvorsen vratio djeci uz ogradu. Zahvalili su mu se, ali i požalili da nikad nisu znali kada će doći njegov avion i kada će im bomboni pasti s neba. Opet je Halvorsen dobio ideju, mahnuo bi krilima svog C-54, tada bi djeca znala da će padati kiša "bombona". Ova ideja se pokazala kao jedan od najvećih PR uspjeha 20. stoljeća. Opet su američki avioni bacali svoj teret iznad bivše prijestolnice Reicha, ali ovoga puta nisu bile bombe kao 1944. i 1945. već slatkiši. Halvorsen je brzo dobio nadimak "Candy bomber“ a zbog njihanja krilima tokom približavanja zvali su ga i "Uncle Wiggly Wings".

Halvorsena je i kući dobio podršku za svoje ideje. Za to što je Berlinski zračni most, prva velika bitka Hladnog rata, završio jasnom pobjedom slobodnog svijeta nad komunističkim blokom, takođe je uveliko zaslužan Halvorsen. U najuaru 1949. vratio se u SAD, ali je njegova ideja ostala živjeti, od podneva do ranih večernjih sati još je padala kiša slatkiša iz aviona koji su se približavali aerodromu. Prema procjenama, više od 23 tone slatkiša bačeno je sa oko četvrt miliona malih padobrana.

Halvorsen je studirao i postao zrakoplovni inženjer. Njegovi nadređeni prihvatili su odluku da se ograniči na nenasilne aspekte službeničkog rada. Bio je uključen u razvoj satelitske tehnologije i planiranje prve američke svemirske stanice s ljudskom posadom. Godine 1970. Halvorsen se vratio u Berlin kao komandant zračne luke Tempelhof, kojom su upravljali Amerikanci. I nakon penzionisanja 1974. često je dolazio u Berlin gdje je imao brojne prijatelje.