Sjedim sam u rovu. Predvečerje je. Sve je turobno i tmurno, sve oko nas ima neki ružan miris. Ne može se to riječima opisati – vonja sve na paljevinu, na garež, na smrt.

Podijelili su nam nekog kuhanja za večeru, neku rižu s tragovima nareska. Turobnu tišinu poremeti tek poneki rafal koji se razlije posavskom ravnicom. Obišao nas je komandir iz 108. brčanske brigade. Kaže da bismo ujutro trebali dobiti još tri voda, da se pojača linija. Reče nam još i da je pojačanje stiglo na Jagodnjak, ali da ih neće večeras uvoditi...

Dio naših ostao je na tranšejama, a mi ostali zakunjali smo malo iza ponoći, dok nas oko tri sata nisu probudili. Javljeno je da se nešto čudno događa. Počelo je granatiranje, potpuno neuobičajeno za ovo doba noći. Komandir iz Srebrenika objasnio nam je da se ne javljaju momci čiji je položaj bio naniže, desno od nas – ili je neko prekinuo telefonsku žicu, ili njih ondje više nema. Odlučeno je odemo provjeriti šta se dogodilo.

Nas smo se četverica nabrzinu odjenuli i krenuli. Vodio nas je domaći čovjek koji je znao svaku kuću i svaki kutak u okolici. U meni se pojavi nekakav strah.

I MI TENKA ZA BITKU IMAMO

Krenusmo ulicom u trenutku kad je počelo fijukati. Čuo se zvižduk nadolazeće granate. Znaš po zvuku da leti prema tebi, a do tebe je da skočiš ispod nečega, bilo čega, samo da nisi nezaštićen, makar pokrio samo glavu, makar samo da sam sebe uvjeriš i utješiš da si zaštićen. Skačemo mi tako, zaliježemo na svaki fijuk granate.

Ubrzo smo se malo odmakli od naselja, ako se taj niz popaljenih i ruiniranih kuća mogao tako nazvati. Kako smo otišli ulijevo od ceste, i fijuci su se stišali.

Na putu prema položajima trebali smo proći kraj našeg ukopanog tenka. Tada sam prvi put saznao da ovdje imamo tenk. Ta mi je ogromna hrpa željeza ulila prijeko potrebnu hrabrost. Ipak imamo nešto, pomišljam u sebi, hrabreći se dok se krećemo prema tenku ukopanom u zemlju toliko duboko da je iz nje virila samo kupola s topom. Kod tog tenkovskog rova bila je štala građena od sitne cigle. Jedna od granata, koje su maloprije padale po selu, pogodila je manji objekt do štale. Ostaci cigli, letve i gredica bili su razbacani svuda okolo i po tenku. Iza tenka nalazila se zemunica iz koje izađoše dva vojnika s puškama. “Kud ste vi, momci, krenuli po ovom mrklom mraku”, upitaše. Komandir im objasni gdje smo se zaputili jer se ljudi ne javljaju na vezu. “Čuvajte se dolje preko ceste, svako malo mitraljez zaspe taj dio puta, čim primijete kretanje.”

Krenusmo dalje prema našim položajima. Nadao sam se da nas neće vidjeti po onakvom mraku. Znali smo da idemo prema neprijatelju, ali nismo znali jesu li naši rovovi prazni.

Taman smo bili stigli kod ceste, kada smo iz sebe čuli nečije zvižduke. Zastali smo. Čuo se bat koraka. Najednom neko stade dozivati: “Miraleme, Miraleme, jeste li vi tamo?” “Jesmo, mi smo”, doviknu Miralem. Uskoro se preko livade počeše pojavljivati silueta za siluetom. Iz isturenog komandnog mjesta (IKM) poslali su odmah za nama još ljudi. Uspjeli su nas stići presjekavši put preko livade. Sada nas je bilo ukupno četrnaest. Imali smo dvije zolje i Suada s osamdesetčetvorkom.

Ponovo je salva granata poklopila dio terena od onog tenka prema naselju. Teški mitraljez i protivavionski top naslijepo su pucali preko ceste. Čekali smo trenutak da pretrčimo. Sada, kada su zrna velikog kalibra zviždala svuda okolo i udarala po cesti, to je bilo više nego opasno.

U jednom momentu mitraljez umuknu i Miralem viknu da krenemo. Jedan po jedan pretrčali smo preko ceste i skočili u duboki kanal odmah uz nju. Nastavili smo polahko. Onaj vodič išao bi desetak metara naprijed sa Suadom, pa bismo mi nastavljali za njima...

Neizvjesnost nas je dodatno uznemiravala i stvarala novu nelagodu. Posebno sam se plašio da ne padnemo u klopku, da nas zarobe.

Počeo sam gubiti snagu i osjećati veliku glad. Uh, kako bi sad pojeo onu rižu koja mi nije imala nikakav ukus. Hodao sam kao ovca za vodičem. Nisam poznavao teren, a s vremenom sam izgubio i orijentaciju. Ponekad smo šapatom razmijenili koju riječ između sebe. Meni je posebno bilo teško jer nisam još bio navikao na takve situacije. U jednom sam trenutku sam sebe uvjeravao da sanjam, da ću se uskoro probuditi. Onda sam se počeo tješiti da je ovo uobičajeno, da su to situacije u kojim je bitno da si na oprezu, da se ne izlažeš, a da nije baš toliko mnogo opasno.

U takvim mislima primakli smo se samim rovovima, odnosno kanalima u kojim smo jučer držali svoj položaj i u kojima imamo iskopane grudobrane.

Stali smo vrlo blizu rovova osluškujući ima li kakve reakcije od naših, koji bi trebali čuvati te položaje. Čekali smo sekundu, dvije, minutu, a možda i sat – ne znam, to čekanje mi je izgledalo jako, jako dugo. Svakih malo otkočio bih, pa onda opet zakočio pušku. Milion stvari mi je prolazilo kroz glavu. Šta ako nas čekaju u zasjedi? Šta ako su naši tu pa zapucamo jedni na druge? Svaki dio tijela bio je napet. Da je neko zapucao ili samo viknuo, počeo bih bjesomučno pucati.

Iščekujući neki znak, počela me postepeno hvatati panika. Niko ništa nije govorio, niko nije davao nikakve znakove, svi smo gledali naprijed prema rovu udaljenom tridesetak metara.

SUAD VIŠE NIJE MOGAO ČEKATI

Kroz neko vrijeme, koje nikako nisam mogao odrediti, Safet zovnu mene i Suada: “Ja ću, momci, krenuti polahko prema rovu, a vi me štitite ako dođe do pucnjave. Ne možemo više ovdje ostati i čekati, nemamo pojma ni gdje su naši, ni gdje su četnici. Ako u rovu budu četnici, bar ćemo znati da su zauzeli ovaj dio terena i prije svanjivanja možemo zalomiti liniju ondje preko ceste i sastaviti se dolje s momcima iz Banovića.” Mahnu zatim rukom i pogureno, držeći pušku u ruci, krenu naprijed.

Mi smo zalegli gledajući u njegovu siluetu koja je polahko blijedjela. Vidjeli smo kada je u jednom trenutku zastao, a onda zalegao. Posljednjih desetak metara prešao je puzeći. Mi ostali grčevito smo stiskali kundake napetih živaca.

Dopuzavši do same ivice rova, Safet se umiri jedno vrijeme osluškujući, a onda nam mahnu rukom da krenemo prema njemu. Vrlo brzim korakom dotrčali smo i uletjeli u naše prazne rovove. Nema naših, nema ni njihovih, nema nikoga. Nigdje žive duše. Svuda okolo samo gomile čahura.

Ostat ćemo u rovovima do jutra, kada bi nam trebala doći zamjena. U međuvremenu stigao nam je i ostatak čete. Donijeli su nešto hljeba i konzervi, što je mene naročito obradovalo.

Granatiranje se u međuvremenu proširilo i po našim položajima. Počelo je svitati, nema oblaka. Granatirali su nas u valovima, čas pojačano, čas kao da će potpuno prestati. Meni je nekako laknulo – s pojavom dnevne svjetlosti, posebno sunca, postajao sam čvršći. Osjetio sam da me oči bole od cjelovečernjeg naprezanja. Gledao sam vojnike koji su došli u ispomoć i primijetio da počinju biti sve nervozniji. Pitam se šta im je. Nastaje komešanje. Ja ostajem s jednim momkom iz Banovića na grudobranu, Suad je do nas s mitraljezom. “Nemamo mi nikakvu preglednost odavde. Ne znam ko ovdje postavi liniju”, nervozno, pokazujući prema naprijed, brojio je Suad.

Čuli su se neki čudni zvukovi u daljini. Kao da je neko upalio građevinske strojeve. Među vojnicima nastade novo komešanje i pregrupiranje. Pitam nekoga šta se događa, reče da su upalili tenkove.

Ležimo tako u rovovima, u iščekivanju. Fikret ide od čovjeka do čovjeka i govori nam da moramo ostati ovdje raspoređeni jer nema smjene.

Naglo počinju intenzivniji i jači zvuci motora kakve do ranije nisam čuo. Počinje lagano granatiranje, ali intenzivnija pucnjava iz pješadijskog oružja. Nije mi trebalo objašnjavati da je počeo napada.

Sada je pucnjava postala obostrana. Četnici s lijeve strane napadaju na naše rovove. Zaglušujući zvuk Suadovog mitraljeza podiže moral. Grupa naših vojnika dovukla nam je odmah iza leđa bestrzajni top. Posada se vrlo brzo spremila za akciju. Da sam se šta pitao, volio bih da su otišli na neko drugo mjesto... Bio sam više nego siguran da će na nas navući ili artiljeriju ili tenkove.

Pucnjava je odjekivala cijelom linijom. Nekoliko četnika, koji su se na početku pokušali približiti, sada su se nastojali izvući vukući za sobom nekoliko svojih ranjenika, ali borba i dalje nije gubila na intenzitetu, naročito lijevo od nas.

Trajalo ja tako nekih pola sata, kada je jedan od vojnika na malom bestrzajnom topu primijetio tenk. Opalio je odmah i pogodio. Bio je to, valjda, trenutak našeg spasa jer su se četnici zaustavili u pješadijskom napadu pojačavajući granatiranje i pucanje iz tenkovskih topova i mitraljeza. Zviždalo je na sve strane. Posebno je bi čudan zvuk kada je metak prolazio kroz polje kukuruza sijekući mu stabljike. Nekoliko četnika, koji su samo pijani mogli krenuti u ovakav samoubilački napad na rovove, bili su pokošeni našim rafalima.

KUKURUZIŠTE ILI MINSKO POLJE

Tridesetak metara ispred nad pomiješano s pucnjavom začulo se njihovo zapomaganje. A onda šok. Usred pucnjave dotrčao je Nijaz sav zadihan, ruke su mu bile potpuno krvave do laktova. Izbuljenih očiju, sav rastresen, čučnuo je kod nas: “Fikret je poginuo, pogođen je u vrat. Pokušao sam mu pomoći, previti ga, ali ništa nisam mogao.” Nisam u to mogao povjerovati jer je Fikret samo nekoliko trenutaka ranije otišao od nas dolje udesno. Nekako mi se u stomaku sve okrenulo, osjetio sam muku gledajući u Nijazove krvave ruke. Pucao sam, a u ušima mi je odjekivao eho, kao da neko udara u ogromni bubanj.

Četnici su sada navaljivali s tri strane. Bilo ih je mnogo više nego u prvom napadu. Sada su ih predvodili neki vojnici u crnim uniformama, u kombinezonima, i mnogo su se brže kretali od onih prethodnih.

Posebno mi se sledila krv u žilama kad sam preko megafona čuo: “Ustaše, predajte se, nećemo vam ništa!” U tim je trenucima ispod njive zasijane kukuruzima izašla praga, otvorivši odmah paljbu po nama.

Dva momka dotrčaše do nas javljajući da moramo biti spremni za povlačenje. Pokazali su nam kuda ćemo preko ceste. Rečeno nam je da idemo jedan po jedan te da je ispred kuća prema kojima ćemo krenuti stiglo dodatno pojačanja. Ja sam bio uvjerene da je bilo mnogo lakše braniti položaje ovdje nego tamo prema naselju, ali komanda je komanda.

Krenuli smo pokupivši sve svoje stvari i municiju. Pretrčali smo cestu dok su za nama fijukali meci. Sa Suadom, Osmanom i s još nekoliko momaka iz Banovića došao sam do neke porušene pomoćne zgrade. S nama je i jedan od domaćih. Povlačimo se zajedno do te zgrade razmjenjujući nekoliko riječi. Nisam u tom trenutku primijetio ostale, svi su bili skriveni. Pogledao sam iza sebe, pored zgrade vodi cesta. Ona je najopasnija, toliko sam znao. Neću po cesti, niti uz cestu, kažem u sebi. Morat ću po kanalima, ali kuda koji vodi... Tek sam tu tri dana, ne poznajem nijedan kanal. Razmišljajući o tome, zaboravio sam na onog momka iz Banovića koji nosio redenike od našeg mitraljeza. Praga je izašla na čistinu i sada je tukla direktno po nama.

Bio sam odjednom sasvim sam. Odlučio sam krenuti kroz kukuruzište. Na početku sam razmišljao o smjeru kretanja, nisam se previše obazirao na metke, jer sam na njih već bio naviko. Ako je fijuk granate bio sumnjiv, bacao sam se po kukuruzištu i hvatao za glavu. Kretao sam se polutrčećim korakom, a zvuci tenkova i pucnjave nisu se stišavali. Imao sam osjećaj kao da se uopće ne udaljavam od četnika. Počeo sam gubiti snagu i dah, nemam kondicije, sav sam mokar što od vrućine, što od straha. Ne znam više krećem li se gdje treba. Idem i samo idem, a sve okolo kukuruz. Stanem na trenutak, pogledam gdje sam, ništa ne vidim osim kukuruza. Instinktivno krenem u istom smjeru iako nisam znao kamo vodi.

Najednom sam ugledao bijeli konac isprepleten od stabljike do stabljike kukuruza. Počele su mi se noge tresti, mislio sam da je minsko polje. Stajao sam neko vrijeme, nisam od straha mogao procijeniti koliko dugo, sve dok opet nisam čuo zvuk motora tenka, kao da me je pratio.

Toliko me bilo strah da sam se skoro pomirio s tim da se neću izvući, te sam pošao preko tih špaga i konaca. Mislim samo – ako je suđeno, suđeno je. Išao sam sve dalje, a ništa se nije događalo. Jedno vrijeme sam žmirio, da ne vidim kamo idem. Prolazilo je vrijeme, a i dalje sam bio čitav. Pomislio sam da, nasreću, naši mineri nisu tako dobri. Pojavila se nada u meni, strah se polahko smanjivao, zamjenjivao ga je razum.

ČETNICI SU ZAUSTAVLJENI

Stao sam i počeo razmišljati kuda ću dalje, gdje sam. Pogledao sam jasnije oko sebe i opet primijetio bijeli konac, odnosno špagu. Pogledao sam malo bolje i vidio da su na tu špagu obješene limenke. Gledao sam tako i najednom sa svoje lijeve strane uočio one porušene kuće.

Sada mi je situacija bila malo jasnija. Ovo su stari rovovi u kojima su naši bili prije nego što smo pomjerili liniju preko ceste. Prešao sam preko kanala i ugledao naše momke kako je prelaze i zauzimaju položaje ispred kuća. Išli smo uporedo, samo su oni bili preko ceste, a ja sam išao kroz kukuruzište.

Ispred porušene jednokatnice nađem Suada i Nijaza. Oni su već osigurali položaj i desno i lijevo. Javili su minobacačlijama parametre i svi smo bili u iščekivanju daljnjeg toka bitke.

Nekoliko trenutaka kasnije prvo je na cestu izletjela praga, a za njom i tenk. Zagrmjelo je iz naših cijevi. Četnici su dolazili i preko kanala i livadom ispod kukuruzišta. Osman je javio minobacačlijama da započnu granatiranje. Jedna granata pala je na cestu, a druga u kukuruze. A onda je salva projektila poklopila kompletan teren ispred nas.

Dolje, na samom kraju ulice, prilazio je tenk. Odjednom je nešto sijevnulo i iz tenka se zapušilo. Pogodili su ga momci bestrzajnim topom i sad su se prebacivali prema nama. Postavili su top brzo i drugom granatom ponovo pogodili tenk. Izvili su se iz njega dim i visok plameni stub. Četnici su bili zaustavljeni, ali je nastavljena razmjena vatre.

U ispomoć su to jutro stigli “Tigrovi” iz Banovića. Oni su sada prvi krenuli dolje, lijevo preko ceste. Puškaranje se opet pretvaralo u žestoku pucnjavu.

Odmah za njima krenuli smo i mi naprijed prema kukuruzištu. Desna strana kukuruzišta više nije ni postojala, bila je u potpunosti sasječena. Praga se povlačila, a i četnici za njom. Ponekad bi nam uputili koji rafal i onda se nastavljali povlačiti.

Preskočili smo kanal kraj kojeg su ostala tijela pet ili šest poginulih četnika. Brzo smo napredovali i uskoro su se ukazali naši rovovi.

Ključalo je od pucnjave čitavim mjestom, dok su granate prelijetale uz zvižduke i detonacije i s jedne i druge strane.

Ušli smo u tranšeje i brzo zauzeli položaje. Četnici su sada već bili povučeni na drugu stranu livade. Na dvadesetak metara ispred nas vidjeli smo još nekoliko tijela agresorskih vojnika koja su nepomično ležala.

Poslije nekoliko minuta mogao se čuti još samo pokoji sporadični rafal s agresorske strane na koje su naši žestoko uzvraćali. Ja sam sjeo na neki komad daske i odahnuo. Ruke i noge tresle su mi se od nemoći. Ništa više nije bilo važno osim toga da se ovaj dan već jednom završi. Ni ja sam ne bih mogao reći koliko dugo je meni trajao, tako dugo, beskonačno dugo.