Da Sarajevo u svojoj modernoj historiji nije imalo goru, nesposobniju vlast, jasno je svakom ko živi u tom gradu i kantonu, čak i onome ko provede svega koji dan u njemu. Glavni je grad Bosne i Hercegovine prljav, zapušten, ispresijecan ograđenim gradilištima na kojima niko ništa ne radi, napuštenim nakon svečanog otvaranja radova, prometnice su prepune rupa koje niko i ne pomišlja zakrpiti, niti jedan infrastrukturni projekt nije ni blizu završetka, u ambulantama se na red čeka satima, isto onoliko koliko u jutarnjim i popodnevnim špicama treba građanima da odu na posao i da se vrate kući sa posla.
To je slika Sarajeva pod vlašću takozvane „trojke“, aktivne i ažurne samo na društvenim mrežama i u nastupima u režimskim medijima, gdje se slomiše obećavajući kule i gradove dok im je alibi za nerad pravi vučićevski, uvijek su krivi oni što su bili prije njih iako „trojki“ uveliko teče drugi mandat na vlasti.
Javna kantonalna poduzeća slika su ovdašnje vlasti, no njihova nesposobnost najviše boli u zdravstvenim ustanovama, u ambulantama i domovima zdravlja. A kako funkcionira „trojkin“ menadžment u domovima zdravlja, najbolje ilustrira nedavni slučaj s Ilidže koji bi, da nažalost nije istinit, mogao biti dobra skaska. Menadžment se pohvalio kako je nabavio nove defibrilatore za svoje pacijente. Što je bila dobra vijest sve dok ga, nažalost, nisu morali upotrijebiti na pacijentici kojoj je pozlilo i koju su morali reanimirati. No, aparat je ubrzo nakon upotrebe bio „mrtav“, a nesretna žena i dalje u smrtnoj opasnosti.
Aparat nije imao bateriju, ona jednostavno nije kupljena, da li zbog toga što košta oko hiljadu maraka ili što nisu znali da im uopće treba, nejasno je, ali na njihovu sreću, pacijentica je preživjela. Kažemo, da nije istinito, bila bi dobra priča, samo što običnom svijetu već odavno nije nimalo smiješna.
