Fajko Kadrić, “Udovičke zemlje”, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2021. drugo izdanje
Nakon pripovjedačkih proza Ko još pjeva dok umire (2014) i Ordijski mujezin (2016), Kadrić je objavio i roman Protokol posrnulih (2017) – tako da su Udovičke zemlje četvrta po redu njegova objavljena proza.
Period koji pokriva radnja ovog romana jeste nekih tridesetak godina (1440–1470) uoči i neposredno poslije pada srednjovjekovne kraljevine Bosne, a glavni junak jedan je od 25 najuglednijih bosanskih vojvoda (koji su sačinjavali “rusag” ili stanak, dakle neke vrste “okrugli stol” kraljevih vitezova – unutar kog je kralj imao pravo veta, a svi ostali bili savjetodavni organ, kao izvršioci kraljeve volje i politike). Riječ je o Radivoju Oprašiću, vojvodi koji je bio historijska ličnost, koji je u tadašnjem feudalnom ustrojstvu vladao na teritorijama uz Drinu (od Birča i Zvornika, pa sve do Rogatice) i iza kojeg je ostao i materijalni trag, s prezimenom i grbom plemenitaške obitelji (na kamu na kom je zapisano vrijeme njegove pogibije). Niz likova uz njega, neki koji su stvarne historijske ličnosti, a neki fikcionalno prilagođeni romanesknom kontekstu, sačinjavaju naprimjer Hamza-dede Orlović, Jakub-paša, Adni-paša Anđelović, potom Jusuf, alparen (vrhunski obučen i asketski školovan ratnik, špijun i duhovnik) – sve ljudi koji su rođenjem i porijeklom s ovih naših bosanskih prostora, ali su već tada obavljali istaknute vojne, savjetodavne ili duhovničke funkcije na osmanskom dvoru i u osmanskoj vojsci.
Kadrić je, naravno, višegodišnjim istraživačkim radom stekao uvid u mnoštvo raspoloživih historijskih izvora i podataka, pa je čitaocu ovog romana jasno od samog početka da autor o svim historijskim ličnostima koje se tu spominju zna gotovo sve što se moglo saznati. Zato i kralj Stjepan Tomaš, i njegov sljednik na prijestolju Stjepan Tomašević, i “prokleta Jerinja” (udovica prethodnog despota, srpskog vladara), i vitezovi bosanskog stanka, papski izaslanici, povjerenici i špijuni... svi oni u ovoj romanesknoj rekonstrukciji povijesti izgledaju upravo onako i onoliko stvarno kako su i koliko su historijski izvori i predaja ostali da svjedoče o njima. Međutim, roman je roman, a historija je historija: Kadrić je pregnuo u ovom svom djelu ući u likove tako i toliko duboko – koliko samo kreativna spisateljska imaginacija može da uđe: u njihovu psihologiju, u senzibilitet, karakter, mentalitetski sklop, u njihov unutrašnji život, svjetonazor, duševnost i duhovnost. Tehnika kojom se poslužio ispisujući ovu romanesknu prozu vrlo je sofisticirana i produktivna, to zadiranje u unutrašnji život likova postignuto je miješanjem i preplitanjem na licu teksta dijaloga (replika) i unutrašnjih monologa – preplitanjem tako i toliko čestim i intenzivnim da čitalac gotovo naporedo sa slikom “mjesta radnje” (vanjskim pejzažom ili prizorom) ima neprestano i sliku “unutrašnjeg pejzaža” (osjećanja, misli, stanja, doživljaja) koji se ne ispoljavaju govorom ili postupkom i koji ostaju unutra, u toku svijesti samog lika. Neutralno pripovjedačko treće lice puni međuprostor između tih dijaloško-monoloških sprega izvanrednim deskripcijama, opisima prirode, poetski “zgusnutim” kondenziranim slikama, iskustvenim proumljenostima – koji svi imaju određenu notu poetsko-filozofskog oduhovljenja (sa snažnim sinestezijskim efektima čulnih doživljaja), ali i osebujnu frekvenciju aforistički izraženih životnih mudrosti (u kojima se očituje talog i ličnog i kolektivnog iskustva, znanja i osjećanja svijeta i života). Evo dvije takve kondenzacije iz unutrašnjeg monologa Hamza-dede Orlovića:
“Ako si im prijatelj (Bošnjanima, op. a.), oni su ti robovi, ako si im neprijatelj, sebi si još veći.”
“Kod velikih je riječ pod nogama, kod malih nad glavom.” (str. 60-61.)
A evo supstancijalno važnog fragmenta unutrašnjeg monologa alparena Jusufa, koji teče dok šturim replikama vodi razgovor s vitezom Radivojem:
“Mi, oči i uši padišaha, izgnanici od svake milosti, do Rima, do nakraj svijeta smijemo pogledati, oslušnuti, preroviti, prekopati i ubiti, ali pogledati preko ramena i nazad, to je izdaja i smrt. Smrt. Sve vidiš, nju ne vidiš, a jedino je s čime se rodiš i nikad ne odrodiš, uvijek je tu i strašna je samo onima koji sebe vole više od svega.” (str. 49.)
Napokon, evo i jednog poetizovanog opisa tipičnog bosanskog ambijenta:
“Dim sa ognjišta u smotuljcima se uvija oko krova i poliježe niz njeg, spuštajući se lijeno ka zemlji, igrajući drevni ples juga, koji s mora u ove krajeve dobaci krajnjom snagom, pa kao izmrcvareni starac ljutito odhukne, smiri se i zaspi među surim brdima. Dim se dovlači do njih raščinjen vjetrom. Nevidljiv je i stiže u obliku mirisa stare gareži i smola sa kućnog krova i u njemu izaziva topli osjećaj povezanosti sa vatrom, kućom i bićima u njoj.” (str. 157.)
Nema u ovom romanu ni trunka ideologizirane, bilo kom uglu gledanja na stvari prilagođene, preobličene stvarnosti: Kadrićevo oslikavanje ambijenta, vremena, likova, zbivanja, senzibiliteta, karaktera i mentaliteta nema nijedan spolja unaprijed postavljeni cilj – njegov je jedini cilj u jeziku satvoriti umjetničku istinu o vremenu i o ljudima, istinu koja nema “rok trajanja”, koja nema “upotrebnu vrijednost” niti “ciljanu grupu korisnika”. Riječ je, dakle, o dubokom razumijevanju vremena, likova, podneblja, mentaliteta – koje čini sve likove bliskim (najprije samom piscu, a potom i nama, čitateljima), bliskim na način da vlastitim svjetonazorom i samoosjećanjem života možemo “dobaciti” i 550 godina unatrag. Vrijeme je, uostalom, dimenzija neprekinute sadašnjosti: to što se nama čini da prolazi, mijenja se, istrajava – to nije vrijeme samo, to smo mi (unutar kojih se “odmotava film”, odnosno iz kojih se i od kojih emitira određena frekvencija duševnosti i duhovnosti, na koju smo rođenjem podešeni). Udes ljudi ovoga podneblja izražen je, oslikan i supstancijaliziran bez predrasuda i stereotipa, bez sljepila mitske svijesti i bez nasilno postavljenih granica između “našeg” i “vašeg”: izvorne ljudske vrijednosti starije su i utemeljenije od svakog kolektivnog identiteta (koji god da je u prvom planu) – frekvencije, boje i nanosi duševnosti, forme posvećenosti, ideje, pogledi na svijet, modeli ponašanja, varijacije moralnog stava i osjećanja pojedinaca..., sve je to humanum u izvornom i nepatvorenom obliku, sve je to sama srž, supstrat ili bit čovještva, posve neovisno o tome u kom se vremenu ili u kojim povijesno-socijalnim okolnostima to čovještvo očituje.
Ovo je roman po kome će generacije i generacije čitalaca moći da uče, spoznaju, odgonetaju, naslućuju te izvorne ljudske vrijednosti: šta je vjernost, naprimjer, šta je hrabrost (u sučeljavanju s bilo kojom i bilo kakvom silom ili preprekom), šta je zavičajnost u ljudima, šta je ljubav, a šta sila i požuda i, ono najvažnije – koliko su sve polarizirane suprotnosti u životu zapravo blizu, koliko se međusobno prožimaju, koliko su ljudsko dobro, istina i veličina zapravo stvar ili rezultat požrtvovanosti, spremnosti na gubitak, ustrajnosti, vjere, duboke unutrašnje plemenitosti (koji nikad ne dopuštaju da se razlozima, uvjetima, principima, osjećajima i ciljevima trguje, kao da je ljudski život pijaca). Na ovaj je način autor produktivno rekonstruirao i reinterpretirao sami smisao, bit i svrhu historijskog romana kao žanra: oni nisu u tome da iz vlastite prostorno-vremenske i epohalne pozicioniranosti “zavirimo” u neko prošlo, manje ili više od nas udaljeno vrijeme – nego u tome da u slikama, u predstavama, spoznajama, osjećajima, moralu, očitovanjima likova (onako i onoliko koliko ih je pisac učinio “živima” ili bliskima) tražimo i pronalazimo vlastite korijene, temelje, veze sa svijetom i životom (kojima nikad ne pripadamo samo ovdje i sada, koji mogu i moraju biti naši i onda kad su stotine godina unatrag ili unaprijed življeni ljudima istoga podneblja).