Kada je Jurica Pavičić, opisujući svoje vojničke dane pod komandom Ratka Mladića u Ohridu, upotrijebio termin "šufištika" – opisujući čovjeka koji gubi razum ako knjiga stoji centimetar ukrivo ili ako vrt nije savršeno oplijevljen – nesvjesno je povukao paralelu koja decenijama opsjeda historičare i sociologe.

Ta patološka pedantnost, spojena s apsolutnom vojničkom disciplinom i hladnom eliminacijom "nepoželjnih", neodoljivo podsjeća na profil jednog od najzloglasnijih nacističkih vođa Heinricha Himmlera.

Korijeni zla

Očeva smrt kao alibi: Monstruozna opsesija Ratka Mladića

Iako ih dijeli pola stoljeća, Mladić i Himmler dijele istu zastrašujuću osobinu – "banalnost zla" upakovanu u uniformu pedantnog birokrate i običnog čovjeka koji, dok sadi cvijeće ili miluje djecu, planira sistemsko uništenje čitavog naroda.

Pedantnost kao uvertira u zločin

Himmler je, baš kao i Mladić, bio opsjednut poljoprivredom, redom i higijenom prostora.

Mladićeva epizoda s ohridskim vrtom, gdje je s fanatičnom posvećenošću sadio rijetke biljke iz Indonezije dok su mu podređeni oficiri drhtali od straha, zrcalna je slika nacističkog ideala "krvi i tla". Za oba ova čovjeka, svijet je bio vrt koji treba "očistiti" od korova. Ono što je za Himmlera bio "biološki otpad", za Mladića su bili oni koje je u Srebrenici pogrdno nazivao "Turcima", obećavajući osvetu.

Ta "vrtlarova logika", ideja da se eliminacijom jednog dijela populacije postiže "čistoća" i "zdravlje" sopstvenog naroda, srž je genocidne ideologije. Mladićeva rečenica iz jula 1995. godine, u kojoj grad "poklanja srpskom narodu" nakon što je prethodno odlučio o sudbini hiljada zarobljenika, isto je onoliko hladna kao i riječi kojim su nacistički lideri na konferenciji u Wannseeu najavljivali "konačno rješenje".

Čokolada i egzekucija

Jedan od najjezivijih elemenata Mladićevog ponašanja, koji ga direktno povezuje s metodama nacističke propagande, bio je njegov performans u Srebrenici.

Snimak na kojem djeci dijeli čokoladice dok im očevi bivaju odvođeni u smrt, vrhunac je dehumanizacije. To je onaj isti "očinski" imidž koji su nacistički lideri rado koristili – slika vojnika koji je blag prema "svojima", ili onima koje smatra bezopasnim, dok je nemilosrdan prema onima koje je označio kao metu.

Dostupno javnosti

Kako je CIA skenirala psihološki profil zločinaca Karadžića, Mladića i Miloševića

Kao i Himmler, koji je vjerovao da izvršava "težak, ali neophodan zadatak za opstanak nacije", Mladić je do samog kraja, pa i u sudnici u Hagu, tvrdio da je samo "branio svoj narod".

Ta nesposobnost za empatiju prema žrtvi, dok se istovremeno gaji kult sopstvene žrtve i patriotizma, zajednički je imenilac svih onih koji su u historiji uspjeli organizirati masovna ubistva kao industrijski proces.

Lične tragedije

Čak i u privatnoj sferi, paralele su neumoljive. Samoubistvo Mladićeve kćerke Ane, koja se navodno nije mogla nositi s teretom očevih djela i osudom svijeta, podsjeća na sudbine djece nacističkih glavešina koja su tek kasnije spoznala da su njihovi očevi, uzorni porodični ljudi kod kuće, zapravo gradili pakao na Zemlji.

Ana Mladić je patila zbog očevog "crnog portreta" u medijima, ali njen otac je na ratištu nastavljao svoju misiju, postajući, baš kao i njegovi nacistički uzori, agresivniji što je stvarnost bivala mračnija.

Kada je 2011. godine Mladić izveden iz kuće u Lazarevu – iscrpljen, sijed i fizički slomljen – nestala je aura nepobjedivog generala. Ostao je samo starac koji, poput nacističkih bjegunaca uhvaćenih u Južnoj Americi decenijama ranije, odbija priznati realnost sopstvenog zla.