Vijest koja je stigla iz američke savezne države Utah, o radniku trgovačkog centra izbodenom petnaest puta samo zato što je musliman, nije tek puki incident niti izolovani čin poremećenog pojedinca. To brutalan, krvav i neporeciv simptom duboke sistemske bolesti koja metastazira globalnim zapadnim društvom. Od pješčanih obala Australije, preko metropola Evrope, do predgrađa Amerike, islamofobija je prestala biti incident i postala je ambijent, zrak koji se diše.

Snimci napada na žene sa hidžabom postali su uobičajeni sadržaj na društvenim mrežama.Međutim, ovaj fenomen je evoluirao u svoju zlokobniju fazu: sada se napadaju i žene bez hidžaba, žene za koje se samo pretpostavlja da su muslimanke. To nam govori nešto fundamentalno: više nisu potrebni vanjski simboli da bi se postalo metom. Dovoljno je samo postojanje, puka percepcija da pripadate grupi koja je označena kao neprijatelj. Pitanje koje se nameće nije samo "zašto?", već "koji je stvarni cilj ove programirane mržnje?".

Odgovor na ovo moramo potražiti ispod površine dnevne politike i medijske histerije. Potrebno je prije svega analizirati temeljnu ideologiju koja upravlja zapadnim svijetom – moderni liberalizam. To nije samo politički sistem, već sveobuhvatni projekat društvenog inženjeringa, dizajniran sa preciznim ciljem: dekonstrukcija čovjeka. Njegov osnovni mehanizam je razbijanje porodice kao temeljne ćelije društva. Zašto? Zato što je zdrava i stabilna porodica inkubator zrelosti, identiteta i vrijednosti. Ona stvara cjelovite ličnosti, ljude koji posjeduju unutrašnji kompas i sposobnost kritičkog razmišljanja.

Takav čovjek – zreo, samosvjestan i ukorijenjen – najveća je prijetnja sistemu čija je svrha manipulacija i kontrola. Sistem ne treba zrele individue; on treba vječne adolescente. Potrošače, dužnike, politički pasivne i lako povodljive mase. Čovjeka se mora držati u stanju produžene nezrelosti, bombardovati ga trivijalnostima, hraniti ga instant-zadovoljstvima i uvjeravati da je vrhunac slobode u neograničenom izboru potrošačkih dobara i promiskuitetnih odnosa. Promocija raskalašenosti i slavljenje disfunkcionalnosti nisu slučajni. To je strategija. Stvaranjem atomiziranih, usamljenih i duhovno praznih pojedinaca, stvara se savršeni materijal za modernog kmeta: ekonomskog roba koji opsesivno radi da bi trošio, i političkog pijuna čiji se stavovi oblikuju medijskim kampanjama.

Kada se uništi porodica, urušava se i društvo. A kada se uruši društvo, država gubi svoj suverenitet i postaje puki administrativni servis transnacionalnih korporacija i centara moći. Nestaje samostalnost, a narodi postaju resursi u globalnoj igri eksploatacije.

Upravo na ovoj tački, islam se pojavljuje kao fundamentalna antiteza. Ne kao puka religija, već kao cjelovita paradigma koja stoji u direktnoj opoziciji vladajućem sistemu. Islam, u svojoj suštini, insistira na onome što sistem želi uništiti: na sazrijevanju. On nalaže intelektualno i duhovno usavršavanje kao životni cilj. On postavlja kompaktnu, prirodnu i funkcionalnu porodicu kao kamen temeljac, ne samo društva, već i čovjekovog ontološkog smisla.

Iz takvih porodica rađaju se zreli pojedinci. Iz takvih pojedinaca gradi se snažno društvo. A snažno društvo stvara suverenu državu, otpornu na vanjske manipulacije i unutrašnju dekadenciju. Zbog toga, islam nije tek "jedan od pogleda na svijet". On je direktan ideološki protivnik sistemu koji teži globalnoj dominaciji kroz proizvodnju ljudske nezrelosti. On je prijetnja samoj logici besramne eksploatacije i kontrole.

Kako se sistem brani od takve prijetnje? Svojim najmoćnijim oružjem – medijima. Medijska mašinerija, koja je u vlasništvu istih onih centara moći koji profitiraju od statusa quo, dobila je jasan zadatak: satanizacija islama. Kroz beskrajno ponavljanje narativa o terorizmu, ugnjetavanju žena i civilizacijskoj zaostalosti, stvorena je karikatura islama, fantomski neprijatelj dizajniran da izazove strah, gađenje i mržnju kod prosječnog zapadnog građanina. Svaki musliman je potencijalni terorista, svaka džamija je centar radikalizma, a svaki islamski propis je atak na svete vrijednosti liberalne slobode.

Ta medijski proizvedena mržnja zatim se prelijeva na ulice. Radnik u Utahu nije žrtva nasumičnog nasilja. On je žrtva precizno kalibrirane i godinama vođene propagandne kampanje. Njegov napadač je, svjesno ili ne, samo vojnik sistema, izvršilac na terenu koji sprovodi ideološki imperativ.

Paradoksalno, ali istinito, oštrinu ove dijagnoze ne prepoznaju samo muslimani. Sve je veći broj kršćanskih teologa i mislilaca koji, posmatrajući koroziju vlastitih društava, sa zabrinutošću konstatuju istu stvar. Oni u islamu, sa njegovim insistiranjem na porodici, vjeri, moralu i poretku, vide posljednji bastion odbrane od cunamija nihilizma i programiranog haosa koji prijeti da uništi same temelje civilizacije. Shvataju da borba nije između islama i Zapada, već između onih koji vjeruju u transcendentni smisao, ljudsko dostojanstvo i zrelost, i sistema koji čovjeka želi svesti na poslušnu biološku mašinu.

Stoga, napad u Utahu nije bio samo napad na jednog čovjeka. To je bio napad na ideju. Ideju da čovjek može i treba biti više od zbira svojih nagona i apetita. To je bio napad na posljednju ideologiju koja masovno nudi otpor globalnom projektu porobljavanja duha. I zato, dokle god islam bude insistirao na zrelom čovjeku i zdravoj porodici, biće proglašavan neprijateljem. Jer u svijetu kmetova, slobodan čovjek je najveća jeres.