Optuživanje bošnjačkih kadrova u slučaju Dobrovoljačke ulice postavljeno je među prioritete aktuelnog beogradskog režima. U tom kontekstu, glavni tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Milanko Kajganić, postupio je suprotno Revidiranoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, koja jasno propisuje da prioritet trebaju imati predmeti u kojima se tretiraju zločini s najtežim posljedicama po živote ljudi i materijalna dobra. Strategija dalje nalaže da se prednost daje predmetima gdje su dokazi uvjerljivi, a sumnje minimalne. Slučaj Dobrovoljačke ulice, međutim, prema svim dostupnim pokazateljima, odstupa od ovih kriterija.

Politički utjecaj

Ranije istrage, kako domaćih tako i međunarodnih pravnih eksperata, zaključile su da ne postoji osnova za sumnju da su osumnjičeni u ovom slučaju počinili krivična djela. Time se dovodi u pitanje zakonitost prioritizacije ovog predmeta, a sve ukazuje na to da je cilj ovog postupka političke prirode – prebacivanje odgovornosti za rat sa agresorske politike Srbije na legalnu i legitimnu vlast Republike Bosne i Hercegovine, koja je bila primorana da se organizuje u svrhu odbrane.

Dodatnu problematiku predstavlja činjenica da su optuženi lica koja se nalaze u poznim godinama života, s umanjenim zdravstvenim kapacitetima, što uveliko utječe na njihovu sposobnost da sudjeluju u suđenju i pripreme adekvatnu odbranu.

Niz faktora doprinosi slaboj efikasnosti Tužilaštva BiH u procesuiranju ratnih zločina. Prvo, kapaciteti institucije su nedovoljni u odnosu na obim posla. Drugo, pristupi u radu, uključujući metode i intenzitet istraga, nisu adekvatno usklađeni s kompleksnošću predmeta. Treće, politički utjecaji ozbiljno narušavaju nepristrasnost i objektivnost u odlučivanju. Tolerancija prema zločinima, selektivne i slabo pripremljene optužnice, te izrazito spor tempo procesuiranja dodatno ugrožavaju vjerodostojnost pravosudnog sistema.

Pravosuđe, kao dio institucionalnog sistema države, godinama je percipirano kao njegov najslabiji segment. Strategije za rad na predmetima ratnih zločina često zanemaruju realne slabosti sistema, ponašajući se kao da pravosuđe funkcioniše idealno. Uspostavljanje realnih strateških ciljeva mora uključivati priznavanje institucionalnih ograničenja i političkih pritisaka kojima je sistem izložen. U suprotnom, ne samo da se pravda ne ostvaruje, već se dodatno narušava povjerenje u institucije i destabilizuje političko-sigurnosna situacija u zemlji i regiji.

Uloga JNA

Ulogu JNA u događajima oko Dobrovoljačke ulice dodatno rasvjetljava i svjedočenje Milosava Gagovića, bivšeg pomoćnika komandanta, a potom i načelnika Štaba Četvrtog korpusa JNA. Gagović je pred Sudom BiH izjavio da je JNA "prestala da postoji" nakon formiranja Savezne Republike Jugoslavije 27. aprila 1992. godine, čime implicira da nije postojala jasna komandna odgovornost za njene postupke na teritoriji BiH. On tvrdi da je riječ o "ostatku JNA" koji se zatekao na prostoru BiH i koji je trebao biti prebačen u SRJ. Međutim, njegovi iskazi ulaze u kontradikciju s presretnutim vojnim komunikacijama koje pokazuju da je Gagović bio u kontaktu s Ratkom Mladićem i pripadnicima paravojnih formacija, te učestvovao u operativnom odlučivanju. Posebno je sporna njegova tvrdnja da jedinice pod njegovom komandom nisu počinile ratne zločine, iako je dokumentovano prisustvo JNA u operacijama koje su rezultirale civilnim žrtvama.

Gagovićeva tvrdnja da je kolona JNA 3. maja u Dobrovoljačkoj ulici bila naoružana "ličnim naoružanjem" i da nije bila zarobljena dodatno relativizuje njegov kredibilitet, budući da postoje dokazi o prethodnim dogovorima o evakuaciji, kao i o oružanom karakteru jedinica. Njegovo svjedočenje, u konačnici, svjedoči o pokušaju revizionističkog narativa koji nastoji opravdati prisustvo JNA na teritoriji BiH i amnestirati tadašnje vojno rukovodstvo od odgovornosti.

Poseban problem predstavlja i pristup braniteljskim uslugama za optužene u ovakvim predmetima. Uočava se da neki advokati naplaćuju enormne iznose za pravne usluge, što izaziva dodatno ekonomsko i psihološko opterećenje za optužene i njihove porodice. To često vodi do prodaje imovine ili molbi za pomoć udruženjima u zemlji i dijaspori, čime se dodatno urušava dostojanstvo procesuiranih osoba, a ujedno se otvara prostor za sumnju u pravičnost cijelog procesa.

Optužnica protiv deset istaknutih branilaca Republike Bosne i Hercegovine – među kojima su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina i drugi – potvrđuje prisustvo politički motivisanog gonjenja koje dolazi iz struktura koje su i same bile uključene u agresiju. Lažni narativi, poput tvrdnje da Alija Izetbegović 2. maja nije bio zarobljen od strane JNA na sarajevskom aerodromu, dodatno potvrđuju pokušaj prekrajanja činjenica. Takve tvrdnje su u suprotnosti s posredovanjem UN generala Mackenzieja u razmjeni zarobljenika, koja je prethodila povlačenju JNA iz Sarajeva.

Podsjećanja radi, međunarodni pravni forumi, uključujući i Haški tribunal, ocijenili su događaje u Dobrovoljačkoj ulici kao vojnu akciju koja je imala legitiman karakter u kontekstu tadašnjih okolnosti. Britanski sud je 2010. odbio zahtjev Srbije za izručenje Ejupa Ganića, ističući da nije bilo validnih dokaza koji bi opravdali suđenje, te da je motivacija srbijanskog Tužilaštva političke prirode. Sličan stav zauzeo je i sud u Beču po pitanju Jovana Divjaka.

Zabrinjavajuće je da se predmet Dobrovoljačke koristi i kao pravni alat u spoljnoj politici Srbije, posebno nakon što je BiH pokrenula tužbu za genocid protiv SRJ pred Međunarodnim sudom pravde. Slučaj je bio jedan od ključnih argumenata u pokušaju osporavanja te tužbe, iako je sama kontratužba Srbije na kraju povučena kako bi se izbjeglo priznavanje nadležnosti ICJ-a.

U konačnici, sve ukazuje na to da su pravosudni mehanizmi ponovo instrumentalizirani u funkciji velikosrpske politike, sa ciljem historijskog revizionizma i relativizacije agresije. Takav pristup ne doprinosi ni pomirenju, ni istini, ni pravdi – već produbljuje podjele, poništava ranije napore međunarodnih institucija, i ugrožava mir u regionu.