Nevjerovatno bi bilo očekivati da glavna opoziciona Republikanska narodna partija (CHP) ne ispolitizira zemljotres koji je pogodio Istanbul 23. aprila.

Srećom nije bilo fatalnih žrtava. Povrijeđeni, njih 151, su žrtve sopstvene panike, odnosno posljedica skakanja kroz prozor ili s balkona.

Umjesto da zakopa "ratne" sjekire, uključi u pomoć prestrašenom stanovništvu koje, dok ovo pišem treću noć provodi napolju (a tlo još uvijek povremeno podrhtava), CHP je na neki (iracionalni) način vidio priliku da napadne generalno vladu i posebno predsjednika Erdoğana.

Od katastrofalnog zemljotresa jačine 7,6 Rihterove skale u Izmitu 1999. godne, u kome je živote izgubilo 18 hiljada ljudi, Istanbul živi u strahu od razornog zemljotresa. Činjenica života na Sjeverno-anadolijskoj udolini čini taj strah osnovanim, jer nije pitanje da li će se zemljotres (jačine 7 i više) desiti, nego kada.

Seizmolozi i geolozi u pogledu predviđanja su otrpilike jednako dobri kao i svaki drugi vrač-pogađač. Na primjer, u Turskoj veoma poznati geolog prof. Celal Şengör je te 1999. tvrdio da će katastrofalni zemljotres pogoditi Istanbul "garant" u sljedećih 10 godina. Nije se desilo i evo je 26. protiče. No, takvih estradnih naučnika kao što je Şengör, koji mijenja svoje naučne stavove brže no čarape, ima ko pljeve.

Neodgovornost njihovih izjava nije bez posljedica, a teško je oteti se utisku da nisu (s vremena na vrijeme) zapravo dijelovi ciničnih kampanja eksploatacije straha od zemljotresa za interese trgovaca nekretninama i/ili građevinskim kompanijama.

"Zahvaljujući" takvim izjavama, koje onda mediji prenapumpaju, o nesigurnosti ili sigurnosti određenih dijelova Istanbula u predstojećem katastrofalnom zemljotresu, sa sve "preciznim" mapama, u nekim dijelovima Istanbula je došlo do skoro potpune promjene vlasničke strukture.

Iako mi to nije glavni interes, iz glave mogu da nabrojim tri takve kampanje u posljednjih četvrt vijeka - na Prinčevskim ostrvima, za koja se tvrdilo da će biti temeljno uništena cunamijem, cijene nekretnina su srozane do besmisla nakon 1999., u Kadıköyu također, a Sarıyer je dobio na cijeni proglašavanjem za "najsigurniji". Cinizam se, između ostalog, ogleda u činjenici da su neki od "eksperata" pokupovali nekretnine u dijelovima za koje su tvrdili da su "najopasniji".

No, nabrojano spada u uobičajeno "zemljotresno politikantstvo". Od njega se ne gubi glava, samo postaje siromašniji ili pak bogatiji. Postoji mnogo razornija politika čije posljedice su već uzele mnogo života.

Svi u Turskoj znaju rečenicu "zemljotresi ne ubijaju, zgrade ubijaju" rahmetli geofizičara Ahmeta Metea Işıkare, koju je izgovorio nakon Izmitskog zemljotresa 1999. Shodno toj jednostavnoj činjenici svaki zemljotres je podsjetnik o hitnosti urbane transformacije (kentsel dönüşüm), to jest rušenja trošnih i zemljotresima neotpornih građevina, te izgradnje novih objekata koji nisu potencijalne ubice.

Kako je originalno zamišljena daleke 2005. (kao direktna posljedica Izmitskog zemljotresa) nosioci inicijative za urbanu transformaciju bi morale biti lokalne vlasti. Njihova uloga je da uvjere vlasnike trošnih kuća i zgrada da ih uz finansijsku i tehničku pomoć vlasti sruše i na istom mjestu izgrade zemljotresima otporne građevine. Međutim, otpori kućevlasnika, pri čemu su ti otpori neosnovani strah da će ih "država prevariti" iz sve snage loženi od strane opozicije predvođene CHP-om, su natjerale državu da se maksimalno angažuje.

Čak ni pokrivanje polovine troškova od strane države i beskamatni krediti za zamjenu potencijalnih tabuta za sigurnu građevinu ne ubrzava proces, što svjedoči o snazi otpora. Zapravo, na temi urbane transformacije u argumentovanoj raspravi mogao bi se najefektnije razbiti opozicioni narativ o Erdoğanovom "diktatorstvu". Da je diktator, ne bi morao da preklinje zainteresovane strane da učine nešto za svoje dobro i sigurnost.

Najtragičniji primjer tog otpora su protesti koje je bivši gradonačelnik Hataya Lütfü Savaş (CHP) u okviru kampanje za reizbor na tu funkciju 2019. organizovao protiv urbane transformacije na trgu koji je 6. februara 2023. potpuno uništen. Uz njega je najglasniji tada 2019. bio pozorišni glumac Orhan Aydın, kome je kćerka tamo poginula u zemljotresu 6. februara.

CHP je u dva slučaja žalbom Ustavnom sudu blokirao zakone koji bi omogućili ubrzanje urbane transformacije, prvi put 2012. i drugi put nakon više nego katastrofalnih zemljotresa 6. februara 2023. na jugoistoku Turske. U oba slučaja ključnu ulogu je igrao CHP političar, advokat i bliski saradnik Ekrema İmamoğlua Gökhan Günaydın.

U predizbornoj kampanji za gradonačelnika Istanbula 2019. Ekrem İmamoğlu je tvrdio ili obećavao da će sprovesti kompletnu urbanu tranformaciju za pet godina. "Za pet godina. Niko ne treba biti sanjar, ali pet godina je na nivou na kojem možemo vrlo brzo djelovati i riješiti problem."

Uzgred, blago rečeno, potpuna urbana transformacija Istanbula je gargantuanski poduhvat, jer je poznato da otprilike 650 hiljada zgrada mora biti pod hitno zamijenjeno. Upitan pet godina kasnije šta je uradio po tom pitanju u suštini je rekao ništa. "Šta mogu učiniti? Ako dođe do zemljotresa u Istanbulu, mi ćemo se moliti. Šta mogu učiniti za godinu ili šta mogu za tri godine, šta mogu za pet godina? Treba nam 100 godina da riješimo problem zemljotresa u Istanbulu".

Ono što je tokom svog šestogodišnjeg mandata stvarno činio - kontinuirano je smanjivao budžet za urbanu transformaciju i eksponencijalno povećavao budžet za oglašavanje, koncerte i organizaciju festivala.

U bužetu za tekuću godinu za rizik od zemljotresa i upravljanje rizikom je odvojeno manje od 1 posto budžeta grada, 3.7 milijarde turskih lira (TL). Predviđena suma za koncerte i festivale je 5.14 milijarde TL, a za štampu, publikacije, odnose s javnošću (čitaj, propagandu) 7.45 milijarde TL. Samo ove tri stavke govore o ne samo (ne)ozbiljnosti pristupa riziku od zemljotresa, nego i pravoj prirodi pristupa gradonačelnikovanju - hljeba, igara i mnogo laži.

No to nije sve, İmamoğlu je dizao tužbu za tužbom za blokiranje projekata urbane transformacije u Esenleru, Üsküdaru, Beyoğluu, Gaziosmanpaši i Tuzli. Ukupno 43 tužbe. Na kraju je došao u fazu otvorene borbe protiv urbane transformacije riječima: "Ne želim čuti izraz urbana transformacija."

"Ekrem İmamoğlu, koji je uhapšen zbog mita i korupcije, njegovi lojalisti, vojska trolova na društvenim mrežama i neki članovi CHP-a pokušali su čak i zemljotres pretvoriti u priliku za sebe; Pokrenuli su kampanju na društvenim mrežama s porukom: 'U Istanbulu je bio zemljotres jačine 6,2 stepena, gradonačelnik je uhapšen,'" piše Nedim Şener u Hürriyetu.

Zaista, CHP trol farme su proradile punom parom na društvenim mrežama, pokušavajući da izgrade percepciju da je u vrijeme kada je Istanbul bio suočen s prijetnjom zemljotresa, jedina osoba koja je mogla da se izbori sa ovom prijetnjom uhapšeni Ekrem İmamoğlu i ponavljanjem do iznemoglosti tvrdnje da se "vlada ne bori protiv zemljotresa."

Da su živi Eugène Ionesco i Samuel Beckett bi sa zavišću posmatrali ovaj primjer teatra apsurda u stvarnom životu.

Kao da ništa od gore navedenih činjenica, počevši od dobro dokumentovane borbe protiv urbane transformacije do tog (sramnog) budžeta, nije poznato, CHP postavlja realnost naglavačke.

Čovjek bi pomislio da to može biti kontraproduktivno jer se ta "virtuelna" realnost mora kad-tad razbiti u susretu sa činjenicama, ali onda se podsjeti da kampanja zapravo i nije za makar i površno obaviještenima, nego slijepim vjernicima u CHP, koji će radije živjeti u potencijalnim tabutima nego u sigurnim zgradama.

Kad se to shvati onda i fakat da je budžetska stavka za propagandu duplo veća od stavke za rizik od zemljotresa dobija svoj perverzni smisao.