fbpx

Velikosrpska obavještajna, paraobavještajna i medijska hajka

Kroz biografije osoba koje su prozvane, te kroz njihovu ratnu i poratnu ulogu vidi se da su velikosrpski obavještajci i paraobavještajci vješto odabrali osobe na koje će udariti, te jednim udarcem postići više ciljeva: skrenuti pažnju s uloge premijera RS-a Viškovića u genocidu u Srebrenici; obeshrabriti povratnike i mnoge primorati na selidbu: uskratiti humanitarnu, materijalnu, edukacijsku podršku povratnicima; demotivirati i uplašiti mlade ljude da kroz sport i edukaciju jačaju svoje fizičke, ali i psihičke sposobnosti, patriotizam i domoljublje; stigmatizirati i u očima javnosti borce Armije RBiH stavljati u kontekst terorizma, te samim tim obezvrijediti časnu ulogu Armije RBiH...

 

 

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Jedan od najvećih problema postdejtonske Bosne i Hercegovine, izložene velikodržavnim ambicijama komšija s Istoka i Zapada, jeste nedovoljna obavještajno-sigurnosna zaštićenost. Bosna i Hercegovina ima Obavještajno-sigurnosnu agenciju (OSA), u kojoj je nažalost zaposlen i značajan broj onih koji ne rade na sigurnosti države, već naprotiv, na njenom razbijanju. Tako je nažalost i u drugim državnim sigurnosnim agencijama u našoj zemlji. Važno je stoga da na ključnim pozicijama u ovim agencijama budu patrioti i ljudi od povjerenja, bar u mjeri u kojoj je to propisano Ustavom i zakonima.

Nije slučajan višegodišnji napad od strane srpske i hrvatske politike unutar Bosne i Hercegovine, potpomognuti izdajnicima, mešetarima, zaštitnicima sopstvenih interesa iz redova bošnjačke politike, na aktuelnog direktora OSA-e Osmana Mehmedagića Osmicu. Pored toga, obavještajne agencije susjednih zemalja s teritorijalnim ambicijama prema Bosni i Hercegovini itekako aktivno djeluju na teritoriji naše države. I na koncu, u Bosni i Hercegovini djeluju i paraobavještajne strukture unutar unutrašnjih neprijatelja, sljedbenika ideja Radovana Karadžića i Mate Bobana, a koje organizaciono dosežu u sam politički vrh srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini.

DRŽ’ TE VEHABIJE DA SE SAKRIJE PREMIJER

Mnogo smo puta na djelu vidjeli destruktivno, antidržavno i antibošnjačko djelovanje svih pomenutih obavještajnih i paraobavještajnih službi. Ono uvijek dolazi u “pravom” trenutku da oslabi državnu, bosansku i bošnjačku poziciju u nekim važnim događajima, procesima i sl. U najnovijem slučaju, otkrivanje uloge Radovana Viškovića, premijera RS-a, u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine bilo je “alarm” za srpske obavještajne i paraobavještajne strukture da djeluju i da skrenu pažnju javnosti, domaće i međunarodne, ali i pravosudnih organa s ove važne činjenice koja potvrđuje nastavak genocidne politike unutar RS-a. Koristili su provjerenu metodu dovođenja Bošnjaka i bošnjačkih patriota u vezu s terorizmom, što itekako “pitko” zvuči u ušima međunarodne, ali i dijela domaće javnosti, posebno ako se još u sve uvede pojam “vehabije”. Tako je samo nekoliko dana nakon otkrivanja afere veze premijera RS-a Viškovića i genocida u Srebrenici na portalu banjaluka.net osvanuo članak s neodoljivim naslovom Pokušaj atentata na Vučića, Dodika i Vulina! Vehabije planirale masakr! Pa se onda obrazlaže kako je više grupa vehabije u proteklih nekoliko godina pokušalo likvidirati pomenute političke zvaničnike Srbije i RS-a.

A te “vehabije”, prema “dokumentaciji obavještajnih službi koja je u posedu portala banjaluka.net”, jesu: Enver Hebibović iz Sarajeva, koji je navodno trebao likvidirati Milorada Dodika 9. januara 2018. u Banjoj Luci; zatim Azem Aletović, Nedžad Hajdurović i Samir Begović iz Janje, koji su navodno trebali 2019. godine na Kočićevom zboru na Manjači izvršiti atentat na Dodika i Vulina; te na koncu Mehdin Jakubović iz Srebrenice, koji je navodno predvodio linč na Vučića u Srebrenici 11. jula 2015. godine. Kroz biografije osoba koje su prozvane, te kroz njihovu ratnu i poratnu ulogu vidi se da su velikosrpski obavještajci i paraobavještajci vješto odabrali osobe na koje će udariti, te jednim udarcem postići više ciljeva: skrenuti pažnju s uloge premijera RS-a Viškovića u genocidu u Srebrenici; obeshrabriti povratnike i mnoge primorati na selidbu: uskratiti humanitarnu, materijalnu, edukacijsku podršku povratnicima; demotivirati i uplašiti mlade ljude da kroz sport i edukaciju jačaju svoje fizičke, ali i psihičke sposobnosti, patriotizam i domoljublje; stigmatizirati i u očima javnosti borce Armije RBiH stavljati u kontekst terorizma, te samim tim obezvrijediti časnu ulogu Armije RBiH…

Ko su pomenute osobe?

Azem Aletović

Azem Aletović široj javnosti nije poznat. U suštini, radi se o povratniku u Janju kod Bijeljine, predsjedniku tamošnje Mjesne zajednice. Janja je jedno od rijetkih mjesta u RS-u gdje je povratak Bošnjaka na svoja prijeratna ognjišta proveden uspješno. Upravo ta činjenica i jeste jedan od razloga da se kroz napad na predsjednika MZ ove lokalne povratničke zajednice i njegovo stigmatiziranje i dovođenje u vezu s terorizmom i vehabizmom obeshrabri ova zajednica i izvrši pritisak na nju kako bi napustili ovo područje. Indikativno je da se u vezu s Aletovićem i navodni atentat na Dodika i Vulina dovode izvjesni Nedžad Hajdurović i Samir Begović, navodno, također iz Janje. Međutim, Aletović i drugi Bošnjaci iz male Janje tvrde da u Janji ne postoje osobe tih imena. Ne bi iznenadilo da su ti nepostojeći Janjani Hajdurović i Begović igrači velikosrpskih obavještajaca i paraobavještajaca i da se u narednom periodu oglase i priznaju da su pripremali atentat na Dodika i Vulina, a predvođeni Aletovićem. Time bi bila ugrožena cijela bošnjačka zajednica Janje, a Bošnjacima povratnicima širom RS-a bila bi upućena poruka da se moraju seliti.

Enver Hebibović Full

Enver Hebibović Full široj javnosti poznat je kao vrhunski sportista, i to u borilačkim sportovima kickboxa. Hebibović je bio reprezentativac Jugoslavije, a potom i Bosne. Trener je borilačkih sportova, a predvodio je trenerske timove gotovo svih bh. šampiona u borilačkim sportovima kick boxa (full contact, K-1) na putu osvajanja evropskih i svjetskih titula. Nadimak Full dobio je po borilačkoj vještini full contact. Hebibović je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio pripadnik Armije RBiH, uglavnom u diverzantskim i jurišnim jedinicama. Prošao je proces od vojnika do komandantskih zaduženja na različitim nivoima vojnog ustrojstva jedinica. Predvodio je i komandirao u nekim akcijama s više stotina vojnika. Borio se na ratištima Konjica, Sarajeva, Mostara, a bio je četiri puta ranjavan. Nakon Agresije, nastavio se aktivno baviti sportom, borilačkim vještinama i nizao je uspjehe kao takmičar i trener. U evropskim i svjetskim krugovima kick boxa zauzima značajno mjesto i veliki ugled. U žižu javnosti došao je prije dvije godine, kada se vodila, slična sadašnjoj, obavještajna, paraobavještajna i medijska kampanja protiv airsoft klubova koje predvode Bošnjaci. Enver Hebibović pionir je ovog adrenalinskog i rekreacijskog sporta, a njegovo sportsko udruženje za razvoj fizičkih i moralnih osobina “Asker” našlo se na udaru zbog treninga i airsoft aktivnosti. Dugo je trajala kampanja protiv Hebibovića, a pod medijskim, obavještajnim i paraobavještajnim pritiskom neprijatelja naše države, Federalna policija i druge sigurnosne agencije saslušavale su Hebibovića, ali se na kraju ispostavilo da nema nikakvog osnova za podizanje bilo kakve optužnice.

Hebibović nije krio da je na treninzima djecu, članove kluba “Asker”, odgajao kao patriote, vjerne svojoj državi i svom narodu. Motivacijska predavanja i treninge održavao je ljubiteljima borilačkih sportova širom svijeta. Danas, upravo zbog stigme bačene na njegovo ime i rad, onemogućena mu je ova aktivnost, a mnogi mladi sportisti iz borilačkih sportova širom svijeta uskraćeni su za vrhunske treninge. I Hebibović je ciljana meta velikosrpskih obavještajnih i paraobavještajnih krugova. Udarom na Hebibovića udara se na najbolje borce Armije RBiH, na Armiju RBiH, na hiljade prije svega mladih ljude koje je obučio borilačkim sportovima, moralu, patriotizmu i koji su spremni na svim poljima boriti se za svoju državu. Targetiranjem i stigmatiziranjem Hebibovića targetiraju se i stigmatiziraju svi njegovi učenici, svi ti mladi ljudi, ali i oni koji su postigli vrhunske sportske rezultate kojima se ponose sve bh. patriote.

Mehdin Jakubović

Mehdin Jakubović danas je major u Oružanim snagama BiH. Napad velikosrpskih obavještajnih i paraobavještajnih struktura na Jakubovića izazvao je veliku reakciju javnosti, posebno na društvenim mrežama, gdje mu se daje ogromna podrška. Razlog napada s jedne i podrške s druge strane leži u djelima koja je iza sebe do sada ostavio Jakubović. Naime, Jakubović je također, kao i Hebibović, bio istaknuti borac Armije RBiH, i to jedinica u Srebrenici. Dobitnik je i ratnog priznanja “Srebrni štit”.

Prije sedam godina mojoj malenkosti, autoru ovog članka, Jakubović je detaljno govorio o svom ratnom putu za potrebe članka objavljenog tada u magazinu Diwan. Za ovu priliku prenosimo dijelove tog razgovora, odnosno ratnog puta Jakubovića. “Agresija na BiH dočekala me je u rodnom selu Burnice, MZ Suha kod Bratunca. U ranim jutarnjim satima 10. maja 1992. godine izvršen je napad na ovo selo. Rafali su se čuli sa svih strana, nastao je metež i panika. Na licima ljudi, žena i djece vidio se strah i užas, kao da je nastupio Sudnji dan. Svo stanovništvo, odrasli ljudi, žene i djeca, starci, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700, skrcani u fiskulturnu salu OŠ ‘Vuk Karadžić’, starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan dijete je rastavljeno od majke, muž od supruge, brat od sestre, najmiliji od najmilijeg. Sudbina muškaraca koji su zatočeni u sportskoj sali škole u kojoj su se obrazovala djeca do osmog razreda, u svojoj najbezbrižnijoj i najnaivnijoj mladosti, bila je strašna. Ubijani su na najsvirepije načine, mučeni, maltretirani, na njima su se iživljavali četnici, dojučerašnje komšije, poznanici, prijatelji. Ja sam smrt u svom selu ili logoru u Bratuncu izbjegao tako što sam se prilikom napada na selo uspio zaroviti u zemlju u jednom seoskom potoku i na taj način izbjeći da budem uhapšen ili ubijen na licu mjesta. Četnici su pretražili i prerovili cijelo područje, uključujući i taj potok, ali nisu me pronašli. Ležao sam nepomičan, zatrpan zemljom, kao u grobu, samo je lice, odnosno nos bio iznad zemlje kako bih mogao disati. Četnici su mi bili toliko blizu da se zemlja pod njihovim nogama slivala na mene, ali nisu me vidjeli. Na kraju su konstatovali da više nema nikoga i otišli. U selu nije ostalo ništa, kuća mi je spaljena, a ja sam se prebacio kroz četničku teritoriju do Tuzle. Bio je to moj prvi proboj iz Podrinja do Tuzle. Odmah sam pristupio TO Tuzla. Nakon nekog vremena provedenog na ratištu oko Tuzle, grupa boraca je odlučila poći u pomoć borcima Armije RBiH i bošnjačkom narodu u Podrinju. Priključio sam im se. U augustu 1992. godine pješke smo iz Tuzle prešli preko 100 km pod punom ratnom opremom, svaki sa po 20 kg municije i kroz četničku teritoriju. Bio je to moj drugi proboj, ovog puta iz pravca Tuzle ka Podrinju, odnosno Srebrenici. Otišao sam a da se nisam halalio sa majkom. Selamio sam se i rekao da idem na ratište oko Tuzle, kao što sam to i ranije činio. Nisam imao snage da joj kažem gdje idem jer sam znao kakva bi bila njena reakcija. Nakon toga, prvi put sam se čuo sa majkom u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, u proljeće 1995. preko radioamatera, trajalo je to samo jedan minut, kad mi je čula glas, nije više mogla progovoriti. Do tada nije vjerovala da sam živ, mislila je da sam poginuo 1992. godine u Konjević-Polju. Čak ni pisma koja sam joj slao preko Crvenog križa iz Srebrenice nisu je mogla uvjeriti da sam živ, sve dok mi nije čula glas, mislila je da sam mrtav.

U proljeće 1993. godine Srebrenica je proglašena demilitariziranom zonom pod zaštitom UN-a. Tokom demilitarizacije okupljao sam omladinu i učio ih borilačkim vještinama, a kroz sport obrazovao ih i odgajao u vremenu i mjestu gdje je to bilo gotovo pa nemoguće. A onda je došla 1995. godina. Bio sam sa djevojkom, sadašnjom hanumom, na sokaku Petriče u predgrađu Srebrenice, kada je ispaljena prva granata od strane četnika koji su opkolili Srebrenicu. To je bio početak srebreničke agonije. Nakon što sam se tu rastao sa djevojkom, ponovo sam je vidio tek nakon proboja iz Srebrenice u Dubravama kod Živinica. Nastupio je metež u Srebrenici. Svaki dan koji je dočekala Srebrenica značio je stotine žrtava i bilo je jasno da je tragedija Srebrenice neizbježna. U to vrijeme bio sam na liniji sa jedinicom iznad Srebrenice na jednoj koti. Svojim očima sam vidio dolazak silnih četničkih jedinica iz Srbije preko Skelana, redovne vojske tada SR Jugoslavije. Ispred mehanizacije su tenkovi, transporteri i ostala motorna vozila, zatim silna pješadija. Dakle, Srbija je ušla u Bosnu da napadne demilitarizovanu zonu, zajedno sa grčkim i mnogim drugim stranim dobrovoljnim jedinicama, za što postoje i validni dokumenti. Već tada je bilo jasno da se Srebrenica teško može odbraniti. I zaista, jula mjeseca 1995. godine, četnici predvođeni Ratkom Mladićem ušli su u Srebrenicu. Desio se nezapamćen genocid nad Podrinjcima. Treba znati da Srebrenica nije pala bez otpora. Nekoliko dana od već započetog napada na Srebrenicu pružan je žestoki otpor u svim sektorima odbrane. Lično sam bio u jedinici koja je zaustavila prodor četnika iz Šekovica u Srebrenicu, sa jugozapadnog dijela prema Srebrenici, gdje su pretrpjeli gubitke u ljudstvu i naoružanju. Tako je bilo na svim prilazima prema Srebrenici. Sjećam se jednog borca koji je hrabro jurišao prema tenkovima i transporterima. Poginuo je od granate koja ga je pogodila direktno u tijelo, bio je potpuno raskomadan.

Nakon što je odlučeno da se krene u proboj prema slobodnoj teritoriji, počelo se sa pripremama. U mjestu Jaglići iznad Srebrenice okupile su se sve jedinice. Bila je noć pred polazak sa zbornog mjesta Jaglići, prišao mi je jedan učenik iz kluba borilačkih sportova sa vidnim žalom na licu rekavši da je to možda posljednji put da se vidimo. Tražio je da se halalimo. Nikada više nisam vidio tog momka Admira Dadu, kao ni Safeta, Ikana, Elvira, Nusreta… Svi su pobijeni. Tu noć su se mogle naslutiti strahote koje nadolaze. Kao u filmovima strave i užasa, konji su njištali, psi zavijali, krave mukale, sve je mirisalo na krvoproliće. Kolona dužine 10-tak kilometara se pripremala da u zoru krene putem neizvjesnosti. Jedna sekunda vječno traje, takav je osjećaj kada je čovjek u nevolji, dok ono što je lijepo tako se čovjeku čini da brzo prođe. Kada je svanulo, kolona se počela kretati. Sve što sam pojeo za šest dana proboja bio je kakao koji mi je pred polazak dao Admir Dado i dio riblje konzerve negdje na sredini puta. Šest dana nespavanja, gladi i probijanja kroz 130 km puta prema Tuzli. Od gladi, iscrpljenosti i straha, čovjek često nije mogao razabirati da li je to što se dešava san ili java. Dešavalo se da na trenutak insan zaspi u pokretu ili kraćoj pauzi i počne sanjati neke lijepe snove: Bajram u krugu porodice, vruća hrana, veselje, vidiš sve i osjetiš sve ono što bi želio a nemaš, i onda se trzneš iz kratkog sna shvativši zapravo u kakvoj se situaciji nalaziš, to je strašan osjećaj.

Put od 130 km nije mali ni da ideš na izlet sa svom potrebnom logistikom, a kamoli toliko kilometara sa svim onim što smo imali kao prepreku: ubačeni ‘elementi’, infiltrirani neprijatelji unutra, trovanje izvora sa pitkom vodom, zloupotreba opreme UN-a koju su četnici koristili i mamili civile na predaju. U mjestu Buljim pale su prve žrtve od četničkih granata i rafala. Jedna granata je pala neposredno u mojoj blizini. Od silne eksplozije rasprštilo se kamenje i jedan kamen me pogodio u glavu, u potiljak. Pao sam na zemlju kao pokošen, misleći da je geler. Pipam po potiljku, nema krvi, ali postoji jedna velika rupa na kapi koju još čuvam kao uspomenu na taj događaj. Sljedeća prepreka bila je preći putnu komunikaciju na potezu Kasaba – Konjević-Polje i rijeku Jadar. Nakon što smo uspješno prešli asfalt ispod Mravinjaca, morali smo preći nabujali Jadar. Vrlo jaka i žestoka fizička prepreka koju smo prebrodili i zaputili se ka Udrču, najvećoj planini na tom prostoru. Ulaskom na Udrč prvi dio teškog puta je okončan. To i nije bilo teško prvoj grupi koja je naoružana, jer se teško ko mogao suprotstaviti takvoj jednoj grupi boraca, sastavljenoj od diverzantskih jedinica iz svih podrinjskih brigada. Problem je rasuta kolona od Buljima do Udrča. Iza nas je ostalo na hiljade naših saboraca i civila koji su se rasuli nakon eksplozije kod tzv. ‘Debele bukve’. Boraca i civila sada je bilo na sve strane, na 30 kvadratnih kilometara rasuti po manjim i većim grupama. A žrtava je do sada već bilo i previše. Na Snagovu kod Zvornika nas je dočekala zasjeda. Zasjeda koju smo uspješno neutralizovali i zarobili vođu te grupe, komandira. Na Križevačkim Njivama, mjestu iznad Zvornika, dogodilo se čudo, odnosno kao vjernik ja to pripisujem Bogu, dž. š., kao njegovu izravnu pomoć prevarenim i izdanim od UN-a Bošnjacima Podrinja. Naime, najedanput je počeo da pada grad praćen gustom maglom i kišom, i to samo na nekoliko kvadratnih kilometara, taman na prostoru gdje su se nalazili četnički tenkovi iznad Baljkovice. Grad i kiša su potpuno neutralizirali tenkove i četničku tehniku, što nam je pomoglo da krenemo u odlučujući proboj ka slobodnoj teritoriji, ka Nezuku. Led i kiša su nam dobro došli za osvježenje i, da kažem, razbuđivanje nakon dana i noći bez sna, a pred konačnu bitku za proboj. Baljkovica je bila posljednje uporište četničko. Bili smo u gotovo bezizlaznoj situaciji. Tako blizu, a tako daleko od spasa. Blizu geografski, kilometar i manje od naše teritorije, a daleko jer je tu bila čvrsta i jaka, trostruka četnička linija. Nadomak nas, naši suborci sa slobodne teritorije iz Nezuka pokušavaju probiti liniju. Žestok okršaj. Na desetine puta sam izgovorio šehadet, očekujući svakog trenutka smrt. U tom momentu skoro bezizlazne situacije imao sam priliku sa jednog uzvišenja nakon što sam čuo zvuk spasa, pokliče naših boraca koji su na jednom dijelu linije u blizini mene koordinirano probili četničku gvozdenu liniju, gledati kako borac iz Srebrenice i borac iz Nezuka sa suprotne strane trče jedan drugom u zagrljaj. Linija je probijena. Četnici su ustuknuli. Bio je to moj treći proboj kroz četničku teritoriju, ovog puta na relaciji Srebrenica – Tuzla.”

Svoju borbu za Srebrenicu Jakubović je nastavio nakon Agresije kroz Udruženje “Prosvjetitelj”, koje je praktično nastalo 1993. godine okupljanjem omladine u karate-klub. “Prosvjetitelj” nesebično pomaže projekte održivog povratka, edukacije povratnika, humanitarno ih pomaže, motivira mlade na povratak i na bračne zajednice. Upravo radi sve ono što smeta velikosrpskom projektu etnički čistih teritorija. Zbog svoje impresivne ratne prošlosti, te osnivanja i aktivizam kroz “Prosvjetitelj”, Jakubović se pokušava proglasiti organizatorom navodnog atentata na Vučića u Potočarima 2015. godine, te se obeshrabriti i on i svi njegovi prijatelji koji daju nesebičnu podršku povratnicima. Dakle, još jedna planirana akcija s ciljem diskreditacije i kriminalizacije istaknute ličnosti u borbi za povratak i opstanak Bošnjaka u Srebrenici, Podrinju i cijelom RS-u.

I za kraj da priči vratimo suštinu – Radovan Višković, premijer Republike Srpske, učestvovao je u genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine!!!

PROČITAJTE I...

Izložbu čini 15 panela koji predstavljaju autore mevluda u Bosni i Hercegovini: Ali-dede Bošnjaka, Sulejmana Čelebija, Saliha Gaševića, Muharema Dizdarevića, Arifa Sarajliju, Safet-bega Bašagića, hafiza Seida Zenunovića, Musu Ćazima Ćatića, Sejfullaha Prohu, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i Mustafu Jelovca. Rukopisi i štampana djela ovih autora čuvaju se u fondovima Biblioteke.

Zasigurno će ovaj slučaj negativno utjecati na opće raspoloženje kada su u pitanju humanitarne akcije i prouzrokovati nepovjerenje i prema onima koji su do sada radili posve transparentno te nisu bili predmet istraga i sumnjičenja. I to je nepopravljiva šteta koja je već učinjena ovim slučajem jer nijedno udruženje ili organizacija ne daju novac iz svog džepa, već od onog koji dobije od donatora. Stoga je urušavanje povjerenja javnosti najgore što se može desiti, posebice ako se slučajevi pronevjera posve ne rasvijetle, ako se dopusti kruženje glasina, ako se mogući krivci na vrijeme ne kažnjavaju. Upravo zato komentari koji se mogu pročitati na društvenim mrežama da se u slučaju Batko “hapsi najveći humanitarac” nisu na mjestu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!