fbpx

“VELIKI PAD” PETERA HANDKEA (I ALFREDA NOBELA)

Nije, dakle, tačno da se Handkeovo književno djelo, po principu estetskih umjetničkih sloboda i kriterija, bitno razlikuje od njegovoga sramnoga javnog istupanja u odbrani zločina. Istina je posve drukčija. Jer i samo njegovo djelo, misao i zamisao toga djela počivaju zapravo na onim istim temeljima na kojima se bazira to njegovo javno djelovanje podrške zločinu i pljuvanja po žrtvama

Piše: Akademik Dževad JAHIĆ

 

Da nije univerzalnog i svevremenskog smisla i ljepote umjetnosti uopće, time i književnosti prije svega, ljudski rod ne bi smogao u svome pamćenju sačuvati sve ono veliko što je u njegovoj prošlosti stvoreno, niti bi civilizacije i njihova dostignuća kroz vjekove mogle jedne drugima biti obogaćene, vlastitim svjetionicima umjetničkih istina među sobom povezane i tako nepogubljene u prostorima i vremenima. Da nije univerzalnog smisla i kriterija usmenoga i pisanoga književnoga čina, mi danas u našem pamćenju i našem duhovnom bogatstvu ne bismo mogli čuvati spomen na Homera, Hajama, Rumija, Šekspira, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog, Getea i da ne idemo dalje redom, samo da usputno spomenemo neke od tih svjetionika. Da književni čin kroz sva vremena i kroz sve jezičke prostore ne opstaje na elementarnim svojim porivima, izvorima i svojoj duhovnoj i moralnoj vertikali, mi bismo se gubili i pogubili u haosima historijskih kretanja, nesreća i katastrofa, izgubili bismo put i ne bismo znali otkuda dolazimo ni u kojem smjeru idemo.

Da u književnosti u suštini zaista postoji bitna i radikalna razlika između “tradicionalnog” i “modernog”, tada bi ta ista književnost odlutala od čovjeka, ona bi se odrodila od njegove prirode, a pogotovu bi napustila i odbacila njegovu potrebu da pamti i da se umjetničkim dostignućima toga pamćenja brani od zlih sila historije i zlih sila što potmulo čuče u čovjeku i zlobi, koju on iz sebe s vremena na vrijeme oslobodi i zakonom sile tako pokuša kratiti i prekrajati svijet i život oko sebe, na račun čovjeka, njegove fizičke opstojnosti i njegovog moralnog i duhovnog dostojanstva i prava na sebe i svoju kulturu i svoja pamćenja i misao.

Da umjetnost i književnost nisu ono što jesu, tada bismo se mi, koji s tom književnošću živimo i borhamo se, mirili sa floskulama o neminovnoj modernosti unutar književnog čina i postupka, mi bismo pristajali na to da u ime stvaralačkih sloboda, umjetničkih dakle sloboda, pljujemo po onom u šta smo dosad kroz vjekove vjerovali, da se poigravamo sa pitanjem prava ljudskog življenja i da u svome “modernom” stvaralačkom postupku iznalazimo razloge opravdavanja svih onih tamnih poriva u čovjeku koji su ga toliko puta vraćali nazad, u mračnjaštvo zločina, a umjetnost i književnost se vjekovima protivila tome i spasavala čovjeka i vlastiti smisao i opravdanost, čovjekovu sklonost ka ljepoti, ka smislu življenja dostojnog ljudskog bića, neupitno suprotstavljenog silama zla, odbrane zločina i traženja tobožnjih opravdanih i prihvatljivih korjenova rascvjetavanja toga zla u ovo naše savremeno doba.

PRAVDANJE ZLOČINA

Svjedoci smo već uveliko glasnih pokušaja da se ta univerzalna misija umjetnosti i književnosti dovede u pitanje vlastitim negiranjem onoga što je univerzalno umjetničko i književno u njoj samoj i što kao takvo odolijeva svim iskušenjima i opstaje kao svjetlo koje čovjeka kroz historiju čuva od propasti i pohranjuje njegovo historijsko pamćenje na putu ka njegovim stvarnim i istinskim slobodama. Došli smo, na žalost, do faze kad se pljuvanje po tim slobodama smatra “nadslobodama” i “neoslobodama”, kad se za činove takvog izigravanja univerzalnih ljudskih vrijednosti pokušavaju dodjeljivati i najveća svjetska priznanja, zapravo priznanja koja su donedavno zaista i bila najveća svjetska i u koja je svijet dosad vjerovao.

Evo nas u ovom našem vremenu i kao da smo se tek razbudili iz nekoga davnoga, pradavnoga sna, pa se čudom čudimo šta se ovo sa nama zbiva. Okrećemo se oko sebe i vidimo sve ono čega se još sjećamo: brda, rijeke, nebo, šume, livade, polja i gradovi i gle još jednog čuda: ljudi oko nas, sa onim istim likom kakav pamte stoljeća, ljudi koji se dijele na muške i ženske, na mlade i stare, na poznate i nepoznate, na lijepe i ružne, bogate i siromašne, sretne i nesretne, dobre i zle, vidi čuda, sve je i dalje isto oko nas. A kad malo bolje pogledamo oko sebe, shvatimo da smo mi savremenici jednog novog doba, u kojem je civilizacija dostigla neke svoje visine i, reklo bi se, blješti moderni svijet, na prvi pogled, naravno. A onda nas žacne bolna misao da smo savremenici tog famoznog 21. stoljeća i da skupa sa dostignućima nauke i tehnike hrlimo u susret nekoj nespoznatoj i “blještavijoj” budućnosti. I trgnemo se od uboda te žaoke sjetivši se da je ovo neki drugi svijet što ne pripada nama, da je ovo neko drugo doba koje se otima sebi i ljudskom rodu i hrli u nepoznato, zabacujući iza sebe sve one vrijednosti koje je doskoro tako dobro pamtilo i njima se s razlogom dičilo. Savremeni svijet prepun je paradoksa, nepravde i laži, zakona sile moći i vladavine materije i ograničenosti, surovosti i gluposti. Vladavine nad svim onim ljepotama koje čovjek i do dana današnjega u sebi nosi i svim onim urođenim mu potrebama za istinom i ljepotom. I tako, napokon, dođosmo do poimanja umjetnosti i književnosti i do tog bolnog ćorsokaka u kojoj se to naše poimanje našlo i javnih postupaka i ovjera koje podstiču tu našu odrođenost i zalutalost i primjere takve zalutalosti koja se pokušava predstaviti kao vrhunski stvaralački čin i dostignuće koje tobož zaslužuje svjetsko priznanje.

Zamislite sada, u ovom smo našem vremenu, razbuđeni i zbunjeni, jer još pamtimo čovjeka i njegova istinska dostignuća, zamislite sad čovjeka koji piše, koji se bavi književnim radom valjda već pedesetak godina, onih istih godina čiji smo mi savremenici i u kojima smo neprestano ili iščitavali, ili pisali vlastitu književnost. Toga “zamišljenog” čovjeka prihvatamo kao biće sa svojim pravom da govori i piše, sa svojim pravom na svoje iluzije i svoje poimanje ljudskih i stvaralačkih sloboda. A onda se sa tim čovjekom dogodi to da on svojom javnom riječju, u formi čak pet zaokruženih objavljenih knjiga, zdušno brani i opravdava stravične zločine nad čovjekom, zločine koje je krajem dvadesetog stoljeća zapanjeno gledao čitav svijet i koje je taj isti svijet, svojim kakvim-takvim pravnim mehanizmom, osudio i imenovao ih onako kako se oni jedino i mogu imenovati, zločinom i genocidnim prestupom protiv čovječnosti. Takav jedan čovjek od pera uporno je javno, svojom pisanom riječju, svijetu zabezeknutom nad ovim zločinom, objašnjavao i opravdavao bajraktare genocidnih vizija i “salvetskih strategija”, sve to čineći iz nekih svojih razloga, ponesen nekim tamnim slojevima svoje “stvaralačke” svijesti ili podsvijesti, uvjeren u to da ispisuje pametne riječi i da pravedno brani zločin, jer ima i ta misao, da se zločin pravedno brani, a da se njegova osuda smatra nepravdom i tobožnjom spoznajom nižeg i inferiornijeg uma.

I upravo takav jedan čovjek piše i svoja književna djela koja nisu neposredno u službi opravdavanja spomenutog zločina, a koja ove 2019. godine “jedan komitet” za dodjeljivanje najvećega priznanja u oblasti književnosti proglašava vrhunskom umjetnošću, pri čemu objašnjava nešto što je iz aspekta književnosti apsurdno i neprihvatljivo, a šira javnost ne zna da je to apsurdno i neprihvatljivo, kad odvaja javno djelovanje pisca od samog njegovoga književnog djela, tobože time “ne politizirajući” i tobože spasavajući estetski karakter i dostignuće književnog čina, neovisno od onoga šta taj čin znači i o čemu i kako taj čin govori i piše. Javnosti se bacila prašina u oči pokušajem da se to dvoje razdvoji, što je ravno apsurdnom činu da se čovjek raspoluti na dva dijela, na fizički svoj i duhovni svoj dio, kao da su to dvije zasebne cjeline i kao da to nije jedinstveno ljudsko biće, sa tjelesnim i duhovnim aspektom svoga postojanja i življenja.

ZNAO JE DOBRO ŠTA RADI

Tragajući dalje za uzrocima toga skandaloznoga postupka Švedske akademije nauka i Nobelovog fonda, prirodno je da se okrenemo i samome djelu toga pisca i u njemu potražimo zrnca utjehe i bar neke razloge koji bi bar malo mogli ublažiti našu zapanjenost takvom odlukom i faktom tolikoga srozavanja književnih kriterija u dodjeli toga najvećega spisateljskoga priznanja. To činimo da bismo odbacali od sebe misao da je to priznanje zaista dodijeljeno krajnje tendenciozno i čak zlonamjerno u odnosu na svjetsku javnost i uopće moralnost i duhovne vrijednosti umjetničkog čina uopće. Iščitavamo stranice Velikoga pada Petera Handkea, još uvijek se nadajući literarnom doživljaju i vlastitoj čitateljskoj estetskoj i duhovnoj obnovi i prosvjetljenju, jer, valjda, književno djelo sa takvom nagradom kod čitaoca bi moralo izazvati upravo takav efekt, ako je istinsko i istinski veliko. A to posebno baš kod čitaoca koji čitav život iščitava i traga za smislom i vrlinom književničkog čina, jednako kao što traga za smislom i vrlinom života kao takvog, čije je vjerno ogledalo upravo književnost. I odjednom, pojavljuje se ostarjeli Glumac, oličenje savremenog čovjeka, koji “iz predgrađa metropole kreće u centar da mu predsednik države uruči presudnu nagradu”.

I onda i mi krećemo stranicama jednoga kazivanja koje nas baca iz prostora forme u prostore sadržine sve to čineći modernim postupkom apsurda, govorenja koje ništa ne govori, modernističkoga kompiliranja riječi i asocijacija koje nas ostavljaju ravnodušnim, zapravo mrtvim i ubijenim. Toliko mrtvim i ubijenim da se nesvjesno upitamo šta je to zbilja književnost, zar smo se od nje toliko udaljili da je više ne poznajemo, a čitav život smo sa njom išli ruku pod ruku, ili se ona možda zbog nečeg od nas udaljila? Nije li ona u ova suluda doba postala svoja suprotnost, svojevrsna književna matematika, pa nam je teško, preteško do rješavajuće formule njenoga smisla doprijeti? Ili je književnost što i život, što i pretakanje života u riječ, pretakanje označenoga u oznaku, u formu, što je suština i bit samoga jezika, bio on njemački, ili bosanski, ili bilo koji drugi i treći, prevođen ili neprevođen? A onda o toj “knjizi o hodanju” piše i jedan vjerni prevodilac Handkeovih djela, koji više od trideset godina prati toga naturaliziranoga “nobelovca” na njegovom putu u nepoznato.

Taj prevodilac o Handkeovoj prozi kaže, nesvjestan da je tako razotkriva i razobličava u svoj svojoj apsurdnosti i “modernoj” lažnosti i konstruiranosti: “Handkeova proza je maksimalno programirana. Pisana je najkontrolisanije. U svakom trenutku zna pisac šta radi i najsvjesnije strategiše svojim motivima, temama, doživljajima.” A onda dolazi to famozno “otkrovenje” Handkeovih književnih poriva, zapravo njihovo razotkrivanje i demistificiranje, koje tek mi otkrivamo, a ne njegov prevodilac, koji svoje tvrdnje smatra afirmativnim i takvima da one “najkontrolisanije” idu u prilog Handkeu i tobožnjoj visokoj književnoj vrijednosti njegovoga djela. “Ovde se radi o čitanju scenarija, od strane glumca koji, pripremajući se za snimanje filma o obnevidelom ubici, priželjkuje da i sam postane obnevideli ubica, onako kako to piše u scenariju koji čita, ali i, pre svega, onako kako ga na to navodi njegovo lično iskustvo. (“Uvek postoje razlozi da ‘skrenem s puta’, da ‘pređem preko granice’ i da od mene postane krvolok”).”

Maksimalno programirana proza

Obratimo pažnju na ovo i ovakvo objašnjavanje Handkeovih stvaralačkih poriva. Prva rečenica kaže da je Handkeova proza “maksimalno programirana”. Zamislite sebi vrhunskoga svjetskoga pisca koji piše “vrhunski programirano”, što zvuči i znači da piše zapravo suprotno od suštine i smisla stvaralačkog čina, od spontanosti i podsvjesnosti toga čina, ako je on istinski i estetski zaista na visokom nivou. Dalje, Handkeova proza pisana je “najkontrolisanije”. Opet odlika i postupak savršeno suprotni prirodi, smislu i vrijednosti stvaralačkog čina. Dalje, pisac “u svakom trenutku zna šta radi”, što je iznova suprotna odlika od one istinske stvaralačke, jer istinski pisac nije nikakav programer niti racionalni “znalac svega onoga što radi”. Prije će se reći da je on istinski “neznalac” onoga što radi, jer iz njegovog pera, ako su istinski on i njegovo pero, izbija podsvjesno, spontano i dugo sazrijevano u njemu kao stvaralačkom biću. Pisac Handke “najsavjesnije strategiše svojim motivima, temama i doživljajima”, što bi značilo da je svako vrhunsko književno djelo u službi strategije i nekih viših ideoloških poimanja i ciljeva, što je kod Handkea zaista i slučaj, ali što se ne može nikako prihvatiti kao nešto što je vrlina, što krasi to djelo i zaista ga čini umjetničkim. Stvari stoje suprotno i tome djelu osporavaju istinska umjetnička svojstva.

Iščitavajući dalje takve ocjene, mi se već približavamo i neposrednom kazivanju i ispisivanju i samoga Handkea. I dalje je riječ o Glumcu koji, “pripremajući se za snimanje filma o obnevidjelom ubici, priželjkuje da i sam postane obnevidjeli ubica”. I gle čuda, napokon se zaustavljamo na jednome mjestu koje otkriva i same duboke porive stvaralačkoga čina Petera Handkea, porive ljudske “oslobođenosti” u vidu identificiranja s “obnevidjelim ubicom” i “priželjkivanja da i sam postane obnevidjeli ubica”, ništa manje nego to. Apriorni protivnici našeg razmišljanja pokušat će nas prevesti žedne preko vode primjedbom da mi tobože bukvalno shvatamo i tumačimo ta i takva priželjkivanja. Ali takve primjedbe su samo za one kojima se zbog nepoznavanja suštine književnog čina baca prašina u oči. Time dolazimo do jedne od duhovnih tačaka i samoga Handkea kao pisca i kao čovjeka. Da, priželjkivanja da junak i sam bude ubica neodoljivo liče na autora Handkea, koji zdušno u svom javnom djelovanju podržava i brani fašizam jednoga Miloševića i njegovih “-ićevaca”, kakvog li duhovnoga dostignuća i kakvih li visina književnih u toj bijednoj ideji vraćanja zlu i propasti!

A onda, na kraju, ili početku, svejedno, i sam Handke, a ne njegov prevodilac i glorifikator, kaže: “Uvek postoje razlozi da ‘skrenem s puta’, da ‘pređem preko granice’ i da od mene postane krvolok.” To je zapravo i ključna rečenica kojom se taj pisac razotkriva i svojim književnim djelom nastupa noseći mrak i oblak modernoga zla koje pritiska svijet i prijeti takvom i ovakvom lažnom književnošću, sa zlobnim nagovještajem da će ta ista književnost ismijati svoje istinske porive borbe protiv zla, a da će, suprotno tome, afirmirati to zlo što ga savremeni čovjek u sebi “priželjkuje” i da će komiteti vrhunskih nagrada svojim glasanjem zdušno doprinijeti tome da se napokon otvori moderna “Pandorina kutija”, ili da zao duh iščili iz boce i napokon zatruje i otruje ovaj nesretni svijet koji je zabasao u laž i zlo, koje ne samo da se ne krije i ne suzbija već se kao ideja pokušava afirmirati i nagraditi najvećom svjetskom nagradom.

Da zaključimo: Nije, dakle, tačno da se Handkeovo književno djelo, po principu estetskih umjetničkih sloboda i kriterija, bitno razlikuje od njegovoga sramnoga javnog istupanja u odbrani zločina. Istina je posve drukčija. Jer i samo njegovo djelo, misao i zamisao toga djela počivaju zapravo na onim istim temeljima na kojima se bazira to njegovo javno djelovanje podrške zločinu i pljuvanja po žrtvama. Dužni smo javnosti reći da je to samo zamka koja se pokušava postaviti kako bi se to djelo odvojilo od svoje suštine i kako bi se prikrile tamne strane njegovoga poriva i opravdala sramna zamisao i odluka o dodjeli najvišega priznanja u oblasti književnosti upravo takvome književnome antidjelu. Ovo bi moglo biti posmrtno ogorčenje i razočarenje i samoga Nobela, koji bi u ovom slučaju, kao humanist i naučnik, vjerovatno rekao: “Da sam znao da se moja nagrada može dodijeliti i ideji suprotnoj ljudskosti, svjetlu i progresu, niti bih objelodanio svoj pronalazak dinamita, niti bih ostavio zadužbinu, jer me buduća pokoljenja nisu dobro razumjela, pa su moju ideju iskrivila i izopačila.”

 

PROČITAJTE I...

Dok javnost očekuje tužiteljsku odluku u slučaju respiratori, za koju je zakonski rok istekao 28. novembra, začuđuju izjave pojedinaca, političara, koji svojim tvrdnjama insinuiraju da su upućeni u predmet i znaju detalje koji su do sada nepoznati javnosti, piše portal Vijesti.ba. Među njima, posebno iznenađuje istup Denisa Zvizdića koji je danas rekao: “Svima je kristalno jasno da je premijera Novalića i njegovu karijeru jedino i isključivo ugrozila NN ženska osoba koja je telefonski naredila kupovinu respiratora.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!