fbpx

Velež je za odvažne

Jedan od glavnih junaka ovog alpinističkog vodiča jeste Muhamed Šišić, koji je pored brojnih prvenstvenih uspona s partnerima Miodragom Rakićem i Branimirom Maltarićem Bucom izveo prvo legendarno zimsko ponavljanje izuzetno teškog “Ilijinog smjera” u stijenu Botin na Veležu. Ovaj uspon, za to doba epskih razmjera, uspjeli su izvesti u četiri dana i tri noći

 

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Ines LUČIĆ

U sarajevskoj Vijećnici 19. decembra promoviran je alpinistički vodič Velež autora Emire Hukić i Dragana Ilića. Organizatori promocije bili su Grad Sarajevo i Planinarsko društvo “Treskavica”, a knjigu su promovirali dugogodišnji bošnjački i bosanskohercegovački alpinisti Muhamed Šišić, Muhamed Gafić i Redžep Grabus. Na početku promocije pojašnjeno je da je stjenovita barijera Veleža duga 14 kilometara i da se, kada se gleda s ove planine, Crvnja ili neke druge okolne planine, dobija dojam da ovoj stjenovitoj barijeri planine Velež nema kraja, te da nema alpiniste na svijetu koji ne bi poželio uhvatiti se u koštac s njenim elegantnim stijenama, koje su visine između 200 i 400 metara. Upravo se to i događalo sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su bosanskohercegovački, slovenački, hrvatski i crnogorski alpinisti penjali prve barijere Veleža.

“Bili su to pionirski pokušaji s teškom i neadekvatnom penjačkom opremom, ali i nekim romantičnim entuzijazmom. Rezultat ovih napora nastanak je brojnih klasičnih alpinističkih smjerova, vrijednih divljenja i s današnjeg stanovišta i, kako vrijeme prolazi, njihova je vrijednost sve veća. Vjerovatno bi većina, ako ne i svi ti veliki alpinistički rezultati bili zaboravljeni da se nije pojavio alpinistički vodič Velež, koji je večeras pred nama”, kazano je u uvodnom dijelu promocije.

Emira Hukić kaže da je inicijalna ideja došla od Dragana Ilića, koji je imao mnogo razbacane građe. “Pedantnim i savjesnim radom ova građa je prikupljena, obrađena, strukturirana i prikazana u ovom vodiču. Osnovna motivacija koju smo imali radeći ovu knjigu je da se sav ovaj materijal sačuva od zaborava. Pored te ideje, pružajući informacije o svim usponima i o tome šta je sve na ovim stijenama urađeno, htjeli smo potaknuti i buduće uspone i mlade generacije alpinista koji će odlaziti u Velež”, kazala je Hukić.

Dragan Ilić tvrdi da je ideja o pravljenju ovog alpinističkog vodiča postojala još prije 35 godina. Ističe da je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća imao oko 90 posto spremnog materijala, ali i da je zbog mladosti i aktivnog alpinizma nije imao vremena posvetiti se tome da vodič ugleda svjetlo dana.

Prvi dio promoviranog vodiča govori o Veležu, a drugi dio sadrži hronologiju zbivanja na ovoj planini od 1955. do 2018. godine. Završnica vodiča sadrži tekstove onih koji su pravili historiju Veleža, koji su, prema Ilićevim riječima, pravili te odvažne i drske uspone. “Jer, trebali ste biti velikan stijena da biste se hvatali u koštac s njima”, poručio je Ilić.

Jedan od glavnih junaka ovog alpinističkog vodiča je Muhamed Šišić, koji je pored brojnih prvenstvenih uspona, s partnerima Miodragom Rakićem i Branimirom Maltarićem Bucom izveo prvo, legendarno, zimsko ponavljanje izuzetno teškog “Ilijinog smjera” u stijenu Botin na Veležu. Ovaj uspon za to doba epskih dimenzija uspjeli su izvesti u četiri dana i tri noći. Kako je boraviti na stijenama Veleža u dugim zimskim noćima s opremom onog doba, danas je gotovo nezamislivo.

“Zato sada, kad se ujutro probudim, a ništa me ne boli, pomislim da sam nešto bolestan. Kada sam prvi put vidio Velež, odmah sam se u te stijene zaljubio, iako tada nisam ni znao šta je to stvarno alpinizam. Velež je tako djelovao na mene da sam se vratio iz Švicarske da bih završio ono što sam prije tu bio započeo. Sam odlazak na Velež bio je prava ekspedicija. Tada nije bilo automobila, putevi su bili loši, trebalo vam je dva-tri dana samo da dođete pod stijenu. Morali ste imati makar pet-šest slobodnih dana da se upustite u ovakvu avanturu. Od 1972. godine išao sam i penjao po stijenama Veleža. Imao sam brojne partnere, a onda sam otišao s Bucom i ljeti smo popeli taj ‘Ilijin smjer’, smjer koji počinje u najnižem dijelu stijene Botin. Kada sam vidio ovu stijenu, vidio sam da je to ogromni sivi i crni zid, vertikala koja je izazov za sve alpiniste”, prisjeća se Šišić, te dodaje da, nakon što je ispenjao već dosta smjerova na Čvrsnici, Prenju, Magliću, zatim na Alpima, na Kavkazu, shvatio je da je vrijeme da se napravi pravi iskorak u smislu penjanja, te da ponovi taj “Ilijin smjer”, ali zimi.

“Vidjeli smo kako to rade Slovenci, ali smo morali to sve sami isprobati. Iz Sarajeva odlazimo 26. decembra 1974. godine. Naši ranci su veliki, sa skromnom opremom. Bili smo toliko samouvjereni da smo krenuli bez vreća za spavanje jer smo računali da će nam tako biti lakše i da ćemo biti brži, a i tada smo mogli podnijeti hladnoću, bili smo mladi. Sam odlazak pod sjevernu stijenu Botin trajao je četiri puna dana. Tek smo prvog januara bili na ivici sipara prema stijeni. Oko nas je bilo sve okovano ledom”, prisjetio se Šišić.

Tada je, kaže, na sebi imao pantalone od najlona koje je sašio s nanom. Čim su izašli na vjetar, te su se pantalone odmah raspale. “Idući dan je već bio problem u penjanju. Jedan dio stijene bio je vertikalan i prevjesan. Tu nismo imali problema sa snijegom, ali je stijena bila izuzetno hladna. Znali smo, ako bi nam se nešto dogodilo, da nam niko ne bi mogao pomoći, jer smo bili toliko daleko od civilizacije. Stijene su bile toliko hladne da su me doslovno pržile po rukama. Kada sam završio ovaj uspon, imao sam više od 80 rana na rukama. Stigli smo do desnog dijela stijene i tada je nastao veliki problem. Taj dio stijene, koji je ljeti bio najljepši za penjanje, sada je bio najteži. Tu ne možete zabiti klin, ako bilo gdje uhvatite, ruka vam se vrlo brzo zaledi. Računali smo da ćemo već taj treći dan uspona izaći iz stijene. Nakon tri puna dana penjanja, ostali smo na grebenu. Greben je bio oštar kao nož, nastaviti nismo mogli jer smo izgubili bateriju. Ostatak događaja najbolje opisuju detalji iz dnevnika koji sam tada napisao, a koji su našli mjesto u ovom vodiču”, naglasio je Šišić.

Prije četiri godine, kada se napunilo četrdeset godina od ovog epskog poduhvata, Šišić je imao želju da za Novu godinu, s partnerom koji je upravo zbog toga došao čak iz Kanade, prespava na istom onom mjestu gdje su davne 1975. jedva živu glavu sačuvali. “Međutim, nismo se uspjeli probiti zbog izuzetno lošeg vremena. Iako je moj partner specijalno došao iz Kanade, samo smo došli na vrh stijene, nismo se mogli dolje spustiti. Tako da taj naš naum da spavamo na istom mjestu u vremenskom razmaku od četrdeset godina ovaj put nije uspio, ali računamo da ćemo u tome uspjeti kada bude pedeseta godišnjica ovog uspona”, našalio se Muhamed Šišić.

PROČITAJTE I...

Neki se bave citatima Izetbegovića, a Zoran Milanović izjavljuje da je Bosna i Hercegovina poput juge 45. Hrvati neukusno lažu ovih dana, krenuli su od Željka Komšića i pozicije člana Predsjedništva, a završili na tvrdnjama da nemaju nikakva prava u Bosni i Hercegovini, da nestaju intervencijom Bošnjaka i slične neistine. Bestidnici, pa neka samo nabroje svoje pozicije koje zauzimaju na federalnom i državnom nivou.

Ono što je jasno i što se može slobodno zaključiti jeste da je lista Prve stranke za Skupštinu opštine Srebrenica samo paravan za prodaju mjesta u biračkim odborima. S obzirom na to da Prva stranka nema općinski odbor u Srebrenici, da su na listi tri osobe srpske nacionalnosti (nepoznate osobe, i vrlo je izvjesno da su nastanjene u Srbiji), prodaja mjesta u biračkim odborima planirana je ranije, što samo pokazuje o kakvom diletantu se radi kada je u pitanju predsjednik Prve stranke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!