fbpx

Vaso Čubrilović i istjerivanje Arnauta

Međunarodna javnost doznala je za spis prvi put šezdesetih godina, kada je do njega došao Enver Hodža, tadašnji komunistički vođa Albanije, i počeo o njemu javno govoriti. Dok je jugoslavenska javnost za Isterivanje Arnauta prvi put čula kada su neki njegovi dijelovi u januaru 1988. godine objavljeni u beogradskom listu Borba, a nešto kasnije i u zagrebačkom časopisu Start.

 

Na današnji je dan 1990. godine umro Vaso Čubrilović, srpski akademik, profesor Beogradskog univerziteta, političar i historičar, član velikosprske organizacije Mlada Bosna, učesnik atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda 1914. u Sarajevu.

Čubrilović je 1937. je za vladu  Milana Stojadinovića sastavio memorandum “Istjerivanje Albanaca”, s razlozima za nasilno protjerivanje albanske etničke zajednice iz Kraljevine Jugoslavije, te konkretnim prijedlozima kako da se to etničko čišćenje izvede. Kao osoba bliska komunističkim vlastima – od aprila 1944. god. je on komesar za Filozofski fakultet u Beogradu – Ćubrilović dovršava početkom studenog 1944. godine memorandum sa stručnom podlogom za donošenja odluke o izgonu oko pola milijuna Folksdojčera iz Jugoslavije, te predlaže da se na takav način postupi i s drugim manjinama, koliko to politička situacija omogućuje.

Još je 1913. godine u srbijanskoj Skupštini pokrenuta zanimljiva rasprava na temu koju su tada imenovali kao Uređenje novih krajeva. Dakle, kakav će se politički poredak uvesti na teritorijama koje su tada pripojene Srbiji, odnosno na Kosovu, u Makedoniji i Sandžaku. Vladajuća Radikalna stranka Nikole Pašića smatrala je da se u tim novim krajevima treba uvesti specijalni vojno‑policijski režim, da su to krajevi koji nisu dovoljno kulturni, kako su govorili, da oni nisu dovoljno politički razvijeni, da se Ustav Srbije, koji je bio demokratski, ne može proširiti na te nove krajeve i da ti novi stanovnici ne mogu dobiti pravo glasa.

Ta rasprava trajala je nekoliko mjeseci i, naravno, u novoosvojenim krajevima uveden je poseban vojno-policijski režim. Dodatan problem bio je način na koji je taj režim sprovođen, jer niko od činovnika, policajaca i vojnika nije htio ići u ove krajeve. Dakle, Srbija je htjela teritorije, ali nije htjela njima vladati demokratski i civilizacijski, tako da se u Sandžak i na Kosovo odlazilo po kazni, pa bi kažnjeni činovnici, a činovnici su u Srbiji najčešće bili kažnjavani zbog korupcije ili prekomjernog nasilja, odlazili tamo da rade u općinskim, poštanskim, željezničkim, policijskim i ostalim državnim poslovima.

Tako se dobila jedna, ne samo u pravnom smislu, posebna uprava, jer ti ljudi nisu imali pravo glasa i na njih nije bilo prošireno važenje Ustava Srbije, već se dobila jedna kažnjenička, legionarska skupina koja je sprovodila svoju ličnu volju, koju više niko nije mogao kontrolirati. Ti ljudi su se, samim tim što su po kazni bili poslati, dodatno loše ponašali, a karakterizirao ih je bijes prema državi koja ih je na taj način kaznila. Žrtve su bili Bošnjaci.

Ipak, kao temeljni velikosrpski dokument koji je praktično razrađivao srpsku državnu politiku prema Kosovu i Sandžaku, bio je manje poznati memorandum Vase Čubrilovića pod nazivom Isterivanje Arnauta, napisan 1937. godine. Čubrilović je slične ideje 1944. godine ponudio novim komunističkim vlastima. Plan je službeno odbačen kao nekompatibilan s komunističkom ideologijom. Međutim, Čubrilović je, uprkos tome, primljen u KPJ, ali je spis Isterivanje Arnauta “izbrisan” iz njegove službene biografije.

No, međunarodna javnost doznala je za spis prvi put šezdesetih godina, kada je do njega došao Enver Hodža, tadašnji komunistički vođa Albanije, i počeo o njemu javno govoriti. Dok je jugoslavenska javnost za Isterivanje Arnauta prvi put čula kada su neki njegovi dijelovi u januaru 1988. godine objavljeni u beogradskom listu Borba, a nešto kasnije i u zagrebačkom časopisu Start.

Tada je izazvao skandal jer je njime načeta reputacija ne samo uglednog historičara nego i nobelovca Ive Andrića, koji je tridesetih podržavao Čubrilovićeve planove. Iako se ovaj plan poglavito i svojim nazivom odnosio na Albance, mnogi su mišljenja da se on uporedo primjenjivao i prema sandžačkim Bošnjacima. On naročito dobija svoj značaj na prostoru Sandžaka poslije nezavisnosti Kosova, kada srpska država više nije imala funkcije sile na ovoj teritoriji.

U ovom memorandumu Čubrilović detaljno razrađuje oblike specijalnog rata i državnog pritiska na nesrpsko stanovništvo kako bi se podstaklo njihovo iseljavanje. Čubrilović tvrdi da je prvi uvjet stvaranje psihoze. Radi toga je potrebno, tvrdi autor ovog memoranduma, što prije naći agitatore koji će agitirati za iseljavanje. “Dobro je poznato da su muslimanske mase generalno podložne uticajima, naročito vjerskim, da su lakovjerni, pa čak i fanatični. Stoga, treba pridobiti njihovo sveštenstvo i ljude od uticaja, bilo novcem ili strahom” (Izvod iz Memoranduma).

Drugo sredstvo jeste pritisak državnog aparata. U tom cilju, Čubrilović predlaže: globe, hapšenja, nemilosrdno primjenjivanje svih policijskih propisa, kažnjavanje šverca, sječe šuma… Pored policijskih pritisaka, Čubrilović predlaže i privredne represivne metode: nepriznavanje starih tapija, obustavljanje rada na katastru, nemilosrdno utjerivanje poreza i svih javnih i privatnih dugova, ukidanje poslovnih dozvola za trgovine, zanate, istjerivanje iz državne službe itd.

Pored državnog pritiska, Vasa Čubrilović napominje da i “privatna inicijativa u tome pitanju može mnogo učiniti”. On predlaže da se srpskom stanovništvu podijeli oružje i da se započnu četničke akcije. Dalje predlaže izazivanje sukoba i lokalnih buna koje bi bile “krvavo ugušene najefikasnijim sredstvima”. Pored navedenih sredstava pritisaka na civilno stanovništvo, Čubrilović predlaže još jedno sredstvo, odnosno, tajno paljenje sela i četvrti po gradovima.

Čubrilović je rođen u Bosanskoj Gradišci 14. Januara 1897. godine. Bio je sudionik u atentatu na prijestolonasljednika Ferdinanda a sud ga je, jer je bio maloljetan, poštedio smrtne kazne i osudio na 16 godina teške tamnice, koju je izdržavao u Sarajevu. Poslije raspada Austro-Ugarske monarhije, krajem 1918. oslobođen je i odlazi u Srbiju. Po završetku rata, diplomirao, a kasnije i doktorirao povijest na beogradskom Unbiverzitetu.

Do početka Drugog svjetskog rata radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu od 1930. godine. Na tom mjestu, sa kraćim prekidima za vrijeme rata, ostao je punih 40 godina. Dana 7. marta 1937. objavio je svoje djelo “Istjerivanje Albanaca”

Po izbijanju rata i nestanka Jugoslavije, počeo je propovijedati antinjemačku propagandu, odbio da prihvati mjesto na Beogradskom sveučilištu za vrijeme okupacije, pa je zato uhapšen. Iz logora je pušten krajem 1943. godine.

Po formiranju prve privremene vlade DFJ zauzeo je mjesto ministra poljoprivrede. Po oslobođenju Beograda postao je  dekan Filozofskog fakulteta. Bio je i minister poljoprivrede i ministar šumarstva. Dobitnik je „Oktobarske nagrade“ i „Sedmojulske nagrade“. /D.H./

 

PROČITAJTE I...

Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle, i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otud brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!