fbpx

Vasilija Jamakosmanović, najstariji eksponat Zemaljskog muzeja

Već pola stoljeća Vasilija Jamakosmanović (83), udovica domara Zemaljskog muzeja Mustafe Jamakosmanovića, živi u ovoj instituciji. Njezin je muž zaradio penziju radeći u Muzeju. No, on i Vasilija nikada nisu uspjeli dobiti svoj stan iako na njega imaju pravo. Vasilija za sebe, smijući se, kaže da je najstariji eksponat ove najvažnije institucije kulture države Bosne i Hercegovine

Piše: Edib KADIĆ

 

Ne hodam više po Muzeju. Ovaj direktor mi se ne sviđa, nekako se postavio kao da je Muzej njegov. Jeziva je vlaga, prije dvije godine sve smo digli, sve je to crno bilo od vlage i smrdjelo je. K’o kad nije čitav rat grijano, a ni poslije rata, pa se navukla vlaga. Međutim, Austrija što je pravila, svaka im čast. Oni su napravili dolje toplu izolaciju, metar i po. Onda su fine daske stavili, to je izolacija bila da mi nismo trebali ni grijati koliko je toplo odozdo bilo.

Međutim, sanacija 1986. godine, dignu sve, sve izvade, naspu beton, a na to direktno lamelni parket stave. To se sad ne može ničim zagrijati. Još jedan isti stan tu je do nas, Pandurevići su u njemu živjeli. Oni su otišli pred rat i nikad se više nisu vratili. Mi smo čitav rat proveli u Muzeju. Zapaljive metke sam golim rukama izbacivala kroz prozor. Muž sjedi, bolestan, drhti od straha, ne može maći. A bio je i ranjen u ratu, prostrijelna rana. Kad se najviše pucalo, otiđi bi tamo u posljednju sobu što gleda prema Grbavici, i gledala bih šta se dešava. Vidim, uleti negdje metak, samo se sagni, izbaci ga kroz prozor i bježi.

Druge prilike, vidim jedno tri ili četiri zapaljiva metka uletješe u Muzej. Odletim tamo i kažem čuvarima da se nešto sigurno zapalilo. Odemo brzo gore, kad vitrine od leptirova počele gorjeti. Brže-bolje to ugasimo i hajde dalje. Ali ko to danas cijeni? Niko. Pored nas i čuvara, bili su i radnici iz Muzeja, nekoliko njih, pa su spavali u drugim prostorijama. Poslije je Josip Pejaković sabrao ljude i oni su tu proveli sve vrijeme u ratu. Kasnije je došao HVO, bila im je tu kasarna. Tu je Mustafa najviše nastradao. Oni su htjeli eksponate prodavati. On se borio s njima, tukli su ga žestoko, stavljali mu pištolj u usta, svašta je s njima doživio. Sav modar dođe kući, pitam ga šta mu je, kaže: “Pao.”

Prijetili su mu: “Ako nekome kažeš šta je bilo, ubit ćemo ti ženu, znamo da je Srpkinja.” Dva puta su pucali za mnom tu u bašti. Ali eto, ne htjede me ni metak. Kažu, Filozofski fakultet je sačuvao Muzej, a ja se na to samo nasmijem. Dođu ovdje danas i, kad prolaze pored mene, samo mi dupe okrenu. Jedne noći direktor pustio unutra Amerikance, hajde, k’o oni hoće da provedu noć u Muzeju. Lupanje, galama, vriska, mislila sam da će se sve sručiti nama na glavu. Neno, sin mi, ode gore, oni igraju odbojku. Zovnusmo policiju, ovi klepnuše ušima i odoše. Eh, Adnan Busuladžić, on je bio fin, jako fin. Hoće popričati, hoće stati, saslušati. Kad mu se nešto požalim, on bi samo kaži: “Dobro, teta Vaska, sve ćemo to riješiti.” Čak mi je dolazio i u bolnicu kad sam ležala. Jako fin, zaista.

Uzbudljivu priču Vasilije Jamakosmanović o životu u Zemaljskom muzeju pročitajte u novom broju magazina Stav koji je u prodaji od 1. februara 2018. godine širom Bosne i Hercegovine.

 

PROČITAJTE I...

“Moj otac je te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže”

Povodom 30. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije JU Muzej „Alija Izetbegović“ ekskluzivno predstavlja online izložbu na 33 vizuala o osnivanju „stranke građana i naroda muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ s demokratijom kao jednom od najvažnijih odrednica. Dvadeset i šestog maja 1990. godine u svečanoj sali hotela "Holiday Inn" održana je Osnivačka skupština SDA, prve demokratske stranke građanske inicijative u Bosni i Hercegovini, čime je ozvaničen početak djelovanja ove političke stranke, nakon 45 godina jednopartijskog sistema u Jugoslaviji. Inicijativni odbor za osnivanje SDA je činilo 40 intelektualaca, umjetnika i poduzetnika iz Sarajeva, Zagreba, Mostara, Ljubljane i Banje Luke, a za prvog predsjednika stranke je izabran Alija Izetbegović.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!