Vapimo za saradnjom s Bošnjacima u Bosni

U cilju stvaranja uvjeta za institucionalizaciju saradnje, ovo pitanje bilo bi potrebno staviti na dnevni red javne rasprave na Kosovu radi potpunijeg ostvarivanja interesa, potvrđivanja identiteta i pripadnosti. Naravno, nemoguće je realizirati dobru saradnju bez koordinacije s bošnjačkim kulturnim, društvenim, znanstvenim, nevladinim, političkim i vjerskim institucijama i organizacijama iz BiH, kao i istaknutim javnim djelatnicima i pojedincima iz bošnjačkog korpusa u BiH, ali i s dijasporom i uopće Bošnjacima u regiji

Razgovarao: Anes DŽUNUZOVIĆ

Doc. dr. sc. Vedat Bajrami rođen je u Prizrenu. Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju završio je u Beogradu. Magistrirao je i doktorirao u oblasti inkluzivnog obrazovanja na Filozofskom fakultetu Univerziteta “Kiril i Metodij” u Skoplju. Radio je u Sektoru za specijalno i inkluzivno obrazovanje Ministarstva za obrazovanje, nauku i tehnologiju Kosova od 2002. do 2016. godine. Zaposlen je kao nastavnik u zvanju docenta s punim radnim vremenom na Edukativnom fakultetu Univerziteta u Prizrenu u nastavi na bosanskom jeziku. Prodekan je za nastavu na istom fakultetu, gdje obavlja i upravlja poslovima vezanim za izvođenje, praćenje, analizu i unapređenje svih nastavnih programa diplomskog studija.

STAV: Gospodine Bajrami, s pozicije koju obnašate, jeste li zadovoljni implementacijom obrazovanja na bosanskom jeziku na Kosovu?

BAJRAMI: Kosovske institucije uložile su napore koji zaslužuju pohvalu. Istodobno, u dovoljnoj mjeri ispunile su svoje zakonske obaveze u vezi s obrazovanjem zajednica na Kosovu. U godinama nakon rata, iako s teškoćama, nastava na bosanskom jeziku doživljava permanentnu afirmaciju na različitim nivoima. Ipak, pred institucijama obrazovanja Kosova i dalje stoji obaveza provođenja reforme obrazovanja na svim nivoima, posebno visokog, a u skladu s Bolonjskom deklaracijom, koja predstavlja najznačajniju reformu visokog obrazovanja u Evropi i odražava namjeru evropskih zemalja da postanu centar visokog obrazovanja i znanstveno-istraživačkog rada.

Mišljenja smo da očuvanje vlastite kulture svih manjinskih zajednica, dakle i kosovskih Bošnjaka, treba da bude prioritet kosovske obrazovne politike, iako jedan od ciljeva Kosovskog strateškog plana za obrazovanje 2017.-2021. uključuje razvoj i provođenje praktičnih politika i mehanizama za podsticanje obrazovanja nacionalnih manjina na Kosovu. Strategija primjene s jasno utvrđenim mjerama i mehanizmima za postizanje zakonski postavljenih ciljeva KSPO 2017.-2021. predstavlja glavni strateški dokument u kojem se navode obaveze relevantnih organa izvršnih vlasti u osiguravanju kvalitetnog obrazovanja za zajednice.

Prvi strateški cilj KSPO “učešće i inkluzija” predviđa niz mjera usmjerenih na različite oblasti obrazovanja zajednica, kao što su povećanje stope upisa pripadnika svih zajednica, stručno osposobljavanje nastavnika za inkluzivno obrazovanje, promoviranje raznolikosti i interakcije među zajednicama, kao i učenje inostranih jezika. Preostalih šest ciljeva također se odnose na inkluziju zajednica. Predviđene su razne mjere u ostvarivanju većeg angažiranja zajednica u upravljanju obrazovanjem, proširene mogućnosti za profesionalni razvoj i rješavanje posebnih potreba u skladu s relevantnim zakonskim propisima. Ovo dalje uključuje osmišljavanje specifičnih mehanizama u različitim oblastima, praćenje različitih aspekata rada obrazovnih ustanova, uzdizanje svijesti, kao i niz drugih aktivnosti.

Znatno poboljšanje situacije u nastavi na bosanskom jeziku bilo bi kada ne bi postojao permanentni raskorak između razvojnih obrazovnih politika i njezine primjene, te kada bi se pravovremeno osiguravali svi potrebni planovi i programi, udžbenici i cjelokupna pedagoška dokumentacija na bosanskom jeziku. Interkulturalni dijalog i pedagoški pristup upravljanja raznolikošću, načelno predviđen svim relevantnim dokumentima institucija kosovske obrazovne politike, nalaže promoviranje stavova otvorenosti, poštovanja i pažnje prema svim nacionalnim manjinama, što dodatno zahtijeva osobitu prosvijećenost kreatora obrazovne politike i, naravno, svih relevantnih institucija, ali i političkih subjekata.

STAV: Na kojim obrazovnim nivoima i u kojim se mjestima Bošnjaci mogu obrazovati na bosanskom jeziku i gdje je sve implementirano to obrazovanje?

BAJRAMI: U kosovskim obrazovnim institucijama nastava na bosanskom jeziku provodi se prema jedinstvenom nacionalnom programu. Nastavni plan i program temelj je svakog oblika i nivoa školovanja, određuje mu cilj i doprinosi intencionalnom razvoju kompetencija učenika / studenta unutar odgojno-obrazovnog procesa. Preduniverzitetsko obrazovanje na bosanskom jeziku omogućeno je u sedam, od ukupno devet općina, gdje je u značajnoj mjeri zastupljeno stanovništvo kosovskih Bošnjaka, i to u Prizrenu, Peći, Dragašu, Istoku, Prištini, Mitrovici i Đakovici. Visoko obrazovanje na bosanskom jeziku na Kosovu stječe se na fakultetima Univerziteta u Prizrenu, kao i u Peći. Pravni okvir Kosova koji regulira tematiku obrazovanja u velikoj mjeri uključuje međunarodne standarde. Ustavom i relevantnim zakonima garantira se i uređuje pravo na stjecanje obrazovanja u javnim ustanovama na jednom od službenih jezika po izboru, na svim nivoima. Pored toga, “pripadnici zajednica” čiji maternji jezik nije nijedan od službenih jezika imaju pravo da se u predškolskim, osnovnim i srednjim javnim ustanovama školuju na svom maternjem jeziku.

STAV: Kako rješavate pitanje udžbenika, dokumentacije i nastavnog kadra na bosanskom jeziku?

BAJRAMI: Kada je riječ o udžbenicima u nastavi na bosanskom jeziku, nije u potpunosti kompletiran udžbenički program za osnovnu, nižu i višu srednju školu, te je isti slučaj i s pedagoškom dokumentacijom. Do sada je odštampano blizu 80 udžbenika do 9. razreda čiji autori nisu samo pripadnici kosovski Bošnjaci već se radi i o knjigama koje se prevedene s jezika većinske zajednice, dakle s albanskog. Udžbenika za srednje stručne škole gotovo da i nema, također, prisutna je nedostatnost školskih lektira, literature za pripremu učenika za državni maturski ispit, kao i udžbenika za maternji jezik s elementima nacionalne kulture za sve razrede.

Jasno je da svaka obrazovna politika zahtijeva učinkovito osiguravanje odgovarajućih udžbenika i obuku nastavnika, što na Kosovu u nastavi na bosanskom jeziku nedostaje. Naime, treba naglasiti da Ministarstvo obrazovanja, nauke i tehnologije Kosova nije ispunilo sve svoje obaveze prema manjinskim zajednicama, te da nije osiguralo udžbenike za učenike osnovnih i srednjih škola, iako je priređen znatan broj udžbenika iz grupe nacionalnih predmeta. Za sada, udžbenici su u rukopisu i, nažalost, ne postoje indicije da će uskoro biti štampani. Međutim, razlozi ovih i sličnih problema nisu isključivo propusti relevantnih kosovskih institucija već i bošnjačkog političkog menadžmenta, čija odgovornost podrazumijeva aktivno uključivanje u razvoj i održavanje efikasnog i djelotvornog sistema realizacije svih oblika i nivoa obrazovanja bošnjačke nacionalne zajednice na Kosovu.

Pregledom dosadašnjeg rada kosovskih bošnjačkih političara u oblasti obrazovanja evidentne su potpuno neuspjele i neozbiljne konstrukcije osobnih interesa, a na štetu nastavno-obrazovnih procesa bošnjačkog etničkog korpusa. Svakako, ovakvo ponašanje pojedinih bošnjačkih političara pogoduje onima koji Bošnjake nastoje skloniti s društvene tribine, što nije dobro i što se svakako odražava na opstanak i prosperitet bošnjačke nacionalne zajednice na Kosovu. Ono čemu naši predstavnici treba da streme jesu jednake mogućnosti pristupa obrazovanju na svim razinama za sve građane Kosova, dakle i za Bošnjake. U ovom kontekstu neophodno je tretirati različite situacije kako bi se osigurala učinkovita jednakost i pristup kvalitetnom obrazovanju za sve manjinske zajednice, ali to dalje znači aktivno uključivanje i nastavnika i stručnjaka za ljudska prava koji treba da omoguće stalni dijalog relevantnih aktera, pružajući stručne savjete u postizanju temeljnih ciljeva politike obrazovanja nacionalnih manjina. Sistem obrazovanja nastavnika i vaspitača na Kosovu ostvaruje se na Edukativnom fakultetu Univerziteta u Prizrenu, na kojem osnovne studije traju četiri godine (osam semestara) i završavaju polaganjem diplomskog ispita. Na ovom Fakultetu nastavnici razredne nastave (od 1. do 5. razreda osnovne škole) i vaspitači za predškolski odgoj i obrazovanje stječu bazično obrazovanje u nastavi na bosanskom jeziku.

STAV: Koliki je interes za studiranje na bosanskom jeziku, te po završetku studija mogućnosti zapošljavanja tog kadra?

BAJRAMI: Školovanje na univerzitetima u Prizrenu i Peći relativno je popularno među studentima iz naše zajednice. Na raspolaganju su im tri fakulteta koji pružaju mogućnost studiranja na bosanskom jeziku na četiri programa, i to u oblasti vaspitanja i obrazovanja, računarskih znanosti i u oblasti ekonomije i turizma. Pored Edukativnog fakulteta, osobito interesiranje bilo je za Fakultet informacijskih znanosti na Univerzitetu u Prizrenu, za koji se opredijelio znatan broj kandidata za 90 predviđenih mjesta u nastavi na bosanskom jeziku. Također, solidno je interesiranje postojalo i za studije na Fakultetu za administriranje biznisa na Univerzitetu u Peći, uz veoma dobre uvjete studiranja, stručan kadar i zapošljavanje, s obzirom na to da po završetku studija većina studenata dobije adekvatan posao. Vrijedi istaći da je oko 70% svršenih studenata Edukativnog fakulteta zaposleno u vaspitno-obrazovnim institucijama Kosova, što ovaj fakultet čini još atraktivnijim. Naravno, svršeni studenti sa zvanjem bachelor informacijskih znanosti, bachelor administriranja biznisa ili menadžment u turizmu također imaju mogućnost zapošljavanja na pozicijama koje zahtijevaju znanja i kompetencije iz oblasti informacijskih i administrativnih znanosti.

STAV: Imate li saradnju s bosanskim institucijama koje se bave bosanskim jezikom i pitanjem edukacije obrazovnih kadrova i na kom je nivou ta saradnja?

BAJRAMI: Univerzitet u Prizrenu od samog je osnivanja uvijek težio ostvarivanju međuuniverzitetske saradnje u zemlji i inozemstvu. U proteklih deset godina postojanja potpisan je veliki broj sporazuma o akademskoj saradnji s eminentnim visokoobrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini, i to s Univerzitetom u Sarajevu, Univerzitetom u Tuzli, Univerzitetom u Mostaru i Univerzitetom u Zenici. Međutim, do sada nije ostvarena zavidna saradnja uslijed poznatih političkih barijera i uvođenja obostranog viznog režima. Za Edukativni fakultet u Prizrenu posebno značajna saradnja bila bi i s Institutom za jezik Univerziteta u Sarajevu, što nastojimo ostvariti. Međutim, saradnja Bošnjaka treba da obuhvati i ostale oblasti koje se tiču jezičkog i kulturološkog identiteta, kao i sve oblike međusobne komunikacije i strateških projekata koji se moraju oslanjati na očuvanje cjelokupnog bošnjačkog identiteta u regiji.

STAV: Kako generalno ocjenjujete saradnju s Bošnjacima u Bosni?

BAJRAMI: Saradnja gotovo da ne postoji. Do proglašenja neovisnosti Republike Kosova, odnosno skoro deset godina nakon završetka rata, bilo je institucionalne saradnje. Na zahtjev Bošnjaka Kosova, njihovih političkih predstavnika i civilnog društva, uz pomoć međunarodne zajednice i tadašnje privremene Vlade Kosova, te nesebične podrške tadašnjeg ministra obrazovanja FBiH gospodina Fahrudina Rizvanbegovića, dopremljeni su udžbenici našoj djeci. To je jedan od ključnih historijskih momenata za Bošnjake Kosova. Na stotine bošnjačkih studenata, na ravnopravnoj osnovi s onima iz BiH, u tom je periodu primljeno i završavalo fakultete u BiH. Bilo je kulturne saradnje, književnih promocija u Sarajevu, posjećivale su nas državne delegacije iz Bosne… I sve tako do proglašenja neovisnosti, nakon čega je uveden tzv. vizni režim, tako da je ova saradnja sada gotovo nemoguća. Velika je sreća, ako se tako može reći, što nam još “internet nije pod tom kapom”. Ne posjećuje nas skoro niko, dok naši studenti, umjesto Bosne, traže druge destinacije.

Trenutno, na stotine ih je u Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji… Nažalost, bošnjački političari iz Bosne se ne oglašavaju po tom pitanju. Uopće, neizvjesno je da će u dogledno vrijeme i biti bilo kakvog oblika saradnje. U cilju stvaranja uvjeta za institucionalizaciju saradnje, ovo pitanje bilo bi potrebno staviti na dnevni red javne rasprave na Kosovu radi potpunijeg ostvarivanja interesa, potvrđivanja identiteta i pripadnosti. Naravno, nemoguće je realizirati dobru saradnju bez koordinacije s bošnjačkim kulturnim, društvenim, znanstvenim, nevladinim, političkim i vjerskim institucijama i organizacijama iz BiH, kao i istaknutim javnim djelatnicima i pojedincima iz bošnjačkog korpusa u BiH, ali i s dijasporom i uopće Bošnjacima u regiji. Dakle, bošnjačka politička elita na Kosovu trebala bi nastojati da iskoristi bošnjačke političke i akademske potencijale u sagledavanju i mogućem uspostavljanju institucionalne saradnje, kao i izradi strategije saradnje s Bosnom, ali i drugim centrima od interesa za Bošnjake u regiji. Nažalost, do sada nemamo takvih promotora. Uglavnom se radi o političkim figurama osobnih animoziteta i njihovim refleksijama na okruženje.

STAV: Kakav je položaj Bošnjaka na Kosovu?

BAJRAMI: O položaju zajednica na Kosovu OEBS je uradio opsežne studije. Naime, društveno‑ekonomska situacija zajednice kosovskih Bošnjaka i dalje je teška, s izazovima u pristupu zapošljavanju. Ipak, u nekim oblastima situacija je relativno bolja nego kod drugih nevećinskih zajednica. Razlog tome uglavnom je njena integracija u kosovsko društvo i sve veća dvojezičnost. Postoje, međutim, razlike u društveno-ekonomskoj situaciji zajednice, u ovisnosti od regije na Kosovu.

Bit jednog demokratskog društva jeste poštovanje prava svih njenih građana i nediskriminacija. Međutim, ovaj proces izgradnje nove društvene i ustavno-pravne paradigme na Kosovu još uvijek traje. Iako Ustav Republike Kosova ispunjava sve standarde u vezi manjinskih prava, u praksi je to prilično drugačije. Neko će reći da imamo sva prava, Ustavom smo priznata zajednica, imamo svoje škole, rezervirana mjesta u Parlamentu Kosova, svoje predstavnike u Vladi i institucijama, imamo svoje medije, ravnopravno koristimo bosanski jezik, imamo nastavu na svom maternjem jeziku na svim nivoima i slično tome. Kosovo je naša domovina i sva ova prava nam niko nije poklonio. Izborili smo se s ostalim zajednicama, uz podršku većinske albanske zajednice i mentorstva međunarodne zajednica. Ali ipak, sve nas je manje. Svakim danom Kosovo napušta znatan broj mladih ljudi, među kojima ne zaostaju ni Bošnjaci. Dakle, o kakvim pravima ćemo govoriti, recimo, nakon nekoliko decenija, kada je veoma bitna procentualna zastupljenost. Prema posljednjem popisu od 2011. godine, Bošnjaka je bilo blizu 30 hiljada, ali bojim se da će položaj ili status postati samo misaone imenice. Više od 60% Bošnjaka posljednjih 30 godina napustilo je ovu zemlju.

STAV: Bošnjaci Kosovo doživljavaju iskreno kao svoju državu i domovinu, je li im to adekvatno vraćeno?

BAJRAMI: Stjecanje ravnopravnosti na osnovu autohtonosti jeste proces determiniran različitim društveno‐historijskim realitetima. Bošnjaci su autohtona nacionalna zajednica na teritoriji Kosova, gdje oduvijek postoje sa svojom etnogenezom, identitetom, jezikom, kulturom, umjetnošću, običajima, te ovu državu doživljavaju kao svoju. Kako pišu “nepristrani” historičari, veći dio bošnjačkog stanovništva više od 10 stoljeća. Danas kosovski Bošnjaci žive u jezičnoj i kulturnoj koegzistenciji s ostalim narodima gotovo u svim krajevima ove multietničke zajednice. Gustina naseljenosti Bošnjaka različita je i uglavnom ekonomske i etničke motiviranosti. Mi smo ovdje starosjedioci.

Učestvovali smo aktivno u svim procesima stvaranja Kosova i dali svoj ogroman doprinos. Imamo tri garantirana mjesta u Parlamentu Kosova, od ukupno 20, kako stoji u Ustavu Republike Kosova, kao i svoje pozicije u Vladi Kosova. Ustavna i zakonska rješenja idu nam u prilog jer nikada ne možemo biti opozicija u odnosu na vladajuće albanske partije. Naš glas se, međutim, nedovoljno čuje. Jednim dijelom zbog političke nesloge naših predstavnika i nedostatka bošnjačke nacionalne strategije, a drugim zbog toga što smo uvijek nadglasani. Da budemo samokritični, položaj Bošnjaka na Kosovu bio bi bolji da postoji političko jedinstvo. Nažalost, kod nas ima opcija koje nas dijele po regionalnoj osnovi. Sve to usložnjava naš položaj i daje utisak kod većinske zajednice da smo neozbiljni i neorganizirani.

STAV: Šta su, po Vašem mišljenju, bošnjački prioriteti na Kosovu u polju politike, ekonomije, kulture?

BAJRAMI: Najprije jedinstven nacionalni konsenzus oko ključnih pitanja. Bošnjaci ovdje ne mogu zbog brojčanog prisustva biti građanske orijentacije, mada nemaju ništa protiv nje. Ekonomski gledano, ništa se ne radi na otvaranju novih radnih mjesta, nema značajnijih ulaganja u sredinama gdje žive Bošnjaci i, da nije pomoći dijaspore, teško bismo opstali. S druge strane, naši biznismeni iz inozemstva nerado ulažu u projekte, jer, kako ističu, nema još uvijek sigurnosti. Kultura je posebno pogođena. Nemamo svoje pozorište, iako imamo mlade glumce-amatere. Imamo pjesnike, književnike, poznati su u zajednici i šire, dobitnici su prestižnih priznanja na lokalnom i centralnom nivou, režisere, filmske stvaraoce, sportiste…, ali podrška institucija je ispod svakog nivoa. Entuzijazam je pokretač njihove motivacije, tako da se tokom godine održi neki koncert, objavi knjiga, održi promocija… Ipak, sve je to na staklenim nogama. Očekujemo da će se naposljetku otvoriti bošnjački kulturni centar u Prizrenu, kako bi oni aktivniji dobili svoj kutak za djelovanje. Nažalost, partijska podobnost i dalje je u ovoj sferi presudna.

STAV: Kao intelektualac, kako biste ocijenili bošnjačku politiku na Kosovu, koliko su kod bošnjačkih političkih subjekata kvalitetno profilirani interesi Bošnjaka?

BAJRAMI: Ideja bošnjaštva postojala je u prijeratnom periodu sve do proglašenja neovisnosti, tačnije od 1991. pa sve do 2008. godine. Dosta toga je urađeno na očuvanju i afirmaciji nacionalnog imena i bosanskog jezika u tom periodu. Kasnije političke opcije više su postale firme za zapošljavanje svojih istomišljenika, dok je koncept bošnjaštva postao samo predizborni moment, daleko od suštine. Nema nadogradnje, realizacije… Nemamo svoje općine koje nas slijede prema Ustavu, upravo zbog nejedinstva. Imamo politikantstvo, populizam i elitizam, a nigdje iskrene borbe za temeljne vrijednosti svog naroda. Nedostaje nam, ako mogu tako nazvati, arbitraža vodećih bošnjačkih političkih opcija iz Bosne, iako su, iskreno, veoma malo upoznate s našim stanjem.

STAV: Kako komentirate obostrani vizni režim BiH i Kosova?

BAJRAMI: Vizni režim bi, prema logici, trebalo da uvedu suverene zemlje koje su već imale nekakve odnose. Ovako, ova je mjera uvedena, naravno, na štetu Bošnjaka i ostalih, a da nisu postojali nekakvi diplomatski odnosi. Na stotine i hiljade je naših građana koji ne mogu u Bosnu, čak i onda kada je to neophodno. Dakle, o kakvim mi to slobodama govorimo ako nam je ugroženo pravo na slobodu kretanja? Znamo da su u svemu ovom kočničari političari iz manjeg, nama vrlo dobro poznatog bh. entiteta, ali niko ovaj problem, čak ni među bošnjačkim zvaničnicima, ne tretira na pravi način. Uvođenje taksi također je posljedica. Iako mi je žao što su tom mjerom pogođene i firme u vlasništvu Bošnjaka, Kosovo je bilo primorano da uzvrati istom mjerom. Ovdje je zakazala i međunarodna zajednica, koja još uvijek izjednačava žrtvu s dželatom.

STAV: Bliže se izbori na Kosovu, sada je retorika oštra, nakon izbora, kakva su Vaša očekivanja u politici Kosova prema Srbiji, ali i BiH?

BAJRAMI: Ništa spektakularno se neće desiti nakon izbora. Ključ u rukama drži međunarodna zajednica. Ali ono što moramo očekivati jeste svakako relaksacija odnosa, povezivanje zemalja na ravnopravnoj osnovi, ekonomski razvoj i priključenje EU. Ponavljam, bez utjecaja međunarodne zajednice zaista je teško govoriti o bilo kojem napretku. Ipak, ono što osobno očekujem u narednom periodu jeste intenziviranje svih postojećih kapaciteta i stavljanje u funkciju obrazovanja, čime jedino možemo opstati na ovim prostorima i postići napredak na svim poljima.

 

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!