fbpx

Valjao ih je “sijač” kao klasje

Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. Stav će u nastavcima objavljivati njegova sjećanja na saborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao

Piše: Amir HASANOVIĆ

U pokušaju da oslabi neprijateljske napade na linije odbrane na Majevici, komanda Drugog korpusa Armije RBiH otpočinje akcije na privremeno okupirane teritorije općine Lukavac. Združenim snagama operativne grupe 2, 212. bosanske oslobodilačke brigade i nekih jedinica 117. brigade Lukavac oslobođeni su 28. maja 1995. godine Skresci, Trepala i Milino Selo… Brzim djelovanjem ovih jedinica četnici su dignuti sa svojih položaja. Najvjerovatnije iznenađeni ovim napadom, uz velike gubitke u ljudstvu, povlače se prema Ozrenu. Gubeći stratešku kotu Trepale, koju u jurišu zauzima 212. bosanska oslobodilačka brigada, četnici gube linije na Skrescima, a isti dan Armija RBiH ovladava i Milinim Selom.

Na novodostigle položaje uvode se bataljoni iz sastava 117. brigade kako bi uspostavili novu liniju odbrane i počeli s ukopavanjem u tranšeje i zemunice. Niko tada nije sumnjao da agresor neće lahko odustati od ovih izgubljenih teritorija.

“KONTRAOFANZIVA, KAO ŠTO TO BIVA, BILA JE ŽESTOKA”

Od jutarnjih sati 29. maja 1995. godine na linije odbrane Armije RBiH kreću veliki i koordinirani napadi agresorskih jedinica. Po jačini i obimu, vidjelo se odmah da će učiniti sve kako bi povratili izgubljenu teritoriju. Oko 11 sati tog dana podignuti smo uz uzbunu iz kasarne “Husein-kapetan Gradaščević” u Tuzli i upućeni kao ispomoć jedinicama koje su bile pod konstantnim napadom.

Trebali smo odmah biti uvedeni u liniju kao ispomoć, ali to nije bilo moguće zbog jačine granatiranja položaja i dolaznog puta. Smješteni smo u zgradu obdaništa u naselju Puračić da dopunimo opremu i sačekamo pogodan trenutak za pokret. Nakon pola sata, s linija odbrane javili su da se više ne može čekati, da su napadi četnika siloviti te da im je ispomoć hitno potrebna. Brzo smo se spremili i krenuli prema koti Trepale. Odmah na sporednom putu zasule su nas minobacačke granate, ali smo uspjeli nekako ući u liniju koja se protezala cijelom dužinom pravoslavnog groblja do obližnje šumice i dolje niz livadu. Cijeli taj dio linije bio je praktički isprevrtan granatama.

Na samom ulazu u liniju, uz među, ležala su prekrivena dekom tijela trojice naših vojnika. Kako nam reče jedan od vojnika, nisu ih uspjeli odnijeti s linije, ostavili su ih tu dok se smrači. Jedva uspijevaju izvući ranjenike.

Rasporedili smo se duž linije i pripremili oružje. Razgovarali smo s borcima koji su tu bili od jutros. Saznali smo da su napadi bili veoma jaki, a da su posljednji odbili krajnjim naporima. Već 35 ljudi bilo je ranjeno i izbačeno iz stroja. Mnogo ih je među borcima bilo s mirnijih ratišta, vidjelo se na njima da su preplašeni. Pokušavali smo ih ohrabriti, da smo sad mi tu, da nas je više i da četnici neće tek tako proći.

Ubrzo po našem dolasku, nekih sat poslije, otpočeo je napad na desni dio groblja koji je padao prema cesti. S naše pozicije nismo imali uvid u situaciju zbog konfiguracije terena, a bilo je to samo osamdesetak metara od nas. Žestoka pješadijska pucnjava odjekivala je s tog dijela naše linije. U tom momentu, s lijeve strane začuli smo povike: “Četnici, četnici!” Momak je trčao kroz tranšeju pognuto dok su meci za njim dizali zemlju s vrha grudobrana. Dvadesetak metara od nas bila je živa ograda. Najvjerovatnije su se, koristeći nju kao zaklon te nepažnju momaka na lijevoj strani, četnici uspjeli privući tik do naših položaja.

Konfiguracija terena nikako nije bio povoljan za nas, ispred su bila dva loma na tereni i nikako nismo mogli vatrom podržat lijevu stranu linije. Trojica momaka i ja krenuli smo lijevo. Nekako u pola puta doletjela je ručna granata pravo na nas u tranšeju. To nisam bio dobro ni vidio jer sam se kretao posljednji. Odjeknula je detonacija. Momak ispred mene i ja bacili smo se nazad. Odmah zatim skočio sam jer sam znao da su blizu. Podigao sam pušku preko grudobrana i sasuo rafal. Nepunih petnaest metara ispred nas desetak četnika pokušavalo se domaći naše tranšeje. Momak koji je među nama prvi išao jaukao je od bolova. Pucajući, bacio sam pogled i vidio da su mu i ruke i lice krvavi. Rekao sam Asifu da ga smiri, da ga povuče nazad i zove pomoć.

KAKO SE PRIVUĆI S BOKA BEZ SUVIŠNOG ZAŠTO

Dotrčala su još dva momka i prihvatili smo skupa borbu s četnicima. Jedan od njih ostao je u malom kanalu. Uhvaćen našom vatrom, nije se mogao povući. Tren poslije, rafal iz naše osamdesetčetvorke ga je pogodio, ostao je ležati. Drugi su počeli još jače uzvraćati vatru u pokušaju da ga izvuku.

A onda je krenuo njihov silovit napad. Poklopile su nas granate minobacača od 60 mm, i to baražnom vatrom. Napad je krenuo na tri rova. Trčali smo lijevo-desno pucajući. Odbijali smo ih, ali su oni iznova i iznova navaljivali. Mirza reče: “Idemo desno, da se uvučemo s boka, da ih možemo presjeći kad ne očekuju.”

Provukli smo se lijevo skroz kroz tranšeje. Na drugom rovu bila su još dva tijela naših mrtvih boraca. Njihovi suborci samo su ih sklonili u desnu stranu ka zemunici. Trpjeli su žestoku vatru, ali se nisu dali. Brzo smo prošli do loma terena lijevoj strani groblja. I tu je bio kanal. Trebalo je samo da se nekako iz tranšeje dokopamo kanala i da nekoliko metara budemo ispred linije. Mirza reče da će on prvi, da sačekam, da krenem za njim ako ne budu zapucali prema nama.

Tako je i bilo. Uspjeli smo ući u kanal. Idealna pozicija. Imali smo totalnu preglednost prostora. Imali smo četnike tačno s boka.

– Nije dobro, reče Mirza.

– Šta sad nije dobro, brzo će oni krenuti?!

– Nemam dovoljno municije. Imam ovu kutiju, a ako krenu na nas, kako da se povučemo, moramo štititi jedan drugog. Idi po municiju, po sanduk. Ponesi ga i povedi još jednog momka da nam drži pravac odstupanja, inače smo kao glineni golubovi.

– Dobro – velim – idem ja.

Brzo sam, puzeći, stigao do tranšeje. Uskočim i trk nazad. Četnici su sporadično pucali, a vidjelo se da su veoma blizu. Uzmem municiju. Jedan sanduk ponese Suad i pođe da nam može držati odstupnicu.

Uđemo ponovo u kanal. Ostavim Suada na poziciji i objasnim mu šta će raditi. Dovučem nekako sanduk do Mirze, pripremimo sve i čekamo.

– Idi ti do Suada, lakše će mi biti samom se izvući. A i bolje ćete me dvojica štititi.

Otpužem do Suada, naslonim se na među kanala da se malo odmorim. Bio sam se zadihao od vučenja onog sanduka po zemlji.

– Da mi zapalimo jednu – veli Suad.

Pripalismo i gledamo. Dolje pored ograde vidio se put, nazirali smo ih kako idu pravo na one iste rovove, samo što ih je ovaj put bilo više.

– Gasi cigaru – velim Suadu.

– A zašto?

– Pa vidiš, eto ih idu.

– Zbog njih da gasim cigaru, zbog hinja, daj, ba Amire, šta ti je – uzvratio je keseći se.

Gledali smo budno prema živici kad će se pojaviti.

– Nego, gdje ti maloprije nestade, ja gledam odozdo tebe nigdje, pitao sam ga.

– Ma išao po robu – glavom mi je pokazao prema torbi.

Nisam više ništa pitao. Gledali smo u smjeru loma terena kad će se pojaviti četnici.

“SMLATISMO IH, MAMA DRAGA”

Pucnjava je počela više udesno, a onda smo vidjeli kako se pored ograde polahko provlače prema našim rovovima. Podigao sam glavu da vidim šta radi Mirza. Gledao je prema nama. Smijao se podižući palac, što je značilo da je sve u redu. Otpočela je gromoglasna pucnjava. Tačno ispred nas odvijao se četnički napad, a mi smo bili upravo na njihovom boku. Sada ih je sve više iza zaklona živice istrčavalo i preko međe kretalo se prema našim tranšejama. Najbliži ljudi u zemunici gledali su prema nama. Suad im rukom pokaza da obrate pažnju na četnike.

Uslijedio je žestok napad. Više se nisu krili. Napadali su na naše linije u nadi da će ovaj put uspjeti. Mirza nam pokaza rukom da se pripremimo, izbaci mitraljez na među i nanišani. Tren, sekundu zatim, njegov mitraljez počeo je sijati ono po čemu je i dobio naziv, krenuo je sijati smrt među četnicima. Neprekidni rafal praktično je sjekao i živicu i četnike. Gledali smo kako ih je valjao kao klasje. U panici, u situaciji koja ih je zadesila, jednostavno nisu znali šta se dešava. Išli su gore prema tranšejama, pa lijevo, pa desno. Izgledali su potpuno dezorijentirano. Ali od onog što je dolazilo po njih nisu mogli naći zaklon. Smrt je stizala tako brzo a da nisu znali ni odakle.

Na samoj sredini između dva rova, tri četnika krenula su nazad niz brdo nadajući se spasu u šikari. Nisu shvatili da su išli tačno na cijev Mirzinog mitraljeza. Nasred međe ih je dočekao rafal, pokupio ih je svu trojicu u istom momentu, silovitost rafala u istom trenutku bacila je nazad sve trojicu kao da su bili povezani. Pali su u travu, a samo je jedan pokušao puzati. Trenutak poslije, stigao je rafal iz zemunice. I treći četnik ostao je nepomičan.

Mi nismo ni metka opalili. Četnici su bili razbijeni na tom dijelu u paramparčad. Gledao sam prema Mirzi, mitraljez je treštao dok ga je on vukao lijevo-desno. Suad se sage i reče mi da mu gurnem torbu. On čučnu, raskopča je, diže glavu i reče: “A sad, jarane, ide disko.”

U torbi je bilo sedam ili osam visokoeksplozivnih antitenkovskih “hand granata”.

– Šta s time – rekoh.

– Sad ćeš vidjet, brate.

Poredao ih je na travu pred sobom. Jednog po jednog vadio je osigurače i bacao ih preko živice jako zamahujući. Blijeskovi i strašne eksplozije počeli su potresati zemlju. Mirza je to iskoristio, uzeo mitraljez i potrčao prema nama. Uskočio je u tranšeju i uz vrisku nas počeo mahinalno grliti.

– Joooooj, al’ ih smlatismo, mama draga, ejjjjjjj!

Pocijepali smo ih, ali bukvalno.

Polahko smo se vratili na liniju. Dok smo prolazili, ljudi u tranšejama tapšali su nas govoreći: “Aferim, bravo, momci.” – “Njemu se”, rekoh, “zahvaljujte”, smijući se, pokazivao sam na Mirzu.

Došli smo pred svoju zemunicu. Ondje su svi bili veseli. Sjeo sam, spustio pušku i odahnuo. Neki je teret spao s mene. “E sad”, rekoh, “da zapalimo k’o ljudi.”

Još punih osam dana trajat će napadi na naše linije odbrane, ali nikada više istim intenzitetom kao taj dan. Znali su dobro šta ih čeka. Uz žrtve i mnogo ranjenih, združene snage Armije RBiH uspjele su sačuvati dostignute položaje. Linije naše odbrane na tom dijelu ratišta ostat će neosvojiv bedem za četnike sve do Dejtona, a nakon toga će i zvanično teritorijalno pripasti Federaciji BiH.

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!