fbpx

Vahid Jusufović, kandidat za gradonačelnika: Tuzla može bolje

“Spominju se neke različite vrste zelenih ili raznobojnih ljevica. Ljevica je ljevica. Pripadam jednoj lijevoj orijentaciji, dakle socijal-demokratskoj orijentaciji, i stranka iz koje dolazim, SD, dobila je podršku i DF-a, tako da sam ja i kandidat te koalicije koja se zove “Zajedno i odlučno”. Pričaju sada kako sam povezan i s nekom desnicom, a pitao bih građane šta je konkretno ljevica ili desnica ako se radi o samim interesima građana?! Nikada to ne bih tako grubo dijelio”

 

 

Razgovarala: Alma ARNAUTOVIĆ

Prof. dr. Vahid Jusufović, vršilac dužnosti direktora Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) Tuzla i redovni profesor na Medicinskom fakultetu u Tuzli, kandidat je za gradonačelnika Tuzle. Zajednički su ga predložili Socijaldemokrate (SD) BiH i Demokratska fronta (DF), a u pokušaju svrgavanja skoro dvodecenijske vladavine Jasmina Imamovića iz Socijaldemokratske partije (SDP) u ovom gradu ima i podršku Stranke demokratske akcije (SDA). Jusufović je rođen u Tuzli, gdje se školovao i gdje je završio Medicinski fakultet 1987. godine. Dio svoje bogate karijere proveo je u UKC-u Tuzla, a educirao se u zapadnoevropskim državama, među kojima je najviše boravio u Španiji i Francuskoj.

Pri Medicini rada u Domu zdravlja Tuzla radio je kao liječnik opće prakse u rudnicima uglja, u Mramoru i Lipnici, te u bivšoj Fabrici obuće “Aida”. Rat ga je zatekao u “Krekinom” rudniku lignita u Mramoru i kao pripadnik policijskih organa Tuzle, Prve manevarske, od prvog dana uključio se u borbu protiv Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Nakon formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine, dobrovoljno se priključuje snagama odbrane od agresije. Kada je formirana Treća tuzlanska brigada, prvi njen bataljon bio je rudarski bataljon i dr. Jusufović je s njima do sredine 1993. godine bio na svim ratištima. Kasnije je bio u Sanitetskoj službi 2. korpusa, a od 1994. godine bio je komandant 2. sanitetskog bataljona, tada najveće sanitetske jedinice u Armiji RBiH na području zone odgovornosti 2. korpusa. Demobiliziran je krajem 1995. godine s činom oficira, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a vojsku je napustio kako bi napredovao u struci. Upisao je postdiplomski studij, a kasnije je, 2007. godine, i doktorirao. Od marta je prošle godine u zvanju redovnog profesora na Medicinskom fakultetu u Tuzli.

“Poslije agresije bilo je mnogo entuzijazma. Imao sam ogromnu želju za učenjem i novim saznanjima. Želio sam uhvatiti korak i nadoknaditi ono što je moja generacija propustila tokom rata. Svi smo željeli doprinijeti ponovnoj izgradnji svoje domovine”, objašnjava na početku razgovora dr. Jusufović, s kojim smo, između ostalog, razgovarali o budućoj predizbornoj kampanji, očekivanjima od lokalnih izbora, o statusu quo u kojem je Grad Tuzla već godinama. Neizostavan je bio i dio razgovora o situaciji i snalaženju po izbijanju pandemije uzrokovane virusom korona i o naporima koje ljekari UKC-a Tuzla ulažu kako bi se stanje držalo pod kontrolom. Ovaj bivši član SDP-a, u kojem nije bio eksponiran, poput značajnog broja članova SDP-a, prešao je u SD, a ističe da predstojeću predizbornu kampanju ne namjerava graditi napadajući svoje političke protivnike.

STAV: Kao kandidat za gradonačelnika Tuzle, dobili ste podršku opozicionih stranaka u ovom gradu. Na čemu ćete zasnivati svoju predizbornu kampanju?

JUSUFOVIĆ: Kampanju ću zasnivati na timskom radu, upravo onakvom kakav imamo sada u UKC-u. Prema mom mišljenju, ništa se ne može postaviti niti zasnivati samo na jednom čovjeku jer niko ne može raditi sam. Smatram da je dvadesetak godina dug period. Onoliko koliko ja pamtim politiku svog rodnog grada, znam samo za jednog načelnika, ratnog, a to je gospodin Selim Bešlagić, a nakon toga je načelnik i kasnije gradonačelnik skoro dvadeset godina gospodin Jasmin Imamović. Ako ništa drugo, nakon tolikog perioda, mislim da je vrijeme za određene promjene.

Ljudi koji me poznaju znaju da ne pričam isprazno. Mogao sam se i ja povući. Situiran sam materijalno i porodično relativno osiguran. Moja porodica i ja možemo lijepo živjeti spram bosanskohercegovačkih standarda. Mogao sam se posvetiti medicini. Ja sam vitreoretinalni hirurg i za nekoliko dana sam mogao zaraditi mjesečnu plaću. No, ako se svi povučemo, na šta će ovo sve izaći? Ne radimo ovo samo zbog sebe nego i zbog svoje djece, da im pokažemo da može i na drugi način. Ulazak u trku za gradonačelnika nije borba za ostvarivanje ličnih ciljeva ili za promjenu neke političke ideje ili političke opcije. Ovo je borba za promjenu, da se od dobrog može napraviti odlično, da budemo primjer. Tuzla po kapacitetima i resursima puno više zaslužuje. Treba naći novu snagu, novu energiju i nove ljude, a o konkretnim projektima ćemo pričati kada počne predizborna kampanja.

U svakom slučaju, moja kampanja neće biti naslonjena na kampanju napadanja, nego na borbu s novim idejama, pa neka na kraju građani sami odluče. Treba ujediniti sve u jednu kohezionu snagu koja će zajednički raditi u interesu građana Tuzle. Mi nemamo lijevo ili desno orijentirane građane, to su sve građani i svi oni imaju skoro identične interese. U Tuzli se ne treba voditi velika, svjetska politika. Zna se šta je taj nivo, a to je komunalna infrastruktura i poboljšanje kvalitete života od ekologije do običnih stvari: kako ćete izaći na ulicu, da li je rasvjeta u vašem naselju u funkciji i sl. U proteklim je godinama u Tuzli bilo poboljšanja, ali s ovim ljudskim kapacitetom, resursima, pa i finansijski, mislim da Tuzla može više.

Da se radi o najboljim kandidatima na svijetu, poslije toliko vremena dolazi do zasićenja. Čovjek se nakon dvadeset godina počne ponavljati i vodi se jednom mantrom “multietnička Tuzla”, “crvena Tuzla”, u tom smislu lijevo orijentirana. Ali, nije li čudno da u toj multietničkoj i multinacionalnoj, demokratskoj Tuzli nikako da se pojavi drugi kandidat? Uvijek je na listi i kandidat za načelnika, odnosno gradonačelnika jedan čovjek. Čudi me da se u ove dvije decenije nije etabliralo nekoliko ljudi koji bi došli iz iste političke opcije kao kandidati za gradonačelnika. Kako to da, uzet ću sebe za primjer, osim mene nije uspio izrasti bilo ko drugi ko bi imao karakteristike, performanse i ljudske osobine da može konkurirati na tom mjestu? Meni je to neprihvatljivo.

STAV: Šta je bio razlog toj političkoj jednoobraznosti?

JUSUFOVIĆ: Ja to zovem “sindrom brezove šume”. U brezovoj šumi ne možete naći nijedno drugo drvo da raste osim breze, pa čak i zemlja u toj šumi nema trave. Dakle, niste dozvolili da se iko pored i uz vas razvije i da vam bude zamjena ili, ne daj Bože, protukandidat, pa bilo da pripadate istoj političkoj opciji ili dijelite političke ideje.

STAV: Ako postanete gradonačelnik, šta ćete prvo uraditi?

JUSUFOVIĆ: Demokratizacija. Ne može biti sabrano sve u liku i djelu jednog čovjeka. Čim se desi da toliko vremena imate istu garnituru ljudi koji samo kruže iz jedne službe u drugu decenijama, šta vi onda stvorite? Stvorite milje, krug istomišljenika koji više nemaju ideja. Nikad neću reći da sadašnja garnitura nije napravila pomaka, ali imali su dosta vremena. Puno je dvadeset godina u našim životima. Mislim da Tuzla kao drugi grad po veličini u Federaciji Bosne i Hercegovine, treći po veličini u Bosni i Hercegovini i daleko najveći grad u Tuzlanskom kantonu zaslužuje da je bolje pozicionirana. Tuzla treba imati bolje konekcije i s kantonalnim, a pogotovo s federalnim nivoom vlasti. Čini mi se da u toj konekciji stvari ne štimaju najbolje.

Navest ću jedan primjer. Tuzla je u saobraćajnoj blokadi i uvijek se govori da to nije u nadležnosti Grada, ali šta smo mi učinili da to tako ne bude i koliko smo jak pritisak izvršili na organe više vlasti? Kada dolazi moj kolega iz Zagreba u Tuzlu, on zaluta i zove me iz Živinica. Objašnjavam mu kako će se vratiti nazad, a kada dođe do samog ulaza u grad, onda zamalo da ima saobraćajnu nezgodu jer se dvije saobraćajne trake naglo spajaju u jednu pa udari u metalnu bankinu. Kaže se da je to u nadležnosti federalnih organa i JP “Ceste Federacije BiH”, ali zar grad od stotinu i pedeset hiljada stanovnika i s takvim potencijalom nije mogao napraviti pritisak da se uradi jedan kružni tok s dvije trake u Šićkom Brodu? Uvijek se nađe izgovor u vidu imovinsko-pravnih odnosa, ali to je kao kada sam ja dežurni doktor i vidim da je pacijent za ostanak u bolnici, ali ga ne uvjerim dovoljno da treba ostati, a on želi ići kući i odbija ostati. Ja znam da on s takvom kliničkom slikom mora leći na bolnički krevet. Isto je u ovoj vrsti politike i mora se vršiti maksimalni pritisak i na kantonalne i na federalne organe da se to već jednom završi ili da se barem započne, a mislim da za to ima kapaciteta.

STAV: U trenutnim okolnostima, za kakve ste i sami kazali da vladaju unazad dvije decenije, da li je Vaša pobjeda na lokalnim izborima moguća i realna?

JUSUFOVIĆ: Moguća je moja pobjeda jer, kao prvo, spominju se neke različite vrste zelenih ili raznobojnih ljevica. Ljevica je ljevica. Pripadam jednoj lijevoj orijentaciji, dakle socijal‑demokratskoj orijentaciji i stranka iz koje dolazim, SD, dobila je podršku i DF-a, tako da sam ja i kandidat te koalicije koja se zove “Zajedno i odlučno”. Pričaju sada kako sam povezan i s nekom desnicom, pa pitao bih građane šta je konkretno ljevica ili desnica ako se radi o samim interesima građana?! Nikad to ne bih tako grubo dijelio.

Druga stvar, mogu biti ponosan da su me ljudi tako okarakterizirali – kao čovjeka koji je “povezao” i desnicu i ljevicu. Koliko uopće ljudi u Bosni i Hercegovini ima moći i snage da poveže bilo šta u jednu kohezionu cjelinu? Ovog puta se ne povezujemo kako bismo bili protiv nečega, nego se povezujemo u zajedničkoj ideji da Tuzli počne pripadati glavno i vodeće mjesto, koje joj i pripada, a ne da se ponašamo kao u osnovnoj školi i govorimo: “Dobar sam đak, ali me mrzi nastavnik.”

Bez obzira na kakve smo se vrijednosti pozivali, čini mi se da smo se i mi u Tuzli počeli izolirati. Imam priliku obilaziti cijeli Tuzlanski kanton i periferne mjesne zajednice kako Tuzle, tako i drugih gradova i općina. Ovo je moj rodni grad i dosta pješačim pa sam upoznat s prilikama. Mjesna zajednica Mosnik, dakle u centru grada, zapuštena je do te mjere da se kroz nju ne može proći. Porodično sam vezan uz ovo naselje i često sam u Mosniku, ali vrlo je nesigurno otići tamo automobilom. To su postale neprohodne ulice, pune rupa, infrastrukturno nezavršene, neregulirane, dvosmjerne, a treba ih vratiti u jednosmjerne, bez komunalnog reda itd. To nije primjereno za onakvu mahalu, kakav je taj dio grada.

Dakle, ima tu dosta prostora i ne možemo reći da ova vlast, koju dugo vodi SDP, nije ništa radila. Daleko od toga. Znam mnogo ljudi iz SDP-a, a na kraju krajeva, i ja sam došao iz SDP‑a. Bio sam član Kantonalnog odbora Tuzle, predsjednik Savjeta za zdravstvo i te ljude odlično poznajem. Zajedno smo 2018. na općim izborima pobijedili, ali onda se desila situacija da nećete da preuzmete odgovornost kada pobijedite. Mislim da je ovog puta u SDP-u prevladao konformizam: “Neka nama Tuzle, a vi se borite oko kantona i države, nećemo mi u tu priču jer to je teška priča.” Uvijek se nađe neki razlog za “ne”.

Mi smo se pokazali na primjeru virusa korona: v. d. direktora UKC-a je iz SD-a, ministrica zdravlja Dajana Čolić iz DF-a, komandant Štaba civilne zaštite Mustafa Šakić je iz SD-a, direktorica Zavoda za javno zdravstvo Maida Mulić je iz SD-a. Dakle, ponijeli smo najveći dio tereta ove borbe s pandemijom, a to je ogromna odgovornost i ogroman posao. Mogli smo se i mi povući u konformizam opozicije i pričati kako treba koristiti sve neke pogodnosti, a ne ući direktno u borbu. Sve ovo na nama ostavilo je trag i maksimalno nas je iscrpilo. I sada me pitaju zašto iz jednog rova odlazim u drugi rov. Koliko to treba da se povlačimo? Neka to uradi neko umjesto mene, samo nemojte da to budem ja, iako znam kako to treba, ali neću da budem dio toga.

STAV: Mislite li da je konformizam koji ste spominjali, uljuljkanost i oslanjanje na nekoliko prethodnih, sada skoro zaboravljenih postignuća, slabost lokalnog SDP-a u odnosu na SD?

JUSUFOVIĆ: Možete to nazvati konformizmom. Mislim da je u pitanju nedostatak volje za preuzimanjem odgovornosti. Ništa nasigurno ne može ići. SDP, dok sam mu pripadao, mogao je imati premijera i šest ministara u Tuzlanskom kantonu, znači većinu u Vladi TK i mogao je upravljati s dosta velikom efikasnošću. Međutim, uvijek je bilo nekakvih politika izvlačenja: Nemoj s ovim ili nemoj s onim. Treba prihvatiti realnost i uhvatiti se u koštac s problemima i rješavati ih korak po korak. Trebali smo stvoriti sebi priliku da se borimo i da pokažemo šta možemo. Najlakše je pobjeći. U jednom trenutku je bio bijeg. U tom sam trenutku osjećao strašnu odgovornost jer smo ljudima obećali promjenu, ulazak u vlast i onda potpuni zaokret, razbijanje i bježanje. Šta je na kraju od toga ostalo? Ostao je grad Tuzla. Govorim o posljednjim općim izborima i mislim da je vrijeme da se to naplati. Ne znam šta sada obećavaju, ali imati samo vlast na lokalnom nivou i živjeti kao na izoliranom ostrvu je nemoguće. Zaobilaze nas grantovi i programi, razne stvari koje bi nam pripale da smo unutar priče i unutar igre. Utakmicu s klupe za rezervne igrače nikad niko nije dobio. Moraš biti igrač. Naravno, mogu sebi oprostiti da nešto nisam uspio, ali nikad ne opraštam sebi one stvari koje nisam pokušao uraditi kako treba. Socijaldemokratija ne može biti ničije privatno vlasništvo, ona se ne dobiva dekretom, nego se nosi u sebi. Niko za sebe ne može reći da je on ekskluzivni predstavnik socijaldemokratije u ovoj zemlji.

STAV: Mjesecima unazad ste stalno na poslu, radite i od kuće. Od kada ste preuzeli funkciju v. d. direktora UKC-a Tuzla, problemi su se samo nizali jedan za drugim: prvo smrt porodilje, a kasnije i pandemija. To se sve vrlo brzo odrazilo i na Vaše zdravlje.

JUSUFOVIĆ: Da, tačno je da sam imao određene tegobe sredinom aprila. Bio je petak poslijepodne kada sam završio na invazivnoj kardiologiji, u sali. Kolege su završile svoj posao i mogao sam najmanje dva mjeseca biti na bolovanju, ali sam u ponedjeljak ujutru bio na poslu u punom kapacitetu. Bilo je to u vrijeme kritičnog stanja, nama nečeg novog i počeo je rasti broj zaraženih. Tada nismo toliko bili zahvaćeni koronom, nego smo bili više uplašeni jer smo se susretali s nečim što nije bilo poznato u historiji medicine. Osjećao sam se dobro i imao sam potrebu da se vratim na posao i odgovaram na radne zadatke direktora ustanove, za što mi je ukazano povjerenje. U tom mi je trenutku bilo kukavički i izdajnički da odem na zasluženo bolovanje i, hvala Bogu, dobro sam.

U velikim kliničkim centrima, pogotovo kada je zemlja bila blokirana i kada nije bilo izlaza, vi ste jedini nivo zdravstvene zaštite jer ne možete uzeti sanitetsko vozilo i voziti negdje dalje pacijenta. Znači, sve je zatvoreno, a vi ste krajnja instanca i morate se boriti za svakog pacijenta. Od februara pa skoro do danas te su stvari otežane. Desilo se nekoliko incidentnih smrti koje su postale predmet sudskog slučaja i istraga, i naših unutarnjih istraga i formiranja timova za ispitivanje. Ovo što spominjete radilo se o slučaju na Ginekologiji, jednoj od najtežih medicinskih disciplina, gdje nekad nije borba za jedan nego za dva ili više života. Desila se infekcija koja je odnijela život mlade žene i tu sam situaciju vrlo teško podnio. S jednim sam kolegom otišao na dženazu i iskazao sam lično poštovanje prema porodici i neku ličnu odgovornost za ta dešavanja koja su dobila svoj epilog, o kojima ne bih htio da govorim. Došlo je do određenih promjena, neću reći smjena, i to ne samo jedne osobe nego kompletno po horizontali i vertikali, i počeli smo uvoditi neki novi red i svjetlo u funkcioniranje ove veoma zahtjevne klinike. Nažalost, uvijek će biti smrti porodilja i ovdje i u svijetu, a organi koji se bave konkretnim slučajem donijet će konačan sud.

U svemu ovome nisam bio sam. Imam tim izvrsnih ljudi koji rade godinama. I sam imam 32 godine radnog staža i veći dio sam proveo ovdje pa poznajem kako funkcionira sistem u kliničkom centru pa mi nije bila nepoznata ta strana stresa i pritisaka. To je bilo vrijeme pred pandemiju, kada smo se intenzivno pripremali za nešto što nam je bilo nepoznato. Morate shvatiti da ovdje uđe nekoliko miliona ljudi i obavi se nekoliko miliona pregleda. Bilo bi nerealno govoriti o idealnoj situaciji i uvjetima. Nije sve dobro i mi smo detektirali određene stvari koje smo počeli rješavati. Žao mi je što sam zaustavljen u jednom procesu zbog pandemije. Kada sam preuzeo dužnost, fizički se nije moglo proći između tzv. plave bolnice i interne klinike. Ti su hodnici bili zatrpani bolničkim krevetima, dušecima i otpadom. Magacini su bili pretrpani otpisanom robom. To je bila katastrofa. Prvi mjesec poslije Nove godine borio sam se da pročistim puteve da se može fizički prolaziti, a postojao je strahovit otpor da se taj otpisani inventar stavi tamo gdje mu je mjesto – u smeće. Poslije sam dokučio o čemu se tu radi.

STAV: O čemu se radi?

JUSUFOVIĆ: Radi se o tome da su i ljudi isto tako bili u jednoj vrsti konformizma: sakrij negdje ustranu, ostavi neka stoji, pa se to knjigovodstveno drugačije vodilo, i na jednoj od sjednica Upravnog odbora morao sam otpisati dva miliona i dvjesto sitnog inventara, a to je izbijeno iz ukupnog bilansa poslovanja UKC-a meni na teret, ali uspjeli smo to sustići i poravnati. Taj proces nisam još priveo kraju jer smo zauzeti drugim stvarima, da opstanemo, da se iznutra ne raspemo i da nam se ne inficira osoblje, tako da imamo taj ljudski potencijal i kapacitet za odgovor ovoj situaciji.

STAV: Kako biste u najkraćim crtama opisali UKC u Vašem mandatu v. d. direktora?

JUSUFOVIĆ: U prvih šest mjeseci, bez obzira na otežanu situaciju, uspjeli smo otplatiti dug od pet miliona i dvjesto hiljada KM i da poslujemo pozitivno s milion i sedamsto hiljada. Povećali smo masu novca za isplatu plaća jer je povećan bod, satnica je povećana u 2020. godini. Nemam nikakve probleme i imam partnerski odnos sa sindikatom. Vidjeli ste da nema nekih velikih pritužbi na rad, a ličnim stavom, ne odlaskom na godišnji odmor, dajem primjer drugima. Protekla subota nam je bila vrlo kritična, ogroman je bio priliv pacijenata u COVID bolnicu i mnogo premještaja u respiratorni centar, hiljade litara neophodnog kiseonika, morali smo prebacivati mašine… Vodili smo tu grčevitu borbu, ali građani to ne moraju da znaju. To je naš posao.

STAV: Sezona je godišnjih odmora. Kakva je situacija s tim među zaposlenima u UKC-u Tuzla?

JUSUFOVIĆ: Što se tiče korištenja bolovanja i godišnjih odmora, moj prvi pomoćnik prof. Šekib Umihanić i ja i ne pomišljamo na to. I cjelokupan menadžment. Iscrpljeni smo, dešava se da uspijemo spavati samo tri-četiri sata dnevno, vikendi su lutrija: nekada uspijemo provesti vikend kod kuće, ali uz cjelodnevna telefoniranja na posao, a često se dešava da i vikendima sa svojim pomoćnicima rješavamo novonastale probleme. Već smo se na to navikli. Ostali zaposlenici prema zakonu koriste godišnje odmore i bolovanja. Gledamo da to ne bude previše i da bude određen broj, ali ljudima moramo dati godišnje odmore. Treba imati na umu da je ovo vrlo rizičan posao i imate ljude koji se plaše ove situacije, i to je razumljivo. Nije jednostavno reći nekome da ide na smjenu u COVID bolnicu na mjesec dana. Osoblje i njihove porodice to različito prihvataju, mada smo prevazišli te prve strahove. Ali, te ljude treba stimulirati, odnosno, jednostavno rečeno, treba ih više platiti i maksimalno sam se potrudio da načelnici i šefovi organizacijskih jedinica predlože stimulaciju da se ti ljudi plate. Svi govorimo da nam odlaze stručni kadrovi, a šta smo učinili da ih zadržimo? Odlaze nam obrazovani ljudi, mahom porodične osobe koje imaju svoje probleme, svoje kuće, kredite…

STAV: Može li Vam dio glasača uskratiti povjerenje jer su se po izbijanju pandemije pacijenti žalili na krutost i zatvorenost UKC-a Tuzla?

JUSUFOVIĆ: Ne možete u istom trenutku odgovoriti na dva realna zahtjeva. Jedan je bio naredba Ministarstva zdravlja FBiH da se u periodu od marta do kraja maja nisu uopće radili specijalističko-konsultativni pregledi, mada smo ih radili. Sada imamo situaciju da su svi resursi u UKC-u realni. Ima još petnaest drugih zdravstvenih ustanova, ali jedina COVID bolnica je ovdje. Kapacitet je stotinu i deset kreveta. Jedina COVID ambulanta je ovdje, sva dijagnostika i liječenje s komorbiditetima, respiratorni centar je ovdje u UKC-u i rezervni kapaciteti COVID bolnice su ovdje. Dalje, punktovi kroz koje je prošlo više stotina medicinskih sestara i mladih doktora od marta rade neprekidno. Zamislite kako je nekom u skafanderu, a temperatura vani je plus trideset i pet stepeni, smjena je dvanaest sati. Koliko su ti ljudi iscrpljeni!

Što se tiče obima usluga prema pacijentima, on je realno smanjen za 12,8 procenata, u nekim segmentima više, u nekim manje. Rad se nije prekidao, pogotovo kada je u pitanju kardiohirurgija, invazivna hirurgija, radioterapija, onkologija, torakalna hirurgija, hematologija i transplantacija ćelija hematopoiesis. Čak smo prebacili neku normu ugovora s vertikalnom listom s Fondom zdravstvenog osiguranja FBiH, a neke stvari nismo još ni naplatili. Imamo suficit u tom poslovanju. Naravno, za neke dijagnostičke i terapeutske procedure, pogotovo u martu i aprilu, pa do polovine maja smo u zaostatku, iako to polako sustižemo: CT dijagnostika i radiologija rade i subotom i nedjeljom.

COVID bolnica je uvijek između šezdeset i pet i do osamdeset i pet kreveta popunjena i u ovom periodu preminuo je neprihvatljiv broj ljudi. Neki ljudi nisu vjerovali ni da bolest postoji, a imamo preko devedeset preminulih koji su u trenutku kada su preminuli bili COVID pozitivni. Nisu oni svi umrli od korone, ali je korona doprinijela usložnjavanju njihovog stanja i to im je praktično skratilo život. Ima i jedan dio pacijenata koji je bez komorbiditeta vrlo brzo otišao s tzv. fudrojantnim ili brzim upalama pluća, gdje smo ljude izgubili za dva-tri dana.

Ne možete u istom trenutku masovno puštati pacijente po nekom drugom osnovu. Znam da uopće nije komforno proći kroz trijažni centar, pa nije komforno doći pred vrata klinike, pa opet sve to proći. Uspjeli smo držati broj zaraženih uposlenika ispod jednog procenta. Trenutno imamo 16 COVID pozitivnih zaposlenika na 2.488. To je prihvatljiv broj da sistem može funkcionirati, ali da se broj popeo na četiri-pet posto i na to broj kontakata, već bismo bili u ogromnom problemu. Ovo nisu isti profili i iste specijalnosti, a moglo nam se desiti da u nekom trenutku ostanemo u potpunosti bez nekih klinika, da svi budu inficirani ili prvi kontakti. To smo morali držati pod kontrolom, a s druge strane imate veliki broj pacijenata. Inače, sva se i dobra i loša pitanja postavljaju UKC-u Tuzla, a šta je s petnaest drugih zdravstvenih ustanova? Drugi kao da ne postoje. Niko nema COVID ambulante, jedino se PCR testiranje radi kod nas, a odskoro je počelo u privatnim klinikama, i neka je, meni je drago. Ali, kada sam ranije predlagao da se to radi, bilo je: ili nismo registrirani, ili nemamo kadra, ili nemamo prostora. Jednostavno, uvijek se nalazio razlog da to ne može, a mi smo vršili sva testiranja za naš i za još dva-tri kantona. Naši ljudi rade danonoćno. Istina je da se taj broj hladnih operativnih zahvata nije pružio pacijentima i ta se brojka kreće oko trinaest posto. Teško ćemo ga i nadoknaditi ako se situacija sjeseni usložni.

STAV: Dotaknimo se i pitanja privatne medicinske prakse. Dio javnosti i kolega zamjera Vam što ste javno osudili svoje kolege iz privatnih klinika kada se virus korona tek pojavio u Tuzlanskom kantonu. Jeste li se kasnije predomislili?

JUSUFOVIĆ: Ne. Ne znam kako sam osudio kolege?!

STAV: Prozvali ste uposlenike jedne privatne klinike da su uzrok širenja zaraze u Tuzlanskom kantonu.

JUSUFOVIĆ: To je činjenica. Ne osuđujem nikoga, samo konstatiram tu činjenicu. Činjenica je da smo uveli obavezno PCR testiranje za pacijente koji dolaze na dijagnostičke i terapeutske procedure iz drugih kantona, a to radimo i dan-danas. Oni su iskoristili taj moment pa nisu testirali. Prvi i najveći klaster koji je ugrozio tadašnji sistem do pucanja jeste upravo ovo što Vi spominjete. Ja ne optužujem, ja konstatiram. Veliki broj upravo tih zaposlenika završio je u UKC-u na liječenju, a onda su to fino odradili i zatvorili su se na mjesec dana. Uopće se nisu ponašali kao dio sistema. Ponavljam, i sva dobra i sva loša pitanja upućena su k UKC-u, ali privatne klinike i poliklinike žele sva prava prema Zavodu zdravstvenog osiguranja, ali da rade samo ono što oni hoće i što najbolje znaju. Mi moramo raditi i to, ali ne možemo reći “Mi nećemo koronu”. Koja se zdravstvena privatna ustanova prijavila da bude u sistemu zdravstvenog osiguranja a da bude COVID bolnica? Kada se to pojavi na zdravstvenom nebu u našem kantonu ili u FBiH, ja ću se svima izviniti. Dokle god to ne bude, ja to neću uraditi. Smatram da je ovo nepošteno.

Postoje kapaciteti, i prostorni i ljudski i u opremi, a niko nije rekao “Evo mi ćemo biti po istoj cijeni, a nema cijene, COVID bolnica, da rasteretimo javni sektor, pa ćemo kupovati medicinsku i zaštitnu opremu”. Svako bi da radi određeni segment, pojedini dio medicine koji mu odgovara i u radno vrijeme koje mu odgovara, a da budu potpuno imuni. Mi ćemo se brinuti oko zaštitne medicinske opreme, o iscrpljivanju ljudi, o PCR testovima. I privatnici sada rade PCR testove, i to je dobro, drago mi je, ali za novac. Ima nekih koji su bili susretljivi i ustupali su nam svoj dio opreme da radimo s njom. Rijetki su, ali moram spomenuti i pohvaliti te primjere. Međutim, čim se stvorila prilika da to rade za novac, oni su izuzeli tu opremu. Hvala im i na tom činu posuđivanja opreme. Međutim, niko nije rekao “Evo vam moji prostori, evo mojih pet hiljada kvadrata, pa ću participirati u sistem zdravstvenog osiguranja da budem izolatorij, a naći ćemo cijenu koliko to košta”.

STAV: Da li tu dolazimo do pitanja o povjerenju u sistem, odnosno da će im se sve zaista platiti, a ne da se preko noći donese odluka pa da privatne klinike otpišu eventualna potraživanja uslijed vanrednog stanja? I da li se to moglo zakonski brzo riješiti da niko ne bude oštećen a da se UKC rastereti?

JUSUFOVIĆ: Ne mora to tako brzo, šta je problem sada, šest mjeseci poslije? Isto je. Nikom to ne pada napamet. Ministarstvo zdravlja TK samo kaže da im treba rezervna opcija za dodatni broj kreveta. Najmanji je problem naći prostor i krevete. Šta je s kadrom? Gdje su naše medicinske sestre i naši doktori? Pomisli li iko na njih?

PROČITAJTE I...

Mahir Dević, šef Kluba SDA u Skupštini KS, nakon usvajanja spomenutih zaključaka, izjavio je za Faktor da su usvojeni zaključci nezakoniti i da će Klub zastupnika SDA pokrenuti apelaciju prema Ustavnom sudu FBiH, jer smatraju da ovaj zaključak nije u skladu s Ustavom ni zakonskim propisima

Iz današnje perspektive, moglo bi se reći da se sabornici IZ mogu smatrati sretnim što Tandir nije potegao pride i svoje čekiće za meso kako bi svima u glavu utuvio bespogovornu poslušnost i poštovanje spram “profesora, doktora, muftije, predsednika, velikog vođe” i, srećom, nesuđenog reisa – Muamera Zukorlića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!