fbpx

Uzrok, posljedica, kazna ili izazov: Kriza će biti strašna, potrebna je potpuna promjena finansijske i ekonomske arhitekture

Kriza će pokrenuti spiralu stečajeva, masovnih otpuštanja, osobnih bankrota i veliku ekonomsku depresiju, ne tek cikličku recesiju nakon koje se možemo vratiti na staro. Slijede hiperinflacija zbog mjera centralnih banaka (nulta eskontna stopa) i kreiranje novca ni iz čega, nemiri, porast kriminala i društvenog nasilja, civilizacijski regres kakav čovječanstvo dugo nije iskusilo. Za to je jedini moguć odgovor: potpuna promjena finansijske i ekonomske arhitekture. A za to je, međutim, potreban politički i idejni konsenzus koji se ne vidi niti kao slabašno svjetlo na kraju tunela

Piše: Faris NANIĆ

Korona-virus mnogi vide uzročnikom nastajuće globalne ekonomske krize i skore prateće recesije. U jednom od tekstova prije opisali smo stanje svjetskih finansija kao neizdrživo, opterećeno sa 140 hiljada milijardi dolara spekulativnih ugovora, ogromnim dugom korporativnog sektora (preko 40 hiljada milijardi samo u SAD-u) koji je uzimao kredite bez granica jer su centralne banke spustile eskontnu stopu na skoro nulu ili čak ispod nje, sve u pokušaju da proizvodnjom monetarnih agregata pokriju dugove finansijskog sektora, odnosno da osiguraju likvidnost prezaduženim poduzećima i burzovnim spekulantima, investitorima, kako ih od milja zovu. Jedino što nismo mogli tada znati jeste šta će biti okidač koji će probušiti taj balon.

NENAUČENE LEKCIJE

Masovna proizvodnja likvidnosti niskom eskontnom stopom nije pomogla i počela je panika na berzama, padali su indeksi i otpisivala se tržišna kapitalizacija, koja ionako ništa u smislu realne ekonomije ne znači. Finansijski, ona znači samo daljnje spekulacije do neminovnog kraha. Baš kako se to dogodilo u 17. stoljeću u Holandiju s tulipanskom groznicom, 1929. s “Crnim četvrtkom”, 1987. s “junk bond” krizom ili 2008. sa “subprime mortgage” krizom. Uvijek je riječ o sljedećem – na finansijskim tržištima proizvodite u suštini bezvrijedne primarne papire, bazirane na bezvrijednim dionicama izmišljenih ili “zombi-firmi” ili neotplativim kreditima, upakirate ih u kombinaciju sličnih i ponovo prepakirate te prodajete dalje.

Prije 12 godina balon je pukao kada su posljednji kupci finansijskih derivativnih paketa shvatili da više nikome ne mogu prodati taj “toksični” proizvod i krenuli su u prodaju ispod cijene, što im je onda stvorilo problem nemogućnosti otplate po cijeni po kojoj su ga kupili. Dugovi su se gomilali s jedne strane, vjerovnici su aktivirali “margin calls”, tržište je reagiralo masovnom prodajom i strmoglavim padom cijena svih tih paketa, ali i dionica izlistanih preduzeća. Kraj se, zapravo, znao i prije sloma, ali je bio potreban okidač. U ovoj krizi koja će biti znatno gora od one iz 2008. okidač je virus korona. U globalnom i nacionalnim finansijskim sektorima izazvao je, kažu, a zapravo potvrdio već prije započeti meltdown, otpis oko 15 hiljada milijardi dolara tržišne kapitalizacije na glavnim berzama. Izazvao je izrazitu nestabilnost (volatility) čak i pozicija sigurnog utočišta, poput zlata, sa sedmičnim skokovima i padovima cijene preko 10 posto, a dnevnim padom berzovnih indeksa preko 11 posto, neki kažu najviše od 1987.

Drugi već krizu upoređuju s onom koja je dovela do “Velike depresije” 1930-ih. Ono što je važno primijetiti u ovoj krizi u koju se upleo nepoznat virus, a na čije se izazove odgovara zatvaranjem proizvodne ekonomije (jer ako su ljudi u izolaciji, ko će proizvoditi – od hrane do komercijalnih aviona), jeste tako induciran potpun zastoj ekonomije koja onda neće moći osigurati nužne uplate u budžet, pa se postavlja pitanje kako će vlade ispuniti obećanja nadoknada gubitaka poduzećima iz bitno smanjenih budžeta. To će pokrenuti spiralu stečajeva, masovnih otpuštanja, osobnih bankrota i veliku ekonomsku depresiju, ne tek cikličku recesiju nakon koje se možemo vratiti na staro. Slijede hiperinflacija zbog mjera centralnih banaka (nulta eskontna stopa) i kreiranje novca ni iz čega, nemiri, porast kriminala i društvenog nasilja, civilizacijski regres kakav čovječanstvo dugo nije iskusilo. Za to je jedini moguć odgovor: potpuna promjena finansijske i ekonomske arhitekture. A za to je, međutim, potreban politički i idejni konsenzus koji se ne vidi niti kao slabašno svjetlo na kraju tunela.

Samo nekoliko podataka za ilustraciju stvarnosti koju nije uzrokovala, već samo katalizirala pandemija virusne bolesti. “Strahuje se zapravo da ekonomija ne slabi, već je na rubu blokade. Val rasprodaja zahvatio je cijelo tržište i računamo s mogućnošću da bi takav razvoj situacije mogao prerasti u novu finansijsku krizu”, citiraju mediji Dennisa Dicka, trgovca u “Bright Trading LLC-u”. U takvim je okolnostima VIX indeks “straha” Čikaške berze opcija u jednom danu skočio više od 20 bodova, na 75 bodova, najviši nivo od finansijske krize 2008. To pokazuje da ulagači pojačano osiguravaju svoje portfelje od mogućeg daljnjeg pada cijena dionica.

Na panično povlačenje s tržišta ukazuje podatak da je na američkim berzama 12. marta vlasnika zamijenilo više od 18,5 milijardi dionica, dok je prosječni dnevni obim u posljednjih 25 dana iznosio 12,5 milijardi. “Investitore” nisu uspjele umiriti ni poticajne mjere centralnih banaka koje poduzimaju i mjere osiguranja likvidnosti. Evropska centralna banka najavila je novi program kupnje imovine (obveznica banaka) i povoljne kredite za banke kako bi osigurala likvidnost i finansiranje. Federalne rezerve smanjile su kamatne stope na 0 do 0,25 posto. Najavili su da će u finansijski sistem u kratkom roku ubrizgati 1.500 milijardi dolara, što predstavlja, kažu analitičari, agresivnu akciju u cilju povećanja likvidnosti, stabilizacije finansijskih tržišta i poticanja privrede. No, to nije slučaj jer, unatoč najavi, cijene dionica u bankarskom sektoru potonule su 10,5 posto.

Daljnji oštar pad cijena dionica na azijskim berzama pokazao je da panika na tržištima ne prestaje, premda su vlasti mnogih država najavile niz fiskalnih i monetarnih poticajnih mjera. Na Tokijskoj berzi indeks je pao više od 3,5 posto, a u jednom je trenutku bio na gubitku i 10 posto. Na berzama u Indiji i Tajlandu trgovanje je privremeno obustavljeno jer su indeksi potonuli više od 10 posto. Južnokorejski indeks bio je u jednom trenutku u minusu gotovo 8 posto. Cijene dionica u Šangaju pale su, pak, više od 3, a u Hong Kongu gotovo 6 posto. “Dow Jones” indeks potonuo je dan prije gotovo 10 posto, najveći dnevni gubitak od “Crnog ponedjeljka” 1987. godine, 12. marta je terminski “Dow Jones” u minusu daljnjih 3 posto.

“Na tržištu se osjećaju strah i panika”, izjavio je James Tao, analitičar i broker u firmi “CommSec”, dodajući da telefonski pozivi velikih klijenata ne prestaju. To je jedna od onih situacija u kojoj je toliko nesigurnosti da niko zapravo ne zna kako odgovoriti. Treba odlučiti boriti se ili pobjeći, a mnogi su sada odlučili pobjeći”, kaže Tao. Evropske dionice potonule su 11,5 posto, najviše u povijesti trgovanja, budući da ulagače nisu umirile mjere koje su vlade i centralne banke najavile kako bi suzbile epidemiju virusa korona. Evropski berzovni indeks STOXX 600 zaključio je trgovanje na 294,93 boda. Od sredine februara oslabio je gotovo za trećinu. Paralelno je STOXX indeks nestabilnosti, pokazatelj straha na tržištima, porastao na najvišu razinu od finansijske krize 2008. godine.

SISTEMSKO, NE KOZMETIČKO RJEŠENJE

Dakle, rješenje postoji, ali samo pod uvjetom da su društva, zapadna napose, spremna odbaciti aksiome tzv. neoliberalnog, odnosno monetarističkog modela koji se sav vrti oko spekulantskih profita, umjesto oko čuvanja ljudskih života bez čijeg rada nema stvarne ekonomije. Odnosno, treba postojeći model zamijeniti ekonomijom na principima apsolutne vrijednosti ljudskog života, naučnog progresa i solidarnosti. Zapadni političari, potpuno zatečeni situacijom nefunkcioniranja sistema, kako zdravstvene zaštite i borbe protiv virusa, tako i krahom finansijskog sistema i čitavih ekonomija, možda opasno progovaraju kroz usta francuskog predsjednika Macrona da se više ne može zanemarivati kako liberalni demokratski sistem u kojem je sve dozvoljeno nije pogodan da adekvatno reagira na egzistencijalne prijetnje.

Kineski model suočavanja s krizom, kao i južnokorejski ili turski pokazali su se znatno efikasnijima i u konačnici humanijima jer su ljudski život stavili u epicentar akcija. No, nužna reorganizacija mora se provesti i u politici, ekonomiji, finansijama i javnim službama, posebno javnom zdravstvenom sistemu ako se želi spriječiti civilizacijski kolaps. I to globalno, u svim zemljama, solidarnošću, po uzoru na ideale i praksu UN nakon 1945. Ili, pak, politiku novih granica Kennedyjeve administracije, čija je maksima bila da razvijamo sebe, pomažući drugima da se razvijaju. Podatak da preko 2 milijarde ljudi nema pristup pitkoj vodi sam je po sebi strašan i zabrinjavajući jer se ovakav virus u tim zemljama može širiti nesmetano i vratiti se u “razvijeni” svijet u mutiranom obliku. O stalnim valovima epidemije gladi zbog ratova, suša, najezdi skakavaca kao trenutno u nekim afričkim zemljama da ne govorimo. A baš odatle počinje migrantska kriza kao još jedan od izazova. Za gradnju potrebnih bolnica i kapaciteta za suočavanje s pandemijom kao finansiranje istraživanja virusa, cjepiva i lijekova potrebne su nužne političke, ekonomske i finansijske mjere.

Prvo, treba potpuno odvojiti komercijalno od investicijskog bankarstva, tako da se zakonski zaštite depoziti građana i tvrtki i da tzv. investicijsko, a zapravo spekulativno bankarstvo nema pristupa toj aktivi. Posebno treba zabraniti bilo kakvo “spašavanje” spekulanata iz budžeta, poput načina suočavanja s krizom iz 2008. Toksični finansijski “proizvodi” moraju se naprosto otpisati, naročito finansijski derivativni ugovori, odnosno paketi. Centralne banke, a naročito valutni odbori trebaju se pretvoriti u nacionalne banke sa zakonski reguliranim potencijalom osiguranja kredita za pokretanje produktivnih investicija u realni ekonomski sektor, posebno investicije u tehnologije koje povećavaju produktivnost rada i pokreću naučni i tehnički progres te povećavaju prosječnu stopu naseljenosti kako bi se osigurala budućnost čovječanstva.

Sve u cilju osiguranja dostojnih uvjeta života za sve ljude. Umjesto spekulativnih shema “Green New Deala”, potrebno je dovršiti ispitivanja i pokrenuti komercijalizaciju proizvodnje energije termonuklearnom fuzijom, razvijati biofiziku i srodne znanosti kako bi se čovječanstvo moglo suočiti s izazovima budućnosti uslijed geoloških i astronomskih cikličkih procesa, posebno nastaviti svemirska istraživanja i humane misije na Marsu. Potrebno je ustanoviti međunarodne mehanizme, sporazume o saradnji, bilateralne, trilateralne i multilateralne kako bi se uskladili razvojni i infrastrukturni projekti, ali i izgradila nova finansijska arhitektura, nešto poput novog sporazuma iz “Bretton Woodsa”. To znači međunarodnu saradnju na višem stepenu civilizacijskog dijaloga, dijeljenja zajedničkih, univerzalnih vrijednosti čovječanstva. Korona se javlja kao izazov koji je razotkrio slabosti sistema. Zato predstavlja i okidač krize, ali i izgovor ključnim polugama i institucijama sistema.

Pandemija je izazov čovječanstvu da prevlada podjele, vrati se na principe saradnje, empatije, solidarnosti i prava na razvoj sviju. Ne radi se o kazni već o nekoj vrsti katalizatora pozitivnih procesa zaustavljanja civilizacijskog propadanja u hedonizmu svih vrsta i protunaučnom, nerazumnom ponašanju i pokretanja neke nove, ovaj put globalne renesanse.

KAMO NESTADE EVROPSKA SOLIDARNOST

Ergo, svijetu ne treba još novca, onog iz helikoptera (kako je to nekad najavio bivši guverner FED-a Ben Bernanke), odnosno kvantitativnog otpuštanja kroz nulte eskontne stope, bezvrijednog papira ili elektronskog zapisa kojim se ne finansira ništa realno, ili stimulativnog paketa koji je najavila Trumpova administracija kojim je on “jako sretan”, već pokrivaju kockarski dugovi berzovnih spekulanata, što se, uostalom, i dogodilo 2008. godine, kada su privatni dugovi vraćani javnim novcem. Kada se dogodio historijski paradoks – privatizacija javnih fondova i javna otplata privatnih dugova, i to kockarskih. Istovremeno, malo koji dolar iz te raspodjele javnog novca 2008/2009. godine završio je u realnom sektoru.

Doduše, “tržišta” nisu odgovorila sličnom dozom Trumpove djetinjaste sreće. Velike banke moraju se razdvojiti na komercijalni i investicijski dio. Ovaj potonji treba pustiti da propadne. Zavladala je panika i opća rasprodaja. Važno je da se penzioni fondovi, što je prije moguće, izvuku iz tih “investicija”. Odmah treba zaustaviti snižavanje eskontnih stopa, treba ih dići na logične razine, i to s dvije stope, jednu nižu za produktivne investicije, a drugu višu za ostale kredite, što će zakonsko razdvajanje komercijalnog od investicijskog bankarstva samo regulirati. Države trebaju formirati fondove kapitala za izgradnju nove infrastrukture, posebno u javnom zdravstvu, vodoopskrbi i energetici. Dakle, produktivne tvrtke ne trebaju novog novca nego novu potražnju. Također, treba izmijeniti i porezne politike.

Naime, nastranu gubici u finansijskom sektoru, stvarna opasnost jeste gušenje realnog. Zbog ogromnog mjehura korporativnog duga i usporavanjem ekonomskih aktivnosti zbog virusa, što je zapravo nov, dramatičan aspekt ove krize, za razliku od prethodnih čije su posljedice mogle biti ublažene funkcioniranjem realnog sektora jer su ljudi i dalje radili, a nisu bili u karantenama, pokrenuta je kreditna kriza radi prijetnje sve većeg iznosa “loših kredita”, dakle neotplativih iz realnog sektora. Slučaj “Boeinga” koji više ne može posuđivati redovnim linijama je simptomatičan.

Ulje na vatru dolijeva ogroman pad vrijednosti dionica tih firmi, posebno u naftnom sektoru, uz drastičan pad cijena nafte koji slijedi trendove berzovnih indeksa i rusko-saudijskog rata cijenama. Slijedi povećanje ionako već pojačane stope otpuštanja radnika, posebno u bankarskom i uslužnom sektoru. Federalne rezerve obećale su dodatnih 510 milijardi dolara likvidnosti kroz kvantitativno otpuštanje u naredne tri sedmice, dakle iznosu koji odgovara onom iz prethodnih 6 mjeseci. Procjena Washington Posta od 11. marta je da je slom neminovan jer korporativni dug finansijskog sektora između 11 i 16 biliona dolara (ovisno o metodologiji procjene), od čega je 4 biliona u kategoriji “smeća”. To je veći iznos od onoga koji je pokrenuo slom 2008. Kretanje indeksa na berzama s padovima od nekoliko hiljada bodova pokazatelj je ove činjenice. Federalne rezerve nastavile su operacije spašavanja, i to tako da je od predviđenih 60 milijardi dolara mjesečno kvantitativno otpuštanje hiperinflatorno naraslo na 37 milijardi dnevno, na način da kupuju državne obveznice od banaka i time ulijevaju likvidnost u sistem.

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) izvijestila je 13. marta da bi svjetska ekonomija mogla izgubiti oko 2 biliona dolara u proizvodnji i rasti po stopi od samo 0,5 posto ove godine, što vjerovatno predstavlja optimističan ishod. Globalni proizvođač industrijskih mašina “Caterpillar” izvijestio je o padu od 11 posto prodaje u Sjevernoj Americi u januaru, te od 12 posto u februaru, dok se u Aziji desio januarski pad od 2 posto i februarski pad od 17 posto, koji se nastavljaju u martu. Bloomberg je procijenio da je kineska ekonomska aktivnost na cca 80 posto prošlogodišnje, no uz pad potražnje u virusom okovanoj Evropi, Kina se suočava s ozbiljnim problemom. Obim trgovine kroz luku Hamburg, naprimjer, pao je za 40 posto ispod prošlogodišnjeg, izračunatog na godišnjoj razini, u martu.

Zabrane i blokade granica pokazuju do kakvih problema može doći – ne uvozi se i ne izvozi, a kod nas se uvozi gotovo sve strateško – od hrane do nafte, od higijenskih potrepština do najvećeg broja lijekova. Pitanje zanemarene proizvodnje i ekonomskog modela liberalizma u ovakvim krizama pokazuje se kao ključno, kao ključan problem. Posebno se to odnosi i na monetarni suverenitet kojeg BiH nema, pa su sve izvanredne mjere potpore privredi u krizi svedene na raspodjelu fiskalnog segmenta, a on će u, posebno ovako upravljanoj krizi, biti sve manji.

Nedostatak solidarnosti i kooperativnosti u krizi, čak i unutar EU, dobro je ilustrirao odgovor šefice Evropske centralne banke Christine Lagarde 12. marta na novinarsko pitanje hoće li ECB podržati italijanske obveznice u uvjetima krize s virusom korona. Ona je izjavila da “mi nismo ovdje da zatvaramo spreadove”, odnosno da pokrivaju razlike u kamatama na obveznice između država članica. To je odmah dovelo do rasta između njemačkih i italijanskih obveznica za 49 posto, a to je značilo povećanje italijanskog duga za cca 10 milijardi eura, dok je Milanska berza potonula 16 posto. I to baš kada je Vlada Italije objavila povećanje duga kako bi se efikasnije suočila s virusnom krizom.

Predsjednik Sergio Mattarella odgovorio je da Italija očekuje solidarnost, a ne prepreke od institucija EU. Predsjedavajući senatskog odbora za finansije Alberto Bagnai primijetio je da je Lagrdičina izjava “vjerovatno najnesretnija ikada izgovorena od nekog centralnog bankara. Pojasnio je da su evropski građani siti i bolesni od institucija koje ih gnjave u normalnim vremenima, a ranjavaju u vremenima krize. EU je propustila jedinstvenu priliku da demonstrira svoju korisnost”, zaključio je Bagnai. Dakle, upotrebljivost barem. Da ne govorimo o solidarnosti i supsidijarnosti kao navodno svetim principima Unije.

PROČITAJTE I...

“Trenutno imamo deficit s određenim radnicima, to su prvenstveno bravari, varioci i čistačice. U prethodnom periodu, za vrijeme prošle uprave, primljeni su određeni ljudi bez planova s pogona i njihovih potreba, pa i angažirana treća lica za određene poslove. Zatekli smo ugovor potpisan s privatnom firmom o angažmanu varilaca i bravara, kojoj je plaćano godišnje 100.000 maraka za angažiranje njihovih radnika u našem rudniku. Među oko 3.000 zaposlenih u Rudniku nema bravara i varilaca”

Bez obzira na nedostatke naše statistike i ozbiljne ekonomske analize, podaci ukazuju na to da smo u teškoj situaciji. Najrelevantniji pokazatelj svakako je prihod od indirektnih poreza, u prvom redu poreza na dodanu vrijednost, koji čini većinu tih prihoda. Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u prvih šest mjeseci ove godine naplaćeno je 3,4 milijarde maraka indirektnih poreza, što je smanjenje od 369 miliona u odnosu na isti period 2019. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!