Uz stipendiju turskog Diyaneta do novih uspjeha

. Svojim vrijednim radom, trudom i odricanjem, Amina Džafić postigla je u školi u koju je došla ne poznajući turski jezik za četiri godine znatan uspjeh te postala učenik generacije. Tu radosnu vijest krila je od roditelja, iznenadivši ih na samoj dodjeli diplome

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ KASLI

Da su naši mladi uspješni ma gdje da odu, pokazalo se do sada više puta kroz razne priče, a jedna takva dolazi iz Turske. Osim stipendija koje dodjeljuje Vlada Republike Turske, postoje i stipendije Uprave za vjerske poslove Republike Turske (Diyanet), odnosno Fondacije Diyanet, a odnose se na vjersko obrazovanje u ovoj zemlji. Amina Džafić jedna je od onih koji su odlučili iskoristiti pogodnosti ovog programa.

Kao odličan učenik završava Osnovnu školu “Džemal Bijedić” u Tešnju, nakon čega se odlučuje da upiše medresu u Sarajevu. Ali ne biva sve onako kako mi zamislimo, pa je Džafić od prijateljice dobila informacije o upisu u medresu u Istanbulu i ne pretpostavljajući da će upravo to biti njena sljedeća škola.

“Nakon što sam iščitala sve detalje o stipendiji, moja se želja najprije pretvorila u radoznalost, a onda i u stvarnost. Putem e-maila poslala sam svoje podatke i tako aplicirala, a zatim sam na prijemni ispit išla u Ambasadu Turske u Sarajevu. Sjećam se, i tada je bio ramazan. Imam još brata i sestru, a tu su i mama i babo. Od svih sam njih imala podršku, iako vjerujem da nisu znali šta ih čeka”, kaže Džafić, dodajući da nije lahko bilo ni njoj, a ni roditeljima da puste dijete od četrnaest godina da ide “od kuće”.

Iako je već bila upisala medresu u Sarajevu, nakon saznanja da je dobila stipendiju turskog Diyaneta te da je primljena u međunarodnu žensku medresu u Istanbulu, odlučila se na veliki korak i otišla u Tursku. Prije toga nikada nije bila u Turskoj, samo je znala da je to velika zemlja s prirodnim i drugim znamenitostima i puna dobrih ljudi. Tako je slušala od drugih. A da je zaista tako, kaže da se i sama uvjerila.

Ipak, nije bilo lahko, naročito na početku, bez znanja jezika, bez roditelja i rodbine te prethodnih poznanstava u Turskoj. U Istanbul je došla s još tri učenice koje su dobile stipendiju. U studentskom domu bila je u sobi s četiri djevojke iz četiriju različitih država. “Različite boje kože, načini odijevanja, pristup mnogim stvarima… Prvo jutro, kada sam se probudila i otišla u kuhinju na doručak, vidjeh da je tu još više boja. Vidjela sam cure, kako mi to kažemo, ‘kineskih’ očiju. Osjetila sam neku toplinu oko srca, jer svi smo bili napustili svoje domove, kako Turci imaju običaj reći, uradili ‘manju hidžru’, i to sve kako bismo stekli nova znanja. Bilo mi je teško naviknuti se na hranu, ali s vremenom sam sve nedostatke udvostručila dobitkom”, priča Džafić.

Odsutnost od kuće najviše ju je boljela. Veli da su joj prvi dani, odnosno mjeseci, bili preteški. Teško joj je padao nedostatak bližnjih, ali ju je obaveza da opravda svoj odlazak od kuće uvijek vraćala u stvarnost. Pokušavala je to prihvatiti kao sudbinu, gledati pozitivno na to što je u internatu i školi pronašla topli dom i zamjensku porodicu.

“Zahuktano sam počela učiti turski jezik jer mi je on bio zlatni ključić za svaki moj sljedeći korak. Međutim, u internatu u kojem borave učenice iz dvadeset i sedam različitih zemalja do uha vam dolaze mnogi jezici, kao brujanje pčela u košnici. Tada se čovjek, iako je teže, mora fokusirati na samo jedan jezik, i to na onaj na kojem slušamo predavanja, čitamo i pišemo. Moji profesori i profesorice nesebično su mi pružali podršku, a ona je nemjerljiva u odnosu na finansijsku pomoć Diyaneta. Uvijek sam se radovala na dan primitka stipendije, prvo izmirivala školske potrebe, a onda bih priuštila sebi poneku sitnicu”, priča mlada Tešanjka.

Škola koju je završila opremljena je tehnologijom savremenog doba, omogućava svakome učeniku da iskaže svoja znanja i umijeća. Kako ističe Džafić, jedna od bitnijih stvari jeste i prijateljski odnos na relaciji nastavnik – učenik. Osim toga, profesori su druželjubivi i spremni pomoći u bilo koje doba dana ili noći. Posebno ističe direktora Rašida, koji joj je bio velika potpora, nešto kao “zamjenski babo”: “Za svaku situaciju pronalazio je rješenje. Tako su ovo moje prvo odsustvo od kuće ublažili ovi divni ljudi.”

Svojim vrijednim radom, trudom i odricanjem, Amina Džafić postigla je u školi u koju je došla ne poznajući turski jezik za četiri godine znatan uspjeh te postala učenik generacije. Tu radosnu vijest krila je od roditelja, iznenadivši ih na samoj dodjeli diplome. “Opravdala sam majci i ocu tople zagrljaje i mnoge napisane poruke satkane od ljubavi, koje su često bile pokapane suzama. Pogotovo majčinim. Nemjerljiva je ljubav roditelja prema djetetu, to znam, osjetim, vidim… Zato sam svojoj mami baš u trenutku proglašenja mene kao učenika generacije javno iskazala zahvalnost na bosanskom jeziku za trud i podršku koju mi pruža u svakom trenutku. To je samo jedna kap dobrote djeteta u moru dobrote roditelja”, kaže Džafić.

Tvrdi da umora nema i da će nastaviti da uči i radi, a već se sada trudi upisati dobar fakultet. Željela bi se ostvariti kao inžinjer. Smatra da bi tako pomogla sebi, zajednici i društvu. Osjeća dug prema svojoj domovini Bosni i Hercegovini, a i prema Turskoj, koja joj je pružila priliku za školovanje. “Svojim radom i zalaganjem trudit ću se da pokažem tu ljubav. Bosnu i Hercegovinu nosim u srcu. Tu sam se rodila. Zato sam i na dodjeli priznanja za učenika generacije na haljini nosila cvijet Srebrenice. Taj simbol Srebrenice simbol je cijele Bosne i Hercegovine, koja se nikada ne da i uvijek iznova cvjeta”, priča mlada i uspješna Amina Džafić.

U Turskoj se uvjerila u prirodne ljepote ove zemlje, a Turke je doživjela kao ljude koji su uvijek spremni pomoći. Naglašava da turski narod posebnu ljubav gaji prema Bosni i Hercegovini. “Ljudi u javnom prijevozu nikada ne gube vrijeme, svaki trenutak koriste za čitanje knjiga. To mi se posebno dojmilo. Zatim, tu je ta posebna ljubav prema zastavi. To je za Turke nešto sveto, svaka kuća ima zastavu i obično bude na nekom vidljivom mjestu kao što su balkon, ulaz u kuću i slično. U Turskoj sam još više zavoljela svoju državu, ponosnu i prkosnu. Shvatila sam koliko Turci poznaju našu historiju, možda čak neke stvari i bolje od nas, što mi je bilo drago, ali mi je i teško palo. Ne znamo cijeniti svoje, za malo tuđeg dajemo mnogo od našeg vlastitog, a kod Turaka je to baš obrnuto”, ističe Džafić, dodajući da se nada da ćemo i mi kao narod u skorije vrijeme shvatiti šta sve posjedujemo i kako to iskoristiti na najbolji mogući način.

Iz Bosne se u Tursku mnogo češće odlazi na studije nego na srednjoškolsko obrazovanje. Džafić i njene tri prijateljice iz Bosne i Hercegovine među rijetkima su, a kaže da se ni trun nije pokajala. “S nepunih petnaest godina otići od kuće posebno je iskustvo. Niko osim nas samih ne može se na takvo što odlučiti. Ali uvijek sam koristila jedan potez više, a odlazak u Tursku bio je taj hrabri potez. Nas tri smo uvijek nastupale pod imenom Bosna i Hercegovina i bile primjer u svemu. Ponosna sam što smo uspjele lijepim predstaviti svoju domovinu”, priča Džafić. Smatra da su učenici iz Bosne i Hercegovine svestrani i bogati znanjem u svim oblastima, te da se dobro snalaze u svakom okruženju jer ih nose jaka želja i pozitivna energija.

Mladima poručuje da nikada ne bježe od izazova niti da pokleknu pred životnim preprekama nego da lagano, uz Božiju pomoć, krenu naprijed ka boljem i ljepšem sutra za sebe i druge.

 

PROČITAJTE I...

U kolopletu hinjenih izdaja i podrški, Handke je konkretno izdao humanost vjerujući imaginarnoj pripovijesti spram zabilježene povijesti. Vlastiti diskurs je izgradio na lošim izvorima i uzorima, a vlastitu kreaciju i estetiku stavio u službu zla i promoviranja nečovječnosti. Naravno da nije ni prvi ni posljednji. I naravno da kao takav ne bi trebao predstavljati nejasnoću i nepoznanicu svijetu u kojem živimo. Problem je kada etablirana i cijenjena nagrada, kao što je Nobelova, dođe u ruke takve osobe

Bušatlić je posebno istaknuo neodvojivost šerijata i tarikata, znanja i spoznaje, džamije i tekije u visočkom kraju, podsjećajući da je Visoko jedno od mjesta u Bosni gdje je napravljena prvo tekija pa džamija. Stoga je ovaj grad, kako je rekao, dobio svoju duhovnu dimenziju veoma rano. “U Visokom je oduvijek bilo izraženo jedinstvo vjere i nauke, šerijata i tarikata. Mi nemamo zabilježene primjere da je na ovim prostorima ikada bilo sukoba na toj relaciji. To se preplitalo. Mi ovdje imamo imame šejhove – Paloš i Lemeš, zatim muderise šejhove – Husni ef. Numanagić, ali i kadije šejhove – Sulhi ef. Hadžimejlić”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!