fbpx

UVODNIK STAVA: Smail Balić “okreće se u mezaru”

Biti Bošnjak je aksiom, završen proces. Biti Bošnjak nije odrednica vjerske skupine. Hrvata i Srba ima i protestanata, i Jehovinih svjedoka, i budista, i hinduista svake fele, ali su i dalje Srbi i Hrvati. Ipak, katolici i pravoslavci čine više od 90 posto ta dva naroda i niko ne dovodi u pitanje to što vjersko obredoslovlje i kršćanski civilizacijski obrasci kreiraju dobar dio njihove kulture i identiteta općenito. Upravo zato niko ne bi smio biti zbunjen podvalom da su Bošnjaci nadiđeni jer su “etiketirani kao vjerska skupina”. Neko bi volio da je tako, jer vjerska skupina nije nacija i ne može biti politički faktor.

 

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Bosansko akademsko društvo u Austriji (GBAA) ovih dana bombardira mailovima u kojima traže podršku za “podnošenje zahtjeva austrijskim vlastima za priznanje bosanske nacionalne manjine u Austriji”. Bosanska nacionalna manjina ne postoji nigdje na svijetu, jer Bosanci nisu nacija i nisu ustavna kategorija u Bosni i Hercegovini, a na posljednjem popisu stanovništva popisani su u zanemarivom broju. Priznanje bosanske nacionalne manjine od Republike Austrije bio bi presedan koji bi značio još jedan u nizu pokušaja da se Bošnjaci kao narod ospore i niječu. Ako bi ova inicijativa prošla, ona bi mogla imati i stanovitu lančanu reakciju u dijelu bosanskohercegovačke dijaspore, i to samo među onim dijasporcima koji nose bošnjačka (muslimanska) imena i prezimena. Hrvati i Srbi, njih 99,9 posto, bilo da su u domovini ili dijaspori, na utopije propale još u 19. stoljeću neće nikad pristati. Srpski i hrvatski nacionalni identitet definiran je i zaokružen prije 170 godina i tačka. Nismo jedan narod, tri smo naroda, s tri jezika, tri vjere i tri kulturološka obrasca koji sužive u geografskom i državotvornom okviru Bosne i Hercegovine.

Mogli bismo reći da smo poprilično umorni od objašnjavanja onoga što se podrazumijeva, nečega što je osnova, baza, temelj. No očito je to potrebno s obzirom na inicijativu iz Austrije, baš kao što smo bili prisiljeni da objašnjavamo da nikakav “zajednički jezik” ne postoji i da većinski narod u Bosni i Hercegovini govori bosanskim jezikom. No ovakva i slične inicijative u kontinuitetu se pojavljuju i pojavljivat će se, pa je očito potrebno obrazovno djelovati. Indikativno je da je “zajednički jezik” vrlo prisno i nadasve aktivno podržavao izvjesni medijski guru Boro Kontić, koji se pojavljuje i u Komitetu podrške inicijative za priznanje bosanske nacionalne manjine. Zanimljivo je da u Komitetu podrške sjedi i Jakob Finci, koji time praktički izražava svoju nacionalnost – Bosanac jevrejske vjeroispovijesti. Zašto je onda predsjednik jevrejskog nacionalnog društva u Bosni i Hercegovini? Jesu li Jevreji postali Bosanci u nacionalnom smislu? Nisu, naravno, ali oni jesu Bosanci u državotvornom smislu, i to su dokazali. Jevreji su pokazali i tokom rata da osjećaju svoje bosanstvo, i kao političku činjenicu i kao onu geografsku.

Možda ponajveći paradoks dijasporne inicijative jeste da je instituciju predlagača suosnivao vrsni akademski istraživač i zasigurno jedna od ključnih ličnosti za vraćanje historijskog imena Bošnjak – akademik Smail Balić. Ovaj naučnik umirovljen je kao nadsavjetnik Austrijske nacionalne biblioteke i predavač na dvije visoke bečke škole, radio je na frankfurtskom orijentalnom institutu, a bio je i član bezbroj uglednih naučnih strukovnih društava širom svijeta. Jedan je od onih s kojim se bošnjačka dijaspora u Austriji mora ponositi, a njegovo djelo isticati ne samo kao pionirski doprinos istraživanju porijekla vlastitog naroda nego kao jednog od onih izvrsnika koji je svojim istraživanjima spajao Istok i Zapad.

Naime, ne samo da je Balić autor kapitalne monografije Kultura Bošnjaka nego je serijom članaka tokom šezdesetih godina 20. stoljeća, dakle prije punih šezdeset godina, pisao o bosanskim muslimanima kao Bošnjacima. Plodno tlo za Balićeve tekstove otvorio je Adil Zulfikarpašić u svojim Bosanskim pogledima, a na pitanje “ko smo” Balić je uporno odgovarao s – Bošnjaci. I to je naučno dokazao. Društvo koje je osnovao danas tvrdi da su Bošnjaci ustvari Bosanci u nacionalnom smislu. Očito članovi društva nisu čitali Balića, koji se zasigurno “okreće u mezaru” od ove inicijative.

Još jedan od osnivača Bosanskog akademskog društva u Austriji jeste Alija Isaković. Ne samo da je Isaković bio jedan od ključnih ljudi na Bošnjačkom saboru 1993. godine, kada je nacionalno ime službeno vraćeno u nemogućim ratnim uvjetima, nego je serijom svojih lucidnih članaka, koji i danas plijene pažnju svojom instruktivnošću, i očito nisu nimalo zastarjeli, objasnio pojmove Bošnjak (što je nacija) i Bosanac (što nije nacija i pripadnost je geografskom prostoru te jeste u smislu bosanstva pozitivan i afirmativan osjećaj državotvornosti koji bi trebao gajiti svaki građanin Bosne i Hercegovine). Ovakva inicijativa uvreda je cjelokupnom naslijeđu Alije Isakovića, čije djelo članovi društva očito nisu konsultirali ni kao primarnu ni kao sekundarnu literaturu.

No, kada govorimo o identitetu, mi govorimo o pluralu, a ne o jednini, mi govorimo o tome da je identitet jednog čovjeka u stalnim mijenama, da tokom jednog života, s obzirom na dosegnuto znanje, čovjek može istodobno iskusiti identitetsko protjecanje – primjerice – u mladosti je bio roker, u zreloj dobi više mu paše džez. Naravno, ovdje govorimo o stilu života, a ne muzičkom ukusu. Kada govorimo o kolektivnom identitetu, on ne može biti pod znakom pitanja, on se ne može mijenjati kao što se može mijenjati onaj lični.

Biti Bošnjak je aksiom, završen proces. Biti Bošnjak nije odrednica vjerske skupine. Hrvata i Srba ima i protestanata, i Jehovinih svjedoka, i budista, i hinduista svake fele, ali su i dalje Srbi i Hrvati. Ipak, katolici i pravoslavci čine više od 90 posto ta dva naroda i niko ne dovodi u pitanje to što vjersko obredoslovlje i kršćanski civilizacijski obrasci kreiraju dobar dio njihove kulture i identiteta općenito. Upravo zato niko ne bi smio biti zbunjen podvalom da su Bošnjaci nadiđeni jer su “etiketirani kao vjerska skupina”. Neko bi volio da je tako, jer vjerska skupina nije nacija i ne može biti politički faktor.

Stoga, potrebno je dalje ulaganje u bošnjačku kulturnu zajednicu, koja je zapostavljena pa su glasnogovorništvo u jednom trenutku preuzeli amateri ruralne provenijencije. Ono što su proizvodili i nazivali nacionalnim projektima bilo je ispod svake kvalitativne razine. Eto, i Bosansko akademsko društvo u Austriji svojom web-stranicom, količinom nepismenosti i estetske nemuštosti podsjeća na nekadašnju web-stranicu BANU. Dovoljno je da bacite oko i shvatite da je ono “akademsko” u biti provincijalno, diletantsko, nedoraslo bilo kakvom arbitriranju u prevažnim temama poput nacionalnog imena.

PROČITAJTE I...

Indikativno i simptomatično da slogan ovogodišnje parade “Nije život četiri zida” najvatrenije podržavaju upravo oni koji inače redovno vjernicima poručuju da “svoju vjeru drže među svoja četiri zida”. Jer o tome se u suštini radi, obnovljenom ideološkom i kulturološkom sukobu, srazu dvaju suprotstavljenih koncepta života, borbi za moralne norme i sistem vrijednosti društva, odluci šta će (p)ostati normalno, a šta će da ide “među četiri zida”, vjersko uvjerenje ili seksualno opredjeljenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!