fbpx

UVODNIK STAVA: Prijeti li Bošnjacima nestanak

I zato, sve nas hrabri što se, uslijed masovnog širenja virusa korone među Bošnjacima u Sandžaku, na sarajevskoj Vijećnici emitira slika podrške, sandžačke zastave s ljiljanima i polumjesecom na kojoj piše “Jedno srce – jedan narod”. Dušmani laju i negoduju. Uzalud im je jer – sve dok je jednog srca, bit će i jednog naroda.

 

 

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Niti jedan narod ne može nestati kao politički faktor ako prije toga nije izgubio obilježja homogene kulturne zajednice, što ne podrazumijeva samo kulturno-društveni segment života jednog naroda nego i onaj vjerski, koji uveliko određuje šire kulturološke obrasce. Upravo se to dogodilo s Bošnjacima u Hrvatskoj na zadnjim parlamentarnim izborima. Albanska nacionalna manjina ne samo da je pobijedila nego je iza sebe kilometrima ostavila prvog bošnjačkog kandidata. Neki su govorili da je za to kriva nejedinstvenost Bošnjaka, što apsolutno nije tačno. I albanska kandidatkinja, koja je katolkinja, imala je jakog protukandidata, Albanca muslimana.

Niti jedan bošnjački kandidat ne bi pobijedio ni da je bilo moguće postići jedinstvo. Jer, ako imamo kandidata iza kojeg stoje sve redom kompromitirana udruženja Bošnjaka, kao što je to bio slučaj na ovim izborima, jasno je da imalo samosvjesni Bošnjak za takvog neće glasati i da će radije izabrati većinsku listu. Neko je rekao da su bošnjačka udruženja trebala napraviti predizbore, što je praktički neizvedivo i ovisilo bi o kompromitiranim bošnjačkim udruženjima koja su glavni uzročnik propasti bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Bošnjaci su druga po brojnosti nacionalna manjina u Hrvatskoj, a od 30 hiljada Bošnjaka, samo ih je 13 hiljada na popisu birača jer neko nije radio svoj posao. Albanci su treća po redu nacionalna manjina i ima ih 20 hiljada, a na popisu birača 19 hiljada jer je neko ozbiljno radio posao. Imali su veću izlaznost od Bošnjaka na ovim izborima iako ih je manje, a za kandidatkinju katolkinju glasali su i Albanci muslimani. Ako bismo ih pitali zašto, dobili bismo samo jedan odgovor – jer smo Albanci! S druge strane, za razliku od Bošnjaka, albanske glasače nije moguće kupovati kao što je to moguće kod Bošnjaka. Neki bošnjački kandidati, u čemu su sudjelovale bošnjačke institucije, kupovali su glasove koji su koštali od 100 do 400 kuna. Iako bi to trebalo dokazati za konačnu tvrdnju, postoje indicije da su albanski politički kružoci također kupovali bošnjačke glasove da oslabe bošnjačke protukandidate.

Glavni uzročnik ovakvog stanja jeste rasulo među bošnjačkim nacionalnim udruženjima čiji je glavni zadatak bio osiguravanje kulturne autonomije vlastite manjine. Ne samo da to nisu radili nego su svojim upravljanjem ljude rastjerivali, umjesto da su ih okupljali. U onom trenutku kada su Bošnjaci u Hrvatskoj zbog nerada svojih udruženja prestali postojati kao odgovorna kulturna zajednica, a što osigurava homogenost i nacionalnu svijest, oni su izgubili i mogućnost da imaju svog političkog predstavnika u Saboru. Naredne je godine popis stanovništva u Hrvatskoj i, kako stvari stoje, moguće je da Bošnjaci, uslijed asimilacije, više ne budu druga po brojnosti nacionalna manjina u Hrvatskoj. To bi bio definitivni kraj.

Robert Jankovics bio je jedini kandidat mađarske nacionalne manjine za Hrvatski sabor u zasebnoj izbornoj jedinici. Bilo je dovoljno da hrvatski Mađar sam za sebe glasa i da uđe u Sabor. No ovaj kandidat osvojio je ravno 2.807 glasova, 183 više od četiri bošnjačka kandidata zajedno. Ovo govori da je mađarska nacionalna manjina, bez obzira na to što za to nije bilo nikakve potrebe, bila motivirana da potvrdi svog jedinog kandidata, da mu osigura izborni legitimitet. Odnosno, pokazala je da ima unutarnji osjećaj homogene kulturne zajednice. Kada bismo ih pitali zašto je to tako, dobili bismo samo jedan odgovor – jer smo Mađari!

Slučaj Bošnjaka u Hrvatskoj samo je primjer na malom uzorku koji treba biti indikativan za Bošnjake u Bosni i Hercegovini. Kuća (Bosna i Hercegovina) je sigurna koliko je avlija široka, a slični procesi unutarnje destrukcije i asimilacije, iako nisu uznapredovali kao u Hrvatskoj, događaju se i Bošnjacima u Crnoj Gori. U Austriji je neki pametnjaković smislio da registrira bosansku nacionalnu manjinu, što je također simptom nepostojanja jake kulturne zajednice i doprinosi cijepanju i destrukciji Bošnjaka u dijaspori. Ne bismo se začudili da se ovaj austrijski model u pokušaju raširi dijasporom poput pošasti. U BiH dio intelektualne elite već desetljećima nameće modele bosanske nacije koja je utopija, ako pitate Srbe i Hrvate, i posve je destruktivna po Bošnjake.

U Bosni i Hercegovini politička polarizacija Bošnjaka rezultat je manjka odgovornosti ambicioznih političarčića koji u svojim sredinama funkcioniraju kao mali feudalni vlastodršci i nemaju namjeru poštivati nikakvu vrstu hijerarhije. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati imaju politička razilaženja, ali kao kulturna zajednica su jedno i ni pod kojim uvjetima politički nacionalni interes nije pod znakom pitanja. Nikakva evidentna korupcija unutar HDZ-a i SNSD-a ne utječe na političko nacionalno jedinstvo ta dva naroda. U Hrvatskoj su Hrvati pokazali da su također homogenizirani oko desnog centra koji predstavlja HDZ, a zatim da značajno podržavaju i ultradesnicu poput Domovinskog pokreta i Mosta.

U Srbiji opozicije više i nema, ima samo Vučić. I obje ove silnice imaju pretenzije na Bosnu i Hercegovinu i interes im je da se Bošnjaci što više rascjepkaju. Više smo puta naglašavali da su Bošnjaci brojčana većina u svojoj domovini, ali da im to neće puno značiti ako su unutar sebe posve atomizirani. U prijevodu to znači da Hrvati, a pogotovo Srbi, koji su jedinstveni i kao kulturna i kao politička zajednica, imaju šanse provesti svoje želje i rascijepiti Bosnu. Stoga, veliki ispit za Bošnjake bit će predstojeći lokalni izbori u Srebrenici i Mostaru. Ako izgube, to je nagovještaj krajnje pogubnih procesa.

Nemala prijetnja nadvila se nad Bošnjake, ovaj put ne putem biološkog genocida nego putem onog identitarnog. U onom trenutku kada Bošnjaci prestanu postojati kao kulturna zajednica, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, neće biti ni politički faktor jer neće biti mobilizirajuće sile. Na to se cilja i upravo je osjećaj zajedništva unutar jedne kulturne zajednice zadnja linija odbrane. A intelektualne gnjide i vaške neka s govornica SDP-a i Naše stranke slobodno plaše lažnim etiketama etnonacionalizma i radikalizma. Znamo šta rade i šta im je cilj. I zato, sve nas hrabri što se, uslijed masovnog širenja virusa korone među Bošnjacima u Sandžaku, na sarajevskoj Vijećnici emitira slika podrške, sandžačke zastave s ljiljanima i polumjesecom na kojoj piše “Jedno srce – jedan narod”. Dušmani laju i negoduju. Uzalud im je jer – sve dok je jednog srca, bit će i jednog naroda.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!