fbpx

UVODNIK STAVA: Mač u lijevoj ruci tradicionalno znači mir i prijateljstvo

Mač u lijevoj ruci tradicionalno znači mir i prijateljstvo

 

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Prošlog petka, nakon 86 godina, u džamiji Aja Sofija ponovo je klanjan namaz. Ovaj historijski događaj obradovao je muslimane širom svijeta. I dok su muslimani s velikom srećom iščekivali taj trenutak, bilo je i onih koji su, nezadovoljni ovom odlukom, kritizirali predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoǧana.

U domaćim medijima također smo mogli čitati razne komentare naših analitičara i intelektualaca, međutim, nije se pisalo samo o opravdanosti odluke povratka statusa džamije već i o tome da je jedan od imama Aja Sofije Bošnjak. Baš kao što se ponosimo našim uspješnim fudbalerima, košarkašima, biznismenima, kuharima, studentima… koji postižu zapažene rezultate širom svijeta, za mnoge je to bio razlog ponosa, shvatajući da takvu poziciju dobivaju iznimni pojedinci.

No, onima kojima je zasmetala odluka da Aja Sofija ponovo bude džamija, zasmetalo je i to što je jedan od imama porijeklom Bošnjak. Vijest o imamu Bošnjaku neki su komentirali kao pokušaj Turske da Bosnu i Hercegovinu politički iskoristi i da je to štetno za Bošnjake, da je namjerno izabran Bošnjak kako bi se poslala neka poruka i tako dalje.

Izbor imama komentirali su ne želeći uvažiti da u Turskoj živi više miliona Bošnjaka, da i danas postoje bošnjačka sela gdje se govori više bosanski nego turski jezik, da u toj zemlji postoji na nekoliko desetina hiljada iznimno uspješnih Bošnjaka, a neki su od njih na vrlo važnim funkcijama. Uspjeli su zbog svog truda i rada, a ne porijekla. Čudna je ta navika da se Turska mora kritizirati pod svaku cijenu i bez stvarnih argumenata, iz čega proizlazi da su oni koji optužuju Tursku da politizira po Bosni ustvari upravo oni koji politiziraju.

Prema riječima prvog čovjeka Uprave za vjerske poslove Turske Alija Erbaşa, u Aja Sofiji su nekad namaz predvodili istaknuti imami, učitelji tadašnje medrese Aja Sofije, koja je u to vrijeme vrijedila poput univerziteta. Prema toj tradiciji, i sada su izabrani najbolji. Naime, prvi je imam istaknuti profesor doktor i kurra-hafiz Mehmet Boynukalın, koji ujedno predaje i na Univerzitetu Marmara na odsjeku za islamsko pravo. Drugi je imam svjetski prvak u učenju Kur’ana 2009. godine, kurra-hafiz Bünyamin Topçuoğlu. A treći imam jeste naš Bošnjak, također kurra-hafiz Ferruh Muştuer, koji je 2015. godine bio svjetski prvak u učenju Kur’ana. Znači, jedan među najboljima.

I upravo je zato izabran za jednog od imama, a ne zato što je Bošnjak. Štaviše, za razliku od dijela bosanskohercegovačke javnosti, u onoj turskoj uopće se i ne spominje koji je imam odakle porijeklom, pa većina i ne zna da je među imamima jedan Bošnjak. Govori se tek o njihovim karakteristikama, uspješnosti i slično.

Ne znamo je li poznat podatak da je jedan od pet mujezina Aja Sofije iz Makedonije? Ako bismo uzeli u obzir kreatore teorija zavjera, znači li to da Turci politiziraju i Makedoniju? Mnogo je lakše prihvatiti da u Turskoj žive milioni ljudi raznog porijekla i da je sasvim normalno da su se uspješno integrirali unutar turskog društva na različitim pozicijama. Ako već govorimo o politici, onda je ovdje riječ o politici otvorenosti turskog društva koje prihvata različitosti, kao što je to činilo i nekad kada se s Aja Sofije oglasio prvi ezan. Bošnjaci su i nekad zauzimali važne pozicije unutar nekadašnjeg Osmanskog carstva jer su bili iznimni pojedinci, a ne zato što su bili Bošnjaci. To puno govori o kvaliteti našeg naroda i razlog je zbog čega moramo biti ponosni.

Stoga, ovdje nije bitan samo naš odnos prema Turskoj već naš odnos prema samim sebi, naša svijest o vlastitim kvalitetima i potencijalima. Nažalost, često smo spremni te kvalitete zanijekati i omalovažavati te, slijedom toga, izvoditi politikantske zaključke, kao što je to slučaj s ulogom imama Aja Sofije.

Nadalje, pojedinima je zasmetao mač koji je tokom hutbe držao Ali Erbaş, tvrdeći da mač nije trebao biti dio ove svečanosti, odnosno prve džume. Međutim, ovdje ponovo govorimo o nepoznavanju tradicije. Turska je time poslala lijepu poruku jer u osmansko vrijeme mač u lijevoj ruci značio je mir i prijateljstvo, a Erbaş je mač držao upravo u lijevoj ruci. Mač u desnoj ruci označavao je njegovu upotrebu. 481 godinu ta je tradicija poštovana bez prekida, a itekako je poznato koliko turski narod poštuje svoju tradiciju i ovaj je put mač dio nje.

Da, Turska poštuje i njeguje svoju tradiciju, ali ujedno je i ekskluzivnom društvu država koja ulaže u modernizaciju te su u prilici da pomažu i onim nerazvijenijim zemljama. Da nije tako, Turska danas ne bi bila među svjetskim silama kako u ekonomiji, tako i u drugim oblastima. Dovoljno je pogledati tursku domaću proizvodnju; od automobila, helikoptera do respiratora, stanje u zdravstvu, novootvorene bolnice, škole, univerzitete, putnu infrastrukturu…

Stoga, Turci rade ono što prije svega smatraju ispravnim za sebe, svoju državu i svoj narod. Da to itekako dobro rade, pokazuje i današnja pozicija Turske. Uostalom, zar nismo mi ti koji ističemo da se naše unutarnje odluke, odnosi i politika tiču samo nas i da se niko ne bi trebao miješati? U ovom slučaju dajemo sebi za pravo da kritiziramo odluku o statusu džamije, odabir imama, pa i sprovođenje hutbe. I to onoj Turskoj uz čiju smo direktnu pomoć obnovili ili ponovo sagradili pola džamija koje imamo.

PROČITAJTE I...

Nema apsolutno niti jednog argumenta da se opravda odluka kojom bi se usred epidemije smrtonosnog virusa – kada se bilježe rezultati o broju zaraženih i umrlih neuporedivo gori od onih iz proljeća, a zbog kojih je bila prekinuta redovna nastava – poslala djecu u školske kupe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!